Čuđenje

Vani se Istok i Zapad šetaju od vrata do vrata.
Vani se kroje granice novih država.
Vani je sloboda govora izdala slobodu čovjeka.
Vani snijeg neumorno danima pada.

Krvoločne zvijeri otkrivaju tragove koje niko ne gleda.
Tišina se u sebe samu sakrila i tiho se, najtiše šuti i grije.

Vani čovjek pretiče čovjeka, u hodu, u automobilu,
na pokretnim stpenicama, u redu za hljeb, u narodnim kuhinjama
kad god mogu imaju priliku kad smiju i ne smiju
sapliću jedni drugima noge. Vani. Vani je zima zavejala sela i gradove
u tišinu veću od njih samih.

Imany pak ovdje gleda svoje najdraže crtiće.
Merjem evo pored nje spokojno spava.
Soba je topla, iako smo prikraju s drvima.
Drva su vani, a vani snijeg neumorno pada.

Sutra

Februar je
i već tri mjeseca
nisam ništa čestitio pročitao.
Ništa osim Karićovog Slučajnog čovjeka.
Pa ipak sam sretan
dok prelistavam Carverove Sabrane pjesme
i Merjem egleniše na skajpu
a Imany se vozika
tamo amo, tamo amo po kući.
Da se načas opružim, godilo bi
ali isto tako bih mogao
mirne duše leći uz sunčanu obalu
i odspavati koji sahatak.
Imany me cima za nogavicu.
Sutra. Sutra će se nešto desiti.