Branislav Antov Mikulić: Svjetlo u tami afričke kolibe

Povezani članci

• Dalio Sijah: Profesionalni mediji su spas za naše društvo
• Oliver Frljić: Nema mirnog puta u promjenu društvenog sistema
• THE ETERNAL WOE OF SREBRENICA
• Dragi Štambuku pjesnička nagrada “Tin Ujević”
• Promocija knjige “Mostarska zbirka” Almina Kaplana u Mostaru
• Seadu Đuliću nagrada “Marko Kovačević”

Piše: Branislav Antov Mikulić

(Voli drugog kao sama sebe –Matej, 22:39)

U Bocuanu sam putovao zbog ponuđena mi posla. Nakon što sam u Gaborone-u, glavnom te prilično uređene afričke državice obavio sve razgovore sa potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburg-a kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem kojeg je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.

Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do aerodroma je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro na sam dan leta. Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to. Jedan je bio da nisam nipošto htio zakasniti na let, bila je to, dakle, moja mjera predostrožnosti kojoj me, uzgred da spomenem, naučio moj otac. On je uobičavao da se na sarajevskoj željezničkoj stanici nađe bar sat prije polaska voza, pa makar s njime išao ne dalje od Tarčina. ‘Ja volim čekati njega, on mene sigurno neće.’ –izustio bi on tu njegovu putničku mantru kad god su mu prigovarali da kreće od kuće ranije nego li treba. Valjda mu je to ostalo iz vremena dok je bio mladić, kada je svako putovanje iz rodnog mu Bugojna, a posebno putovanje željeznicom, bilo prava senzacija i skup događaj. Očigledno, dio te njegove mladalačke traume je prenio na mene.

Drugi razlog mog ranijeg polaska put aerodroma je bio emocionalne prirode. Htio sam da put kroz Bocuanu potraje što duže, da rastanak sa tom zemljom koja me je uistinu opčinila, odgodim, bar za kratko. Želio sam se još malo nagledati tih zanosnih afričkih krajolika, htio sam da mi se urežu u pamćenje, da mi ostave dubok trag u srcu. Sve sam činio da usišem što više od te ljepote u se, da je ponesem kući – baš kao da sam slutio da ponuđeni posao u Africi neću prihvatiti, da se tamo više vratiti neću.

Krenuli smo oko devet sati, odmah nakon doručka, gala doručka, kojeg su servirali u hotelu ‘Gaborone sun’. Šofer mi pojasni da bismo do podneva trebali preći granicu Bocuane sa Južnoafričkom republikom, obaviti sve pasoške i carinske formalnosti, a onda nastaviti ka Johannesburg-u. Računali smo taj dan prevaliti dvije trećine puta i oko tri popodne stići u Rustenburg gdje bismo prespavali. To mjesto nam je preporučio direktor Instituta, tamo je on imao brata koji je držao malo konačište – ‘lodge’, kako se to u Africi kaže.

Na odredište stigosmo prije nego smo planirali. Nađosmo hotelčić, ‘Bergsg Lodge’ se zvao. Bio je blizu centra mjesta, nedaleko od Pete Avenije, zapamtio sam to dobro, podsjećalo me na čuvenu njujorkšku. Smjestismo se kod ljubazna domaćina i zakratko odmorismo, kad me šofer zamoli da pođe kombijem u nedaleko selo, tamo je imao rođake. Ja se složih, pa odmah, shvatajući da nemam šta raditi u nepoznatu mjestu, upitah da li bih mu se mogao pridružiti. On radosno klimnu glavom, činilo mi se kao da je samo to priželjkivao. Pa mi reče da je to tek dvadesetak kilometara istočno od Rustemburg-a. ‘No, potrajaće, put nije baš najbolji.”- upozori me ljubazno.

Sjedosmo u kombi i krenusmo ka odredištu. Ubrzo izađosmo na periferiju gradića, a onda ugledasmo predio rijetko naseljene zaravni obrasle niskim raslinjem, prava afrička savana, tek pokoje usamljeno drvo, valjda da pruži hladovinu spasa pregrijanu putniku namjerniku. Kako smo odmicali od Rustemburg-a cesta je postajala sve lošija, a kuće sve skromnije – od vila ograđenih kamenim zidovima stigosmo među potleušice, male kolibice, ali još uvijek blještavo bijele i uredne, tako mi se pokazivahu na jarku suncu. U neka doba siđosmo na prašnjav put i nakon par kilometara dođosmo pred kuću vozačeva rođaka. Upitah vozača gdje se nalazimo, kako je ime sela, tek da znam gdje sam i da znam pričati gdje sam bio. ‘We are in Marubitshi’ – reče mi ime mjesta u koje smo upravo bili stigli.

Nismo uspjeli ni ugasiti motor, a oko nas se okupi mnoštvo roda šoferova, nekoliko muškaraca, još više žena razne dobi i čitav roj dječurlije. Došli su da nas pozdrave. Curice su smjerno čekale da izađemo, dječaci su mahali rukama, dovikivali. Svaki je pri tom pridrżavao gumeno kolo, nešto nalik točku bicikla za kojim su, kasnije spazih, trčali gurajući ga rukom ispred sebe. To me u trenu podsjeti na djetinjstvo i na dragu igru kojom smo se zabavljali dok sam stanovao na Marindvoru, u Gundulićevoj.

Šofer, da bi smirio radoznalost okupljenih mališana, dodade najstarijem od njih kesu slatkiša pokazujući mu glavom da je podjeli sa ostalom djecom. Mi se pozdravismo sa svakim od odraslih članova porodice i bismo pozvani da uđemo u dvorište.

Posjedasmo na drvene klupe ispred kuće. Domaćini su odmah prešli na lokalni jezik, ja nisam više ništa razabirao iz njihove unakrsne priče. Svako je razgovarao sa svakim. Bio sam prepušten sebi, dobio sam vrijeme da posmatram, da uživam. Šofer, koji je sjedio do mene, se nekoliko puta izvinu što sam izostavljen iz njihova razgovora, no ja rekoh da mi je sasvim ugodno i da se ne obaziru na mene. Nakon neka vremena poželih protegnuti noge, pa upitah vozača da li je selo bezbjedno jer bih volio malo prošetati unaokolo. On mi se primaknu i tiho na uho reče da su svi susjedi, bliži i dalji, već registrovali da njegovi rođaci imaju stranca u posjeti i da je to sasvim dovoljna garancija da se osjećam sigurno u njihovu selu. Ja ustadoh, pa zakoračih puteljkom koji je vodio ka vodotornju što se uzdizao na horizontu.

Bio je još uveliko dan, sunčano i prilično toplo. Vani nije bilo nikoga, baš kao u vrijeme sieste, popodnevnog počinka kojeg slijepo poštuju u Španiji i skoro posvuda gdje se tim jezikom govori. Tek tu i tamo bi se začuo cvrkut kakve ptičice. Selo je bilo smješteno u ravni, radije bih rekao nepregledno velikom platou posutom žutom prašinom iz koje je stršilo poluosušeno nisko rastinje. U daljini prepoznah još pokoje usamljeno drvo, ono nevisoko savansko, sa bogatom krošnjom nalik otvorenom kišobranu. Kućice su bile skromne, prizemnice, većinom od naslaganih sivih betonskih blokova i pokrivene tankim sjajnim limom. Na onim siromašnijim je pokrov bio od izravnata lima sa odbačenih metalnih bačvi za naftu – pomislih kako se ovdje ništa ne baca, sve se koristi do kraja, čak bolje nego u Holandiji gdje se štošta toga nastoji reciklirati i ponovo vratiti u upotrebu. Zastadoh pred jednom takvom na brzinu sklepanoj potleušici smještenoj na par stotina kvadratnih metara suhe zemlje pored koje je, na tek par koraka udaljena, stajala mala afrička koliba, okrugla, ona od sasušena blata i pruća i sa obaveznim slamnatim krovom. Ubava mi bijaše, ja se za trenutak zagledah u nju.

Trošna kućica i mračna koliba u kojoj sija Joshua, Marubitshi, Južna Afrika

‘Good afternoon!’ – nazdravi mi ženski glas prenuvši me iz mog divljenja skladu i ljepoti kolibe. Okrenuh se i ugledah osobu što je stajala na vratima obližnje trošne kućice, zbog sjenke plehana krova ne vidjeh joj lice, samo suvonjavo tijelo. Ja joj odzdravih. Ona me upita da se nisam izgubio, da ne tražim koga. Govorila je engleskim jezikom, ali opet sa onim teškim lokalnim akcentom, jedva sam razabirao šta me pita. Rekoh da sam u posjeti, tu u njenu susjedstvu i da sam izašao da razgledam selo. ‘Ooo dear, you can’t find anything interesting over here, except lot of poverty and misery.’- reče mi da se tu nema šta valjano vidjeti, sve sama bijeda i jad. Onda krenu prema meni koji sam stajao uz žičanu ogradu njena dvorišta. Izlazeći iz sjenke pokaza mi ljepuškasto lice pa onda pomalo tužnim glasom dodade: ‘Unfortunatly, I am at the bottom of all of it’. Pojasni mi da je ona na dnu te svekolike bijede.

Tako započesmo naš slučajan razgovor s noga – ona je stajala s jedne strane žičane ograde, u njenu vrtu, ja s druge, na cesti. Iz razgovora saznadoh da je udovica, da joj je muž poginuo u rudniku i da tu živi sa dva sina, jednim od 12 godina, drugim od 22. Reče da je stariji prije sedam godina imao nesreću, kamion ga je pregazio, pa je ostao nepokretan, od struka nadole. Cijelo vrijeme, svih tih sedam godina leži u kolibi preko puta, nepomičan. Preko dana je najčešće sam, prepušten sopstvenoj zloj kobi. Mlađi sin joj ide u školu, tu u selu, a ona, majka, pokušava da zaradi koru kruha noseći vodu sa udaljenog vodotornja onima koji to mogu platiti. ‘Tek par novčića’, tako nekako je prokomentarisala.

Uskoro se na vratima trošne izbe, one sa plehanim pokrovom, pokaza dječak, njen mlađi sin. Znatiželjno pogleda spram mene. Ugledah bijele zube iza topla, prijateljska osmjeha i velike nemirne oči. Veseo dječak, pomislih u sebi. Upitah ga kako je u školi, ima li problema sa učenjem, a on, pomalo sramežljivo odgovori da nema. Još dodade kako je najbolji učenik u čitavoj školi. Bio je u šestom razredu, završnom. Zapitah ga još da li bi želio ići dalje, nastaviti školovanje, šta bi htio postati. ‘Teacher!’ – učitelj, odgovori kao iz topa, a onda pognu glavu, zagleda se u prašnjavo tle ispred sebe i začuti. Mati uskoči s komentarom da za to nemaju novaca, valjalo bi ga poslati u veći grad, a to je nešto što mu ne može priuštiti. Nego će i on morati nositi vodu susjedima, pomoći joj, jer nju snaga izdaje, ne može više ni sama sobom. A i brat invalid je tu s njima, valja o njemu brinuti, spomenu na kraju blago podižući glas, valjda da bi dječak to čuo, bolje shvatio i prihvatio.

Žena me ljubazno pozva u kuću, na šoljicu čaja. I još dodade da bi starijem sinu bilo drago sresti me i popričati se, osamljen je, željan razgovora. Ja pristadoh na ovo drugo. A to je značilo da ću trebati zaći u onu afričku kolibu, u njoj je ležao stariji sin. Ona mi reče da uđem u dvorište i rukom pokaza prema kolibi. ‘Izvolite, Joshua leži ondje’ – izgovori opet nešto glasnije, valjda da sinu najavi da će imati posjetu. Ja kročih u dvorište, pa se uputih prema kolibi. Sagnuh se podobro da ne udarim glavom u nizak nadvratak i zakoračih unutra.

U kolibi me dočeka mrak i težak miris ustajala zraka. Dok su mi se oči privikavale na tamu čuh ugodan muški glas koji me oslovi. Po zvuku sam cijenio u kojem pravcu treba da gledam i tražim neznanca. Kada se oči prilagodiše na mrak, prvo što ugledah bijahu krupne beonjače i biserno bijeli zubi iza smiješka dobrodošlice. A onda razaznah lik mladića, prelijepo lice, onu zadivljujuću afričku ljepotu koju imaju muškarci iz Sudana i žene iz Etiopije. Ležao je na slamnatoj prostirci okrenut vratima tako da je kroz njih mogao vidjeti nešto dnevnog svijetla i par kvadratnih metara svijeta izvanjskog. Ništa više. Koliba je bila prazna, niti namještaja, niti ognjišta, ničega u njoj. Samo on i nešto slame razasute na nekoliko mjesta, valjda ležaj za mlađeg brata. Priđom mu uzglavlju i kroz otvorena vrata mi se pokaza sav njegov skučeni i ukočeni horizont, na jednom kraju je bio on, a na drugom, udaljenom dvadesetak metara od ulaza, jedno poluosušeno stablo, prašnjavo tle i po njemu par razbacanih polomljenih cigala ili grumenova sasušene zemlje, s tog mjesta nisam mogao razabrati što od to dvoje.

Pozdravismo se i predstavismo jedan drugome. Izgledao mi je radostan. Ja otpočeh razgovor, po običaju, ispitivački. On, kao da je samo to čekao, odmah poče pričati o danima kada je još bio zdrav, o tome kako je i on bio dobar učenik, kako je bio pošao u srednju školu i snivao da će postati vozač autobusa, da će tako roditeljima, otac je tada bio živ, pomoći da kupe malu farmu ne bi li stali na noge. Govorio je veselim glasom, takav mu je bio i izraz na licu. Pričao mi je u ljetna praskozorja kroz otvorena vrata kolibe očekuje da ugleda sunce na izlasku, da je po mjestu na kojem se pojavi naučio razaznavati koje je mjesec u godini, čak i koji je dan u mjesecu. Zimi, kada se sunce ne bi pojavljivalo u njegovu skučenu vidokrugu, osluškivao je ptice, po njihovu pjevu je odgonetao da li je proljeće blizu, da li će drvo pred vratima kolibe uskoro ozelenjeti.

Nekako mi se učini da je i on, iznenađen mojom posjetom, procvrkutao. No, ja sam taj cvrkut s naporom pratio. Velikom. Imao je, baš kao i majka mu, jak akcenat, teško razumljiv. Uz to je još govorio brzo kako to obično čine usamljeni ljudi, odviknuti od dvosmjerne komunikacije u kojoj sagovorniku treba dati vremena da čuje i shvati šta mu se govori, dati mu priliku i da ponešto kaže. Ja, uprkos svim naporima da ga razumijem, počeh gubiti nit njegove priče, nisam je mogao slijediti.

Gledao sam u njega, a mislima sam se pitao kako je tom mladiću, tom nabubrenom pupoljku života što je godinama zakopan pod zemlju, pokopan u tamu zemljane kolibe. Zamišljao sam kako bih na njegovu mjestu bio nesrećan, ucviljen zbog dubokog beznađa, gorak sebi i svakome. Kako bih samo sanjao da će se desiti čudo, zamišljao da si nalazim lijeka, čeznuo za časom kada ću ponovo stati na noge, molio se sebi za spas. I plakao nad sudbinom, nad samim sobom. A on, leži godinama nepomičan u tom mraku i zrači toplinom. U duši mu se ne ogleda ni trunka mrke tame kolibe, tame koja sve okružuje i robi. Da nisam znao kakva ga je nevolja snašla, mislio bih da razgovaram s nekim koga je jučer savladala gripa ili ozbiljnija prehlada, s nekim ko će već sutra ustati iz kreveta.

Došlo je vrijeme da idem. I dok sam mu pružao ruku da ga pozdravim za rastanak ne mogoh izdržati a da ga ne upitam šta sanja, s kojim mislima liježe i s kojim ustaje, čemu se svome Bogu moli. Pitao sam ga očekujući da će mi reći što bih i sam na takvu mjestu odgovorio. Da će spomenuti ono što svi bolesni jedino žele i priželjkuju. Mislio sam da će kazati kako želi da ozdravi, da prohoda, da će htjeti novi život, poželjeti pobjeći iz postojećeg. A on bez imalo razmišljanja, onako spontano, s anđeoskim izrazom lica i očigledno iz srca smireno odgovori: ‘Moja najveća želja, jedina molitva koju molim je da nekako smognemo novaca pa da moj brat pođe u srednju školu, na koledž. ’

U tom času mene prođoše trnci, samo što ne zaridah pred tim unesrećenim mladićem. Mladićem čija je ljubav za drugog veća od njegove neizmjerno velike mizerije, veća od želje za životom, veća od ljubavi za sama seba.

‘O Bože, ko je ovo preda mnom?!!!’ – zapanjeno vrisnuh na sav glas, na mom jeziku, njemu nerazumljivu.

I u trenu shvatih da mi se u liku Joshua-e ukazao sami Bog. Da mi je htio poručiti kakva je to ljubav koju nam On u srce hoće usaditi.