Briljantna Heni i njene razarajuće kolumne

Izdvajamo

• Nezaobilazan objekt Heninih opservacija je i Crkva. Ima u knjizi jedan klasični feralovski naslov posvećen ovom odmetnutom, bezobrazno bogatom i moćnom čimbeniku hrvatskog društva –Crkvena buržoazija. Autorica je u stanju u jednoj rečenici definirati sav jad Crkve u Hrvata: zapažanjem da ovaj hiperpovlašteni segment državnog budžeta, umjesto da gradi sirotišta, škole i bolnice,  nagomilano bogatstvo ulaže u sumnjive nekretnine i turistička naselja, što je u žestokom etičkom sukobu s osnovnim razlogom postojanja crkve na ovom dunjaluku. Za Plenkovića na jednom mjestu piše da je njegovim dolaskom na vlast počeo kontrolirani udar na medije. Rezultat tog udara: pred domaćim sudovima odvijaju se 1.163 procesa protiv novinara, njihovih udruga, sindikata, medija… Višnja na tufahiji: od toga su 33 procesa koja je pokrenuo HRT. I sve to nije neki podatak iz davne prošlosti, nego odnedavno – godina je 2019.

Povezani članci

• GLAVOBOLNIK
• Ivana Kekin: Koliko košta šutnja?
• DNEVNIK ČITANJA SENADA PEĆANINA: Ne prestajem da se divim duhu i peru Ivančića, Dežulovića i Lucića
• Luksemburg: Nastup pjesnikinja sa Balkana
• Javni linč iz penthousea
• Esad Bajtal: Samo velike patnje šute

Gorka je knjiga Sir, vrhnje i fašizam, gorka i teško probavljiva, ali baš takva treba svakom ko ima interesa da razumije ono što se danas dešava. Kad utihnu topovi i snajperi, kad se povuku generali, pukovnici i zastavnici, onda na scenu stupa rezervni ešalon, umjesto uniformi dolaze bestidna teget i crna odijela. Valja završiti ono što su ponosni prethodnici započeli.

„Moj pokojni tata je bio jedan od onih koji je revno kupovao Feral Tribune čitavo vrijeme, skroz do smrti tih novina.

Kao klincu koji je odrastao u Hrvatskoj, tokom ‘zlatnih devedesetih godina prošlog stoljeća’, naravno da (mi) Feral Tribune nije bio najzanimljivije štivo, kao Smib ili Modra lasta ili Ok ili Drvo znanja, ali ponekad bih uzeo te novine u ruke i uvijek sam volio pročitati što gospođa Heni Erceg ima za reći.

Fascinantno mi je bilo njeno ime jer Heni nije neko jako često ime u Hrvatskoj ali isto tako su mi bili odlični njeni tekstovi jer nekako su meni tada kao klincu imali smisla.

Nedavno sam dobio ovu knjigu iz Zagreba od jako dobrog prijatelja i čitam svaki dan po par tekstova.

Ako želite svojoj djeci objašnjavati povijest tridesetogodišnje hrvatske države i njenog postojanja, bez ružičastih mitova i uljepšavanja, svakako preporučam da kupite ovu knjigu.

Slobodno pročitajte knjigu i svakako sačuvajte za vašu djecu do onih godina kada kreću pitanja tipa, Zašto ništa ili rijetko što u Hrvatskoj funkcionira ili uspije? Zašto je ta politika kod nas toliko pokvarena? Zašto ima toliko korupcije? Što rade te institucije protiv tog i tolikog kriminala? A zašto je Ivana dobila posao kad Ana ima više škole, bolje kompetencije i jači životopis? Ima li nade i hoće li ikad bit bolje u Hrvatskoj? A zar stvarno moram bit u nekoj stranci ili najbolje da odem živjet van?

Ova pitanja sam ja postavljao svom pokojnom ocu dok sam odrastao u Hrvatskoj tokom kasnih ‘zlatnih devedesetih godina prošlog stoljeća’.

Toplo preporučam da imate ovu knjigu na vašim policama, čisto da se nađe kad vaša djeca krenu s istim pitanjima.”

Ovaj pogolemi citat dio je reakcije koju smo pronašli na Facebook stranici Heni Erceg Fan Club. I u njemu je sažeto mnogo toga što treba znati o savremenoj Hrvatskoj, o kultnom tjedniku Feral Tribune, koji je bio svojevrsna hronika političke svakodnevnice, i o Heni Erceg, vrsnoj novinarki i jednoj od urednica pomenutog tjednika. Autor zapisa, Nikola Gojević, navedenim se sjećanjem javio iz Dublina, Irska, a zašto je završio tamo – e, to nam svima Heni Erceg objašnjava već više od trideset godina. U knjizi Sir, vrhnje i fašizam sažeta je gorka historija savremene Hrvatske i njenih političko-civilizacijskih potonuća. U nešto manje od 150 kolumni rađenih za još jedan beskrajno važan i kvalitetan sedmičnik – ljubljansku Mladinu, ispisana je hronika jednog zapuštenog podneblja, čije su ekstremne vlasti dozvolile zločincima da nekažnjeno rade šta hoće, tajkunima da također nekažnjeno rasture društvenu imovinu, a medijima da redovno kreiraju histerije u slavu krvnika i lopova. I šta onda boljem dijelu stanovništva preostaje nego da iz daleke Irske piše sjetna sjećanja na Heni, Feral i njihove tekstove…

Kolumne sabrane u ovoj knjizi imaju jedan mali nedostatak – neadekvatne i anemične naslove. Vjerovatno nije do autorice (pa bar je Feral kiptio od urnebesne opreme tekstova), nego do uredništva, ali do koga god da je, smatramo da je na taj način publika dobrim dijelom zakinuta za vrhunsko štivo. Jer naslov je onaj pravi reprezent teksta, njegov izlog, onaj presudni fundament na osnovu kojeg prezasićeni čitatelj današnjice bira i odlučuje šta će čitati, a šta ne. Evo samo jednog od brojnih primjera koji potvrđuju takvu tvrdnju: na stranici 183, iza bezličnog i odbojnog naslova Odbrana i zaštita krije se izvanredan mikroesej o pokušaju uvođenja verbalnog delikta u Hrvatskoj zbog nepoštivanja patriotskih vrijednosti.

Rijedak narativni dar

Heni Erceg ima rijedak narativni dar, ona ne popuje, ne drži lekcije, nego pokušava – i ta joj uloga savršeno pristaje – biti rezignirani hroničar duštveno-političke stvarnosti. Onaj neizostavni problem svakog kolumnističkog pisanja, njegovu moralizatorsku sferu, riješila je tako da popovanje najčešće izostavi, a poentu nadogradi novim, svježim primjerima, jer gdje god da kolumnist zaviri, stvarnost nam je takva da može nabrati novu dozu zvjerstava i bezočnosti. Zato, godinama nakon što su objavljene, ove kolumne djeluju i dalje svježe i čitaju se u dahu. I sve je odmah jasno, jer autorica tokom oblikovanja teksta nije propustila nijedan detalj bitan za razumijevanje priče. Čitatelja može zbuniti što glavni vinovnici njenih tekstova često nisu navedeni imenom i prezimenom, nego isključivo funkcijom koju obnašaju. Dva su razloga takvoj odluci: prvi je što su ovo tekstovi pisani za drugu državu, Sloveniju, gdje ni imena iz prvog, a kamoli iz drugog ili trećeg safa odlučivanja, uglavnom ništa ne znače, a osim toga, ti ljudi su mahom nevažni kao nosioci privatizacijskih i političkih zlodjela. Drugi, Heni je sebi zadala sveti zadatak da ocrta atmosferu i registrira pojave. Sve se to ionako ponavlja iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, pa više nisu bitna imena, nego procesi.

Važno je napomenuti još nešto: svi ovi tekstovi, zahvaljujući portalu Tačno.net, godinama su prisutni i u Bosni i Hercegovini, gdje Erceg ima brojnu i odanu publiku. I ne bez razloga, ona posjeduje istančan osjećaj za bosanskohercegovačke (ne)prilike, precizno detektira sve posljedice pogubnog dila hrvatske i srbijanske politike, ima nepogrešiv kantar na kojem tačno razlučuje koja je od nebrojenih bosanskohercegovačkih katastrofa rezultat unutrašnje nesposobnosti, korupcije, zločina, a koja napornog i harmoniziranog srpskohrvatskog rada na njenom rastakanju. Majstorica detalja, Heni političku ljubav Zagreba i Banje Luke na jednom mjestu naziva paktom s vragom, a Bosnu i Hercegovinu nepogrešivo sažima u frazu – „iznemogla zajednica tri etniciteta“. Naravno, kad se desi neki od brojnih sarajevskih skandala, kakav je bio, recimo, onaj neuspjeli pokušaj dodjele titule počasnog građanina turskom piscu Orhanu Pamuku, autorici je jasno da s tom budalaštinom ni Hrvatska ni Srbija nemaju ništa.

Prvo zločin, pa onda sve ostalo

Heni Erceg, za razliku od nekih mirotvoraca koji pričom o privatizaciji pokušavaju iz javnog prostora izgurati najmračniju temu našeg podneblja – zločine, nema dileme oko tih prioriteta. Na top listi jugoslovenskih bestijarija poredak je zadat i nikakve revizije ne mogu ga izmijeniti. Prvo zločini pa onda sve ostalo. I ispisala je ova pedantna autorica zastrašujuće stranice o savremenoj povijesti zločina u Hrvatskoj. Čovjeku bude muka dok čita kako su mediji sinhronizirano dizali hampu oko – pazite ove morbidne konstrukcije – vjenčanja stoljeća. Kad čuje za takvu frazu, naivnom čitatelju misli namah lete ka parovima iz britanske kraljevske porodice, ili eventualno ka izvikanim zvijezdama američkog filmskog svijeta. Ali, gle feralovskog vraga, ništa od toga: vjenčanje stoljeća je medijska titula koju je skrbila svadbena procesija generala Mirka Norca, čovjeka osuđenog na višegodišnju robiju jer je, između ostalog, pucao osamdesetogodišnjoj starici u glavu. Danima je kompletna javnost zabavljana detaljima pripreme i svetog vjenčanja, general je tom prilikom čak dobio i nezakoniti dopust iz zatvora, a nacija je strepila nad tim hoće li škampe stići na vrijeme i da li će jelovnik biti u skladu s aktuelnim kulinarskim trenutkom. Zločin je gurnut pod tepih.

Jedna od najjezovitijih epizoda knjige odnosi se na sudbinu osamnaestogodišnjeg zarobljenika iz Kragujevca. To je hudo dijete, kao nasilno mobilizirani vojnik srpskih vojnih snaga, završilo u zloglasnom splitskom vojnom zatvoru Lora. Tamo su ga svakodnevno tukli kablovima i mučili priključivanjem na struju, od čega je poludio. Čim bi se neko približio njegovoj tamnici, počeo bi neljudski da urla, da doživljava napade straha i bjesnila. Eto zašto je teško, ali i užasno važno imati ovu knjigu u kućnoj biblioteci. Svima nam treba podsjetnik na to u šta se ljudsko biće pretvori kad mu se da neograničena moć i kad ga se liši moralnih atributa.

Političko ludilo, dvostruke standarde i svakodnevno licemjerstvo Zorana Milanovića autorica savjesno prati još od 2013. godine. Kolindu je u nekoliko poteza secirala kao malo ko. Naziva je „ciničnom damom koja odlično oslikava sunovrat države u ustaštvo“, drugi put je definira kao „propagatoricu desnog bjesnila“.

Nezaobilazan objekt Heninih opservacija je i Crkva. Ima u knjizi jedan klasični feralovski naslov posvećen ovom odmetnutom, bezobrazno bogatom i moćnom čimbeniku hrvatskog društva –Crkvena buržoazija. Autorica je u stanju u jednoj rečenici definirati sav jad Crkve u Hrvata: zapažanjem da ovaj hiperpovlašteni segment državnog budžeta, umjesto da gradi sirotišta, škole i bolnice,  nagomilano bogatstvo ulaže u sumnjive nekretnine i turistička naselja, što je u žestokom etičkom sukobu s osnovnim razlogom postojanja crkve na ovom dunjaluku. Za Plenkovića na jednom mjestu piše da je njegovim dolaskom na vlast počeo kontrolirani udar na medije. Rezultat tog udara: pred domaćim sudovima odvijaju se 1.163 procesa protiv novinara, njihovih udruga, sindikata, medija… Višnja na tufahiji: od toga su 33 procesa koja je pokrenuo HRT. I sve to nije neki podatak iz davne prošlosti, nego odnedavno – godina je 2019.

Na više mjesta u knjizi, Heni Erceg stavlja znak jednakosti između hrvatske vlasti i ekstremne desnice. Čak i kad tu vlast formalno-pravno čine lijeve snage. Jer njeno besprizorno dodvoravanje braniteljima, tim „zadrtim protivnicima svake različitosti“, slavljenje Tuđmanove zaostavštine, zatvaranje očiju pred više od 2.500 srušenih spomenika posvećenih NOB-u, toleriranje ustaških pozdrava i znamenja, sustavno zatiranje svakog traga srpske kulture, čine je ideološkom sestrom najekstremnijih snaga u zemlji. Gorka je knjiga Sir, vrhnje i fašizam, gorka i teško probavljiva, ali baš takva treba svakom ko ima interesa da razumije ono što se danas dešava. Kad utihnu topovi i snajperi, kad se povuku generali, pukovnici i zastavnici, onda na scenu stupa rezervni ešalon, umjesto uniformi dolaze bestidna teget i crna odijela. Valja završiti ono što su ponosni prethodnici započeli.

analiziraj.ba