BUCINA ŽUPA I ŽUPIN BUCA

Povezani članci

• Neprijateljska propaganda: Žuti prsluk, bijela bunda
• Halil Džananović: Umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju
• Predstava “Dantonova smrt“ Dine Mutafića apsolutni pobjednik 6. Međunarodnog festivala teatara u Tetovu
• Predstava “Novo doba” osvojila dvije nagrade u Banjoj Luci
• Ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova
• Večeras počinje Treći međunarodni Festival lutkarske umjetnosti u Mostaru

Ili o poetskim i bohemskim nezaboravima pjesnika, kritičara i

enološkog hedoniste Milosava Buce Mirkovića

Prolazeći između stolova u malom Klubu Pozorišta Slavija u Beogradu, sa radošću, ali i dubokom sjetom, asociram na drage susrete, upravo u tim prostorima, sa Milosavom Bucom Mirkovićem, pjesnikom Župe Aleksandrovačke, autorom briljantnih versa u čast čudesnoga vina Tamnjanika.

Buca je bio polivalentna artistička osobnost, sa lucidnim i krajnje preciznim uočavanjima književnih i teatarskih nijansi, ali i poetičnoga uobličavanja tih svojih literarnih nadahnuća u esejističke cjeline i kritičke opservacije – prikaze.

Ipak, vinorodna Župa je kozmos unutar kojeg se najlakše kretao, gdje mu je bilo najšire i najudobnije…

Znao je, satima, kroz hedonizam pričalaštva slaviti Župu, bivajući više tumač jedne životne arkadije, negoli uživalac u vinu i strasnik kavanske logike življenja.

Stvaralac koji je poeziju i kazalište jednako strasno obožavao i dubinski doživljavao, koji je bio urednikom časopisa i dragocjenih književnih izdanja, čelnim čovjekom Jugoslovenskog dramskog pozorišta, posvetio mi je neke dragocjene trenutke duboke ljudske iskrenosti, u suradnji, tijekom rada u međunarodnom žiriju teatarskog festivala Slavija, a ja sam odvratio jednom misli, u koju i danas, poslije Bucinog odlaska sa ovoga svijeta, duboko vjerujem: da je Milosav Buca Mirković bio i ostao nestor srpske kazališne kritike!

Svojedobno sam u jednoj svojoj teatrološkoj studiji (Noćnik kazališni) pisao o posvetnim pjesmama, epigramima i poetskim lucidijama koje je Mirković ispisivao u čast pojedinih velikana srpskog glumišta… Niko kao Buca Mirković nije znao i mogao na poetičan način da ispjeva ode glumačkoj magiji…

Niko kao Buca Mirković nije znao napisati teatarsku kritiku u kojoj je sve, baš sve znao da kaže o kvalitetu, ali i lošim stranama predstave, ali uvijek bez i jednog tona malicioznosti, uvredljivosti i oštrine koja bi mogla povrijediti bilo koga u određenoj predstavi.

U bogatim tijekovima suvremene srpske književnosti, već se itekako ozbiljno osjeća nedostatak lirskoga glasa Milosava Buce Mirkovića, a prazan stol za kojim je sjedio u beogradskoj kavani Kod orača i onaj pred kavanama u njegovoj Župi, kao i u teatru Slavija tužno zbore kao goleme lirske suze Bucinih versa o Temnjanici.