ČOVJEK – MEDALJON LJUDSTVA

Povezani članci

• Pod Lupom: IZBORNA KAMPANJA USMJERENA NA MANIPULACIJU BIRAČA
• Olga Lalić-Krowicka: TVOJA INFLACIJA
• Slavo Kukić o skupu SDA u Zetri: Fuj!
• Almedin Šišić: Javnost mora znati pozadinu napada na mene
• Božica Jelušić: Pavao ili put vrline i snage
• Prikazivanje dokumentarnog filma “Budućnost hrane” u Banjaluci

Memento mori

Za prijatelja Slavka Podgorelca

 Piše: Gradimir Gojer

U Banja Luci je svoje ovozemaljske dane zaključio istinski bard bosansko-hercegovačkog novinarstva Slavko Podgorelac. Negdanji dopisnik zagrebačkog Večernjeg lista, urednik banjalučkog Preloma, Radija Republike Srpske, suradnik brojnih medija, Podgorelac je bio i ostao, prije svega, pisac svjedočanstava o Bosni i Hercegovini, kakva je ona u svojim ljudskim i prirodnim ljepotama bila i ostala stoljećima! U kajdu ovog mudrog motritelja i prosuditelja življenja na bosansko-hercegovački način ulazilo je samo probrano drago kamenje od života, koje je on ispirao, nalazio, njegovao i novinarski tetošio i brusio. Pisao je Podgorelac nadahnuto o gradovima, o junacima epskim i lirskim, o slikarima, piscima, glumcima; pisao o rijekama, vrbacima, čudima mjesečine i beharima, posebno onim uz i niz najdražu mu rijeku Vrbas. Napisao je tisuće medaljona, medaljonskih pričica za više nego briljantan radijski serijal, jedinstven u bh. duhovnom prostoru, zadužbinsko ostvarenje, Medaljoni u vremenu. Dogovarali smo nedavno promociju njegove monografske knjige o velikom dramskom glumcu Ademu Ćejvanu… Nije dočekao taj tren, a tako ga je želio i snivao…

Na put bez povratka otišao je kao možda posljednji snivač i svjetlonoša negdanje građanske, uljuđene Banja Luke, otišao je kao poklisar koji će i na onom svijetu širiti istinu o Banja Luci, onoj građanskoj, onoj gospodstvenoj i Gospodskoj!

Otišao je sa ovoga svijeta novinar i publicist kojemu se vjerovalo.

Otišao je svijetleći na našem nebu kao jedan od posljednjih medaljona ljudskosti! Ljudskost Slavka Podgorelca podrazumjevala je prije svega jednu starobosansku riječ ljudovanje,  jer on je znao i umio da se otisne u dugačak bosanski eglen, da popije po koju rakiju, da zapjeva koju sevdalinku, da dugo u noć uzdiše o vrbacima na Vrbasu, da pjevuši tiho „A Ahmeda njegovala majka…“

Za pojedinim stolovima banjalučkih kavana nikada više kliktavog glasa, na Radiju Republike Srpske nikada više ljepote govorenja o čudima Bosne, u Gospodskoj ulici u Banja Luci nikada više najšireg osmijeha i tihe sjete u glasu kakvu je nosio naš prijatelj, budni snivač i čovjek sa tisućama radijskih čuda kojima je utkao dušu, iz kojih je nosio tek i sam gorčinu…

Za kraj jedna poruka na onaj svijet mome Slavku Podgorelcu… Pomaže mi veliki Krajišnik, veliki Bosanac, čovjek širokog srca, a i on pokojni ili rahmetlija, Branko Ćopić (iz  Pisma Ziji): „Ali, nikada nisu iskovali sablju koja će moći posjeći naše mjesečine…“

Eto moj jarane, nema te sablje koja će posjeći naše mjesečine…