Čapek, Simić, Murtić, Jonke, Lawrence, jedan Netko i jedan Nitko, Negdje, a Nigdje

Domagoj Margetić
Autor 29.8.2019. u 10:39

Izdvajamo

  • Svjetske igre ne pitaju za živote. Svijet živote, čini se, tako lako izbriše i pretvori u nešto što nije život. Baš kao što je ovaj čovjek pretvoren u čovjeka kojeg nema.

Povezani članci

Čapek, Simić, Murtić, Jonke, Lawrence, jedan Netko i jedan Nitko, Negdje, a Nigdje

Izbrisali smo im ljudske identitete da ne bismo prema njima imali obvezu ljudskosti. To je suštinski zastrašujuća istina o ovoj stravičnoj izbjegličkoj krizi koja uz nas prolazi, a nad kojom se povremeno voajerski iživljavamo.

Ovo je tek jedna mala i beznačajna priča o nekoliko knjiga odbačenih na smeće i prolaznicima koji su se kraj tih knjiga susreli. Došli. Zastali. I prošli. A opet nekako ostali. Ovo je jedna neobična priča o jednom susretu koji nije promijenio svijet. Ali je promijenio dva pogleda na svijet. Možda. Ne znam. Priča o susretu ljudi koji se nisu znali, ne znaju se, niti će se ikad znati. Priča o jednom neoznačenom i donekle izgubljenom raskrižju misli, života i puta.

Neka brda. Neko smeće. Cesta. Prolaznici. Automobil. Nekoliko knjiga. Jedan pas. Šešir. Konji, koji su nervozno rzali u blizini. Jedna neostvarena nadolazeća oluja. Vjetar. Sumrak. Karel Čapek, Novak Simić, Edo Murtić, Ljudevit Jonke, David Herbert Lawrence. Sve se nekako susrelo tim jednim trenutkom u kojem je prolaznik slučajno susreo prolaznika. Putnik putnika. Jadnik jadnika. Nesretnik nesretnika. Lutalica lutalicu. Čovjek čovjeka. Ne znam tko je. Niti on zna tko sam.

Postoje u životu trenuci koji se, naprosto, neobjašnjivo dogode. Možda je trebao tek neki dio nekog drugog trenutka, pa da se ovaj niti ne dogodi, neko drugo skretanje, neko zastajkivanje negdje drugdje, pola sata ovdje ili pola sata ondje, potpuno nevažno. Samo jedan djelić neke druge misli mogao me odvući drugdje. I moglo je biti neko drugo mjesto. Neko drugo vrijeme. Neka druga prolaznost i neki drugi prolaznici. Ali, eto, u ovoj su se priči baš sve slučajnosti poklopile tako kako jesu da ne budem bilo gdje.

Često mi riječi ostavljaju dojam nekih besmislenih nabrajalica koje više ili manje uzalud koristimo, jer se bojimo tišine. Bojimo se šutnje. A ona nas suočava s toliko toga. I puno je više riječi u šutnji, nego što ih se u bilo kojem govornom jeziku svijeta može nabrojati. Uostalom, nije li šutnja, nije li tišina, taj univerzalni jezik, kojeg svi na svijetu podjednako razumijemo?!

Danima prije te večeri, ili kasnog poslijepodneva (što god da je bilo), razmišljao sam o tome. O tom univerzalnom, zajedničkom jeziku, u kojem, na kojem, kojim se ljudi najbolje prepoznaju i razumiju.

Počeo sam više da šutim. Shvatio sam koliko tek tada mogu da kažem.

Tišina, nekako, nema ta neka standardna ograničenja, poput jezika, prostora, mjesta, vremena, udaljenosti, blizine, razumljivosti, nerazumljivosti. Sad mi se, naposljetku, čini kako je sva ta moja šutnja bila potrebna da u tom kratkom susretu uspijem o toliko toga popričati s jednim prolaznikom.

Slučajno se potrefilo tako da smo se tog poslijepodneva, vraćajući se s izleta u planinu, umjesto cestom kojom se najčešće vraćamo prema ljetnom boravištu, skrenuli drugim, inače dužim putem. Zastajkivali smo, prvo pogledavajući hoćemo li ugledati neko dobro “nalazište” divljih kupina, a potom kako bismo nabrali tek sazreli šipak za domaći, prirodni čaj u hladnim zimskim danima. Na kraju smo zastajkivali i da pozdravimo divlje konje koji ovdje već godinama obitavaju. Bilo je negdje oko osam uvečer, možda četvrt sata više ili manje, potpuno nebitno. Svakako, počeo se spuštati mrak, pa smo odlučili obrati još jedan usputni grm divljeg šipka i krenuti prema našem mjestu.

Vraćajući se uskom planinskom cestom, kako se narodski kaže usred ničega, kilometrima prije ijednog naseljenog mjesta, uz cestu je stajao mlađi muškarac, naizgled boemski odjeven, mršav, šešir na glavi, s knjigom u ruci. Stajao je iznad neke osrednje hrpe smeća, koje je netko “na divlje” bacio ovdje u ovoj ni goranskoj, ni primorskoj divljini. Na toj nekoj planinskoj zaravni koja kao da je točno u centru između nečega i ničega. Kad bih na brzinu morao reći koja je to bila lokacija, baš bih je tako opisao. Negdje, a zapravo skoro nigdje.

Izašao sam iz auta. U prvom trenutku mislio sam da je ovaj mladi čovjek koji je nad smećem prelistavao knjigu koju je netko (od)bacio, neki lokalac, ili možda planinar koji je zastao pogledati što skriva to smeće. Pred njim bilo je još nekoliko bačenih knjiga.

“Netko ih je bacio”, nasmiješio sam se i obratio se čovjeku koji je u ruci držao i prelistavao roman D.H. Lawrencea “Bijeli paun”. Pokupio sam sa smeća druge dvije knjige, kad mi se ovaj slučajni prolaznik obratio na Engleskom. Pitao me gdje je i gdje je neko najbliže selo. Bio je sam. Osim košulje, nekih traperica, tenisica i tog šešira, nije imao ništa. I naravno Lawrenceov roman u ruci. Shvatio sam odmah o kakvom se prolazniku radi, bilo mi je odmah jasno otkud je otprilike krenuo na taj svoj put preko pola svijeta. Odgovorio sam mu na nekoliko pitanja. Uz razgovor sa smeća sam pokupio “Izabrane pripovjetke” Karela Čapeka i “Umetnost i književnost” Plehanova.

“Hvala vam”, blago mi je rekao naklonivši se sklopljenih ruku u znak zahvalnosti za odgovore koje sam mu dao na postavljena pitanja. Tad je zatvorio stranice “Bijelog pauna” i ispružio ruku s knjigom prema meni, vidjevši da sam već sa smeća pokupio par naslova. “Hvala vama”, nasmiješio sam mu se i zahvalio na knjizi, koja iako je do maloprije očito stajala na smeću, sad ne samo da je bila pronalazak neke odbačene knjige, nego je u tom trenutku postala dar jednog slučajnog prolaznika.

“Hoće li uspjeti sretno stići kamo je namjerio?”, pitao sam se. Nisam mu rekao svoje ime, nisam želio da se osjeća tjeskobno da meni mora dati ili odati bilo što od svojeg identiteta. Uostalom sve to što današnji svijet smatra nečijim i nekakvim identitetom jedno je veliko ništa. Bio je mršav. Gotovo suh. Uskog, izduženog lica, neobrijan, pa su mu brada i brkovi ostavljali pod tim šeširom jedan svjetski umjetnički dojam. Možda smo na trenutak i on i ja bili preplašeni zbog tog slučajnog susreta. Imao je krupne, tamne oči. “Zamisli! Sve što čovjek preda mnom doista stvarno posjeduje u tom trenutku nije ništa više nego taj pogled, njegove misli, san, želju za nekim odredištem o kojem ga nisam ništa htio ispitivati, put iza sebe i put pred sobom”, razmišljao sam u sebi.

Nasmiješio se i on na moju zahvalu za knjigu koju mi je darovao. I bez ikakvih mojih pitanja. Bez puno razgovora, osim tih nekoliko rečenica koje smo razmijenili, bio je to kao neki vrlo neobičan intervju s Osmijehom. Osmijehom u kojem je puno više toga nego što se u mnogim ljudskim osmijesima može pronaći.

“Oprosti!”, ponavljao sam u sebi šutnjom, “Oprosti!”.

Ja sam njemu bio nitko. On je meni bio nitko. Ja sam njemu bio netko. On je meni bio netko. Nitko i Netko. Nekome. Nikome. Negdje. A Nigdje. Istovremeno. U trenutku. Onom. Jednom jedinom.

Jedan čudan i čudesan susret.

U tim me razmišljanjima, koja su se smjenjivala u mojoj šutnji nekom munjevitom brzinom kao da prolazi puno više vremena nego što ga je svemir predvidio za susret nas dvojice, prekinuo gotovo bolan osjećaj krivnje. Tko je uopće kriv za ovog čovjeka koji više nema ni doma, ni naroda, ni grada, ni zemlje, nema nikakve pripadnosti, niti identiteta osim toga da bježi od nekud i da je u potrazi za nekim svojim novim negdje.

Ničeg što je bio, ovaj prolaznik ispred mene više nema. Njega nema kakav je bio. I nikad više tog njega neće moći da bude na bilo koji način. Ostao je bez svega, a svijet kojem je krenuo na to neko suočavanje svijesti i savijesti, dao mu je netraženi i vjerojatno neželjeni identitet. Zapravo oznaku. Nevidljivu. Nepisanu. Ali oznaku po kojoj će ga svatko prepoznati, ne prepoznati ga kao onoga kakvog on sebe u sjećanju i želji prepoznaje i poznaje. Nego prepoznati na način na koji ga svijet u koji je krenuo identificira kako bi sa sebe sprao teret odgovornosti za ono što ovaj čovjek preda mnom više nije, niti može biti.

Identitet prljave savijesti svijeta.

Zato je i potrebno da taj čovjek ne bude onaj koji je bio. Da ne bude onaj tko jeste. Iz istih razloga i mi prihvaćamo taj novi identitet tih ljudi koji pokraj nas prolaze dok se pravimo da njihove sudbine i ne postoje. Da njihovi životi i nisu životi. Da njihove uspomene i nisu vrijedne ičijeg čuvanja i poštivanja. Prihvatili smo njihov novi identitet da se ne bismo sami suočili kako smo sukrivci za njihove izbrisane živote.

Stajao je tako preda mnom istovremeno znatiželjnog i uplašenog pogleda, ali opet na trenutak mi se učinilo pogleda mirnijeg nego što je moj. Bilo je u toj neodređenosti njegovog pogleda jedne začuđujuće smirenosti i pomirenosti unaprijed sa svime što bi se moglo i onim što će se vjerojatno dogoditi. Smirenost pogleda čovjeka koji više nema što izgubiti. Čovjeka kojeg zapravo niti nema.

“Kome On jeste?!”, mučilo me u mislima pitanje.

Svijet se fabrikacijom tog novog uopćenog identiteta ovog čovjeka pobrinuo za to da ne bude nikom više ništa. Izbrisan čak i iz statistike, jer nema gdje niti kome čak niti da bude neki zagubljeni statistički podatak.

“Čovječe, gdje te ima?”, pitao sam se šutnjom, dok mi je pružao Lawrenceovog “Bijelog pauna”. Pomislio sam da ga zamolim da mi napiše nešto na knjizi da ostane neki trag da je bio. Da jeste. Da ga eto ima, makar negdje, makar nigdje. Odustao sam od te namjere da ga ne dovodim u neugodnu situaciju, da ne pomisli da želim nešto od onog identiteta njega koji postoji još uvijek i jedino i nigdje više nego u njegovoj memoriji. Tamo gdje on jeste on. Nisam htio da mu još i to ukradem, dovoljno smo mu ukrali, oteli, oduzeli.

On je zapravo Nepoznat.

Sjetio sam se kako je to – Nepoznat, kao oznaka, na neki način i dio mojeg identiteta. Kako je moj djed Branko, inače zagrebački Židov stradao kao žrtva Holokausta, u svim bazama podataka o žrtvama Holokausta u Brankovim se podacima navodi – “Sudbina: Nepoznato”. Moj je Branko baš kao i ovaj čovjek ispred mene Nepoznat.

I Brankova je obitelj, baš poput ovog prolaznika kojeg sam susreo, dio života provela u bijegu od starih identiteta. Skrivanju. Bježanju. Nisu oni poput ovog čovjeka propješačili pola svijeta i dva kontinenta da pobjegnu. Ali su bježali, skrivali se. Zaboravili sve što su bili. Baš kao i ovaj čovjek. Samo da pobjegnu od svega što je bilo.

Svjetske igre ne pitaju za živote. Svijet živote, čini se, tako lako izbriše i pretvori u nešto što nije život. Baš kao što je ovaj čovjek pretvoren u čovjeka kojeg nema.

Identitet: Nepoznat.
Oznaka: Izbjeglica.

Za svijet, stvar oko jednog života je riješena.

Nema postojanja. Nema uspomena. Nema prošlosti. Nema budućnosti. Ničega. A mi smo to prihvatili da se ne bismo zamarali tuđim sudbinama, jer srećom, eto ovaj put nismo mi u tim kolonama. Nismo mi u tim logorima. Nisu to naše ruševine ovaj put. Nevjerojatno je kako smo si uzeli i dali to neko pravo prijezira nad nečijom nesrećom.

Zastrašujuće.

Neshvatljivo.

Izbrisali smo im ljudske identitete da ne bismo prema njima imali obvezu ljudskosti. To je suštinski zastrašujuća istina o ovoj stravičnoj izbjegličkoj krizi koja uz nas prolazi, a nad kojom se povremeno voajerski iživljavamo.

U ruci sam sada držao Čapeka, Lawrencea i Plehanova. “Sretno!”, pozdravio sam prolaznika koji mi je na ovom mjestu odbačenih knjiga i odbačenih ljudskih sudbina darovao jedan od tih naslova. “Hvala!”, ponavljao je čovjek. “Imate li možda malo vode?”, upitao je kad sam odmaknuo prema autu. Ostavili smo mu bocu vode koju smo povezli da imamo dok se vozimo planinom u potrazi za šipkom i divljim kupinama.

“Hvala. Puno vam hvala”, naklonio se kad sam mu pružio bocu s vodom. “Sretno!”, poželio sam mu još jednom, “Čuvajte se!”.

Čak i Šomi, kao da je osjetio sudbinu ovog nepoznatog čovjeka, nije iz auta niti jednom zalajao na “stranca”. A taj stranac mogao je biti i moj Branko, davno odveden u koncentracijski logor i ubijen. Moj Branko, koji s ovim čovjekom dijeli duhovni identitet. Nepoznat.

U ruci sam kao sjećanje sad prelistavao Čapekove pripovjetke, objavljene davne 1951. godine, koje je ilustracijom naslovnice ukrasio legendarni Edo Murtić, knjigu uredio još jedan svojevrsni poludisidentski izbjeglica među jugoslavenskim piscima Novak Simić, a preveo i pogovor napisao poznati Ljudevit Jonke.

Tako smo se eto, svi odjednom našli na smeću; Karel Čapek, Ljudevit Jonke, Edo Murtić, Novak Simić, D.H. Lawrence i G.V. Plehanov, i nas dvojica.

I zapis jednog sjećanja o Nepoznatom.

Domagoj Margetić
Autor 29.8.2019. u 10:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija