Branislav Antov Mikulić: Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji

tačno.net
Autor 7.4.2014. u 12:42

Branislav Antov Mikulić: Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji

Foto: Christopher Allman

‘Srce je to koje nas vodi u raj ili pakao’-afrička poslovica

Piše: Branislav Antov Mikulić

I danas se sjećam časova filozofije koje nam je u gimnaziji držao profesor Sreto Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisamaca i ceduljica ispod stola, igranja ‘potapanja brodova’ ili sličnih djačkih rabota. Na njegovim časovima smo bili smjerni kao sveci. Svi smo hipnotisani njegovim ugodnim glasom slušali bogata i nadasve zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih  gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovu vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.

Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu  grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada.  U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnome plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao  kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je bar pripovjedao profesor Milanović.

Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u strašne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka   Empuza koja je ubijala nedužne ljude na raskršćima, te  Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde neumoljive božice kletve i osvete, a u nadzemni svijet ih je povremeno, kao ilegalce,  sve redom slala zla Hadova žena Perzefona. Žitelji antičkog svijeta su samo nagađali  o mukama koje su čekale smrtnika s onu stranu Stiksa, veoma malo  su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja,  iz njega niko nikada nije vratio.   Vjerovali su da svi završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje i još mnoštvu drugih opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao kako bismo jednom postali intelektualci široka profila i svakojaka znanja.

Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i radoznalost, i podsjećale me na djetinje dane kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmješio se kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.

Kasnije, u mojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od  religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i  poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.

Prijatelji Muslimani mi kazivaše da vjeruju u džehennem, koji je sličan Hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi Islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla, te da je on podijeljen u više nivoa, zavisno o lošim djelima počinjenim u životu i da je kazna određena težinom počinjena grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.

I moji znanci Kršćani su spominjali pakao kao doživotnu hapsanu sa vječnom kaznom za one koji odbacuju Isusa  kao  spasitelja i cio  nauk njegov. Većina njih reče vjeruje da se prokletstvo i osuda na pakao desi odmah po nastupanju smrti.  Drugi tvrdiše da će se to zbiti tek nakon Sudnjeg dana  u kojem  će sav svijet u vatri i ognju nestati izuzev nešto pravednika, onih  što  primjernim životom poštedu zaslužiše.

Čuo  sam od Hindusa da i oni strahuju od boga njihova. I oni vjeruju  da ljudi što grijeh počine bivaju u pakao deportovani,  kažnjeni primjereno zlu u koje zalutaše. Bog Yama, taj neprikosnoveni  gospodar smrti, je kralj sveg pakla i onaj što kaznu odredjuje svakom. Pa mi spominjaše ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko  savršen  za Yamu nije, kod njeg’ svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Kod njeg’ svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Osobe koje tako plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju  rođeni, a sve u skladu sa njihovom karmom.

Slično je i sa Budistima. Znanci, sljedbenici ove religije mi rekoše da među njima postoje razna vjerovanja o paklu i muci paklenoj, a zavisno od pravca, škole i vrste učenja.  Većina ih  priznaje postojanje pakala brojnih, a najmanje dva: pakao hladni i pakao vreli. I oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene  patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnu podzemlju je, srećom, privremen jer slijedi reinkarnacija, ponovno rađanje u novom okruženju i u drugom liku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za popravak i rehabilitaciju.

Pažljivo sam slušao ove ispovjedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmješiti se, baš kao onomad  moj tata, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im  da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.

Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane s uzavrelim uljem, đavle sa ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene rijeke u kojima izgaraju griješnici. Nisu to sretali ni u oknima tamnim što leže na 1000 metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja  suši grlo i peče nosnice,  pa  o domaćoj šljîvi koju nakon posla nemilice ispijaju u kafani naspram  rudničke kapije. Ona, rakija,  tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.

Ja vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista  i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja  ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp  za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga. Ja  zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji  mojih rođaka, prijatelja i znanaca, ja se zbog toga ne mogu klanjati  njihovu bogu. 

 Prikaz danteova pakla kojeg je organizirao Pakao u obliku ljevka sa 9 krugova: Što su grijesi teži, to je krug niži i uži.

Moj Bog je drugačiji. On me voli, to mi pokazuje svakodnevno. Svako mi jutro podari novi dan i čitava 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najljepše što za me ima – ljubav i život. Nudi mi  radost kroz ljubav koju mi poklanja i  kojom me uči šta s njom da činim.  Pokazuje mi da je trebam davati, kaže mi da je proslijedim dalje. On mi svako jutro podsjeća da hoće da ja budem  dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da kada tako radim, u stvari  činim sebi na štetu. Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome  je, u stvari,  krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On  meni namjenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj  pakao što mene može zapasti, Had kojeg mojom sebičnošću sam  sebi izaberem i podam.

Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno  zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. I on zna da je to dovoljna kazna, da veće ne trebamo.

Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i  blindirana srca ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti našu nesreću. Smješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaje   žuč i gorčina da nas jede i izjeda. Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu kojeg smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima,  dobijemo pakao i to odmah. Hell Now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji  pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.

Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti  dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici naša srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo da mu se odupremo, tom paklu našem unutarnjem. Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pušimo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili naš pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže,  dolazimo sve   bliže samom dnu nesreće i patnje. Dante ih je vidio devet, tà šta je to u uporedbi sa 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom.  Taj pakao je višestruko strašniji  od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju,  tamo ćemo biti sa istogriješnicima, sa buljucima znanaca i prijatelja koji su, isto kao i mi, preveć voljeli sebe. Djelićemo našu muku s njima. To je mnogo lakše  nego li živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorena i prestrašena srca koje ne smije da se otvori i podjeli taj strah i patnju sa drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvena pakla.

 

 Boticelijev prikaz Danteova pakla (1490)

Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno. Čim odlučimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi naš pakao počne da išcezava. Topi se kao grudva snijega u toplu dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo u ljubavi koračati kroz život, odškrinuće nam se vrata raja. Možda i širom otvoriti. I to opet za ovog života i u ovom životu. Paradise now! To je što  ja hoću da vjerujem, tako ja sada vjerujem. Čvrsto, najčvršće.

Pa mi sada još  recite da nisam našao najboljeg Boga za sebe. Boga, samo moga.

 

 

 

tačno.net
Autor 7.4.2014. u 12:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija