Branimir Pofuk:Pogorelić je više svjetski nego što je naš

Autor 15.3.2011. u 00:36

Branimir Pofuk:Pogorelić  je  više svjetski nego što je naš

Ne, gospodine Liszt, vi niste ni Francuz ni Mađar. Kao i svi virtuozi, vi pripadate svim zemljama gdje se razumije besmrtni glas glazbe. Danas vas časti toskanski veliki knez, sutra engleska kraljica, preksutra ruska carica…

Vi zgrćete nagrade i združujete sve krune, i tako treba biti, jer vaša umjetnost nema nacionalnosti, ona ne govori niti jedan jezik, nego jezike, kao kod svetog Pavla… Da, gospodine Liszt, bez obzira na vaše filozofske ili religijske sentimente, klavir je od vas učinio čovjeka čitavog čovječanstva…

Ovim se riječima 1840. godine pariški časopis Revue de deux mondes obraćao Franzu Lisztu , a dostojno ih je i pravedno citirati nakon preksinoćnjeg koncerta u Lisinskom.

I to ne samo zato što je pola programa bilo posvećeno Lisztu, geniju čiju 200. godišnjicu rođenja svijet upravo slavi, nego i zato što navedene riječi itekako pristaju i, kako rado kažemo, našem Ivi Pogoreliću , a zapravo daleko više svjetskom čovjeku čija umjetnost pripada i obraća se čovječanstvu.

Kada kažem da je ovaj Pogorelićev koncert bio potresno iskustvo, itekako imam na umu apokalipsu koja je pogodila Japan i zatresla Zemljinu kuglu.

Tankoćutni umjetnik, siguran sam, bio je pod snažnim dojmom katastrofe i s mislima u zemlji čiji narod i kulturu iznimno poštuje i cijeni, kao i japanska carska obitelj njega.

I zbog toga je, vjerujem, preksinoćnja Pogorelićeva izvedba Lisztova “Mefisto valcera” bila najsablasnija od svih koje sam do sada čuo.

A što tek reći o urlajućoj tuzi koja se smjenjivala s tihim trenucima sjećanja i molitve u “Pogrebnom maršu” (“Marche funčbre”) Chopinove Sonate u b-molu, nakon kojeg slijedi upravo avangardni “Presto”? Pogorelić je taj završni stavak odsvirao poput brzog i neumoljivog vjetra, koji s lica zemlje briše sve tragove života, pa i same grobove.

U polumraku dvorane, drugi je dio koncerta naročito pokazao kako čelična i nenadmašna disciplina Pogorelićevih prstiju otapa ljušturu tonova prodirući u metafiziku kako svake pojedine note, tako i veličanstveno, bez obaziranja na zemaljsko vrijeme, građenu arhitektoniku cjeline.

Chopinov Nokturno u c-molu, op. 48 br. 1, izrastao je iz lirskog sanjarenja u veliku himnu, a Lisztova Sonata u h-molu, jedno je od najčudesnijih i najzahtjevnijih djela klavirske literature, pokazala svu Pogorelićevu zrelost, samosvojnost i asketizam kojem je u prvom redu stalo do otkrivanja dubokog značenja, a ne površnog razmetanja.

Među dvije tisuće ljudi u Lisinskom bilo je mnogo onih koji su ostali bez daha, ali, na žalost, i onih koji su praćenje koncerta pretvarali u noćnu moru bezobzirnim nakašljavanjem i iskašljavanjem bez ikakva napora da se suzdrže, ili svoje glasanje barem priguše maramicom, što bi, u sezoni prehlada, bilo i pristojno i higijenski.

Pogorelić je došao u Zagreb nekoliko sati prije koncerta, odsvirao svoje, i odmah nakon koncerta otišao. Kako sam već napisao, rado bismo rekli – naš Pogorelić. Ali i ovaj je recital opet pokazao da je on mnogo više svjetski, nego što je naš. Ipak, tko je znao po što je došao, otišao je s darom koji se pamti i poput najvećeg blaga čuva u sjećanju do kraja života.

Jutarnji.hr

Autor 15.3.2011. u 00:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija