Čudotvorni lek

Povezani članci

• ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU
• Najskuplje za državu BiH, za pacijente i za BH zdravstvo je ostanak nesposobnih i nestručnih kadrova
• Napad na Slavu Kukića: Kad divljački nacionalizam pokaže svoje pravo lice
• Vladimir Arsenijević: Čudna tišina pred veliku eksploziju
• Zvonimir Nikolić: Legitimni i nelegitimni Hrvati
• Mit kao zamka ili kao sudbina 

Foto: sindu.lk

‘Onaj koji je dobar spram drugih, i sebi samom dobro čini.’ – Yogaswami, cejlonski guru i mislilac (1872-1961)

Irena  je živjela vani, baš kao i ja. No, ni mnoge godine izbivanja nisu ugasile njenu ljubav za gradom u kojem je provela djetinjstvo i mladost. To čuh od zajedničkih nam znanaca koji su je često sretali po  Sarajevu. Ja je nisam vidio decenijama, vjerujem još od doba kada smo pozavršavali studije. A onda se u kratkom razdoblju  sretosmo nekoliko puta. Bilo je to u vrijeme kada smo slavili  godišnjicu mature, jubilarnu, četrdesetu. Posljednji puta je sretoh u rano jutro, ono junsko, sarajevsko, puno svjetla, a još  bez velike jare i vrućine. Najugodniji dio dana, rakao bih. Oboje  smo nosili putne torbe, vraćali smo se kućama, u različite krajeve Evrope. Pozvah je na kafu što ona prihvati uz opasku da je to upravo kanila jer ima dosta vremena,  autobus joj je polazio tek za par sati. ‘Taman toliko imam i ja do moga leta’, odgovorih joj uz smiješak.

Sjedosmo u obližnji kafić,  naručih nam piće. Čavrljali smo o svemu, najviše o protekloj proslavi godišnjice mature, o dragim prijateljima koje smo sreli, pomalo o tome gdje živimo, kako živimo, o djeci. Sjetismo se i mladosti, dana kada smo bili školarci, gimnazijalci. Spomenusmo se i našeg kratkog zabavljanja, mog prvog. Neću ga nikada zaboraviti. Irena je bila prva djevojka koju sam ikad dotakao. Koju sam držao za ruku. Ne, nije istina. Lažem! Ja se nisam usuđivao napraviti taj korak, to je uvijek činila ona. Ona je uvijek bila ta koja bi se udvažila i  mene prihvatala  ….. ispod ruke. Da, to je bilo baš tako. Ja bih nosio kišobran dok smo po pljusku šetali gradom, a ona bi me nježno pridržavala za podlakticu. Koračajući uz nju tek ovlaž  pribijenu uz mene, htio  sam da pljusak nikada ne prestane. Srećom bila je  jesen, sezona dugih kiša.

U tom ranojutarnjem kafanskom sjećanju na naše instant zabavljanje  reče mi, kao uzgred, onako ‘by the way’, da sam je tada privukao i očarao mojim ponašanjem, stidljivim zavodničkim, a istovremeno pomalo drskim i fakinskim, što nikako nije očekivala od mene kojeg je držala za najboljeg i najbistrijeg učenika generacije. Reče mi da sam bio pravi laf, faca. I kako bi to  valjda ilustrovala, ispriča mi nešto što sam ja odavno zaboravio, ispriča kako sam, dok smo nas dvoje šetali po zelenoj pijaci na Markalama neočekivano, ali sa stilom,  ukrao jabuku sa pijačne tezge i poklonio joj ju.  Ili, kako  je vjetar,  za naše šetnje po kiši duž keja kod parka Cara Dušana,  izvrnuo moj kišobran ispod kojeg smo zajedno išli, a ja ga, na njeno iznenađenje, nonšalantno bacih  u Miljacku. U stilu: Kakav je ovo kišobran kad zakazuje na svakom povjetarcu! ‘Svako normalan bi odnio kišobran na popravak, bar u ono doba koje nije poznavalo izobilje’, prokomentarisa kratko dok me je srčući kaficu gledala pravo u oči.

Zapričašmo se i ogladnismo. Ja predložih da nešto pojedemo. Pređosmo u obližnju konobu. Sjedosmo u baštu, pod suncobran. Ona naruči omlet i salatu ja kobasice s prilogom. Konobaru diskretno rekoh  da bude štedljiv sa masnoćom,  da imam problem s holesterolom. Počekasmo na jelo, poprilično. Nakon više od pola sata on  ga donese, spusti na stol i ode. Ja  pogledah, a ono oboje,  i kobasice i prilog plivaju u ulju. Pocrvenjeh od muke i ljutito odmaknih tanjir od sebe. Kako i ne bih kada sam bio  gladan k’o vuk i željan da prije duga puta bar nešto ubacim u kljun (ovo je vjerovatno jedina jezička konstrukcija, istina u lokalnom sarajevskom žargonu,  gdje vuk i kljun idu zajedno).  A uz to nije bilo ni vremena da čekam na novu porudžbinu, valjalo mi je ići na aerodom. Vidjevši me razdržena, Irena mi blagim i meni smirujućim glasom reče: ’Hajde Mik, ne nerviraj  se, podijelićemo ovo moje jelo’. I pomjeri njen tanjir s omletom između nas. Ja prihvatih, šta mi je drugo ostalo.

Nastavismo čavrljati o  davno proteklim danima, prekidati jedno drugo novim sjećanjima, a sve između zalogaja koje smo grabili iz njena tanjira. U to, kada smo bili pri kraju doručka, Irena reče: ‘Mik,  mi smo se vrlo kratko zabavljali, možda ni  mjesec dana, a onda si ti prekinuo da me viđaš,  nekako odjednom, bez objašnjenja. Ja ti nikada nisam rekla, ali je moje srce dugo poslije toga plakalo za tobom. Danima sam maštala da mi se vratiš, bar nakratko, da prošetamo još jednom gradom ispod kišobrana, da mi kažeš zašto si onomad tako postupio, šta je tomu bio razlog. I gle, sada život režira taj sastanak,  nakratko, na  brzaka, ali sastanak. Ti, moja dugo neprežaljena ljubav, rana mladalačka, sada si tu pored mene, živ, realan,  sjedimo zajedno. I još jedemo iz jednog tanjira. Tako nešto  nisam mogla ni usnuti  dok sam patila za tobom. Život je tako čudan i nepredvidiv, a zato i lijep.’ –  sjetno zaključi, pogleda na sat i odjednom ustade. Zamoli me da joj zaustavim žuti taxi koji je upravo bio prolazio ispred bašte restorana, ubaci torbu u njeg’, poljubi me u obraz  i nestade u polumraku zadnjeg sjedišta  nekakva predhistorijskog Golfa ‘dvojke’ kojeg se još samo u Sarajevu da vidjeti.  Taxi krenu, a ja kroz otvoren prozor te kotrljajuće olupine razaznah kako vozaču daje upute da je vozi prvo ka nekada zvaše imenom Cara Dušana, potom na autobusku stanicu.

Na čas ostadoh na ulici, pomalo zbunjen i začuđen ovim nenadanim susretom, tokom kojim je išao, a posebno njegovim finalom – Ireninim naglim odlaskom.  Pa se onda vratih u kafanu da platim ceh. Konobaru rekoh da uz račun donese  jedno piće, osjećao sam da trebam nešto ljuto, nešto što će me stresti i vratiti u svakodnevnicu. Čekajući porudžbinu shvatih da je sva priča s Irenom bila o prošlošti, našim gimnazijskim danima i doživljajima, o našoj mladosti. Još  po koja riječ o našoj, već poodrasloj djeci i više ništa. Ništa, ama baš ništa  o nama kakvi smo danas – u šta smo izrasli, kako nas je život oblikovao, kamo idemo. O tome ništa. I odjednom mi posta žao što  ne otkrih  kakva je sada, što je ne upoznah.  A ni o sebi nisam imao prilike ništa reći. Šteta, baš steta.  Zaokupljen tim mislima počeh pijuckati moje piće, neku lošu dalmatinsku lozu,  i zuriti  u crtež na zidu konobe na kojem prepoznah uske splitske kale i Dioklecijanovu palaču u pozadini. Pa onda polagano i sam odlutah mislima na tu stranu.

Vratih se kući, u Dublin, obitelji, prijateljima, poslu. Ovo posljednje me ubrzo zaokupira, potpuno usisa u se, duboko, tako da uskoro zaboravih ljeto u Sarajevu i proslavu mature. Posao mi ne dade vremena ni da se javim starim drugarima koje sam tamo sreo, a obećao sam im to učiniti po povratku kući. Ne nađoh tako vremena ni za  Irenu. Nemadoh  vremena čak ni za sebe, a za što će mi ubrzo doći mastan račun u vidu narušena zdravlja i dugih mjeseci liječenja. No, o tome drugom prilikom.

Prođe skoro čitava godina od mature kad vidjeh neočekivanu e-mail poruku u mom kompjutoru. Ireninu.

Šta li to može biti,  upitah se i kliknuh ‘mišem’ da je otvorim.  Kad tamo samo jedna rečenica.

‘Ovo sam nedavno dobila, duhovito je, pa ti prosljedjujem’. Pozdrav Irena.

A ispod te njene rečenice slijedila je poruka upućena Ireni i još mnogima sa nečije mailing liste. I sve bez ikakva komentara. U prvi mah mi se učini da je to običan komercijalni oglas ili reklama za neki preparat, čega dobivam svakodnevno. Ipak, zastadoh i počeh da čitam, tek da saznam kakav to humor Irena voli. Pisalo je:

            KAŽU DA GARANT POMAŽE!!!! INTERESANTNO!!!!

Naučnici su otkrili da nekoliko jednostavnih pokreta prstima radi kao  čudotvorni lek. Vežba je vrlo jednostavna i može se vežbati svaki dan, gde god hoćeš i u svakom trenutku. Delovanje je fantastično:

• protiv depresije i stresa
• reguliše pritisak
• aktivira produkciju serotonina
• aktivira krvni tok
• aktivira libido
• leči paniku
• eliminiše fobije i još puno, puno toga!

Ispod teksta slijedio je kratak video zapis, neka vrsta spota od tridesetak sekundi koji u ‘close up’ kadru pokazuje dvije muške šake čiji prsti listaju podebeo svežanj novčanica od po 100 američkih dolara. Sve bez riječi. Jedini zvuk koji se čuje je šuškanje novčanica koje se odbrojavaju. Hoće nam reći: taj pokret i taj zvuk su univerzalno ljekoviti, novac  je melem  za štošta.

Pogledavši spot,  u prvi mah mi se učini da Irena ima čudan smisao za humor, loš ukus. Meni ova poruka nije bila nimalo duhovita, tako nešto neposebno ja ne bih nikome proslijedio. Pogledah spot još par puta i ne nađoh opravdanja za Irenu. Htjedoh joj to reći.  A onda u trenu shvatih da taj spot ima puno zajedničkog sa mnom, sa mojim životom,  mojim bolestima. Da on, u stvari,  govori o meni. Pa onda odlučih da taj dio moje životne priče saopštim Ireni. Da još ispričam poruku koju taj spot o meni nosi, da joj kažem nešto o sebi, bar dio od onoga što sam propustio reći joj u konobi dok smo djelili njen sarajevski doručak. Pritisnuh ‘reply’ na pristiglu Ireninu e-mail poruku i počeh tipkati

Draga Irena,

Hvala ti na javljanju. Ovo što mi posla možda nekima izgleda duhovito, no za mene je ozbiljno i nadasve  istinito. Veoma istinito, baš kao moj život. Taj ‘duhoviti’ spot je ništa drugo nego li dokumentarac o mome životu, mojoj bolesti i izlječenju. Evo, ako želiš,  ispričaću ti tu moju životnu priču, otkriti tu moju tajnu.

Već u ranom djetinjstvu sam iskusio siromaštvo i oskudicu. To uistinu boli. Bol neimaštine je velika, još nepodnošljivija  kada je druga djeca oko tebe ne poznaju. Krio sam je od drugih, pokrivao je maskom smješka kadgod bih  izašao među vršnjake.  A kada bih ostajao sam,  što sam najradije činio,  pokušavao sam je zavarati čitajući knjige posuđene u školskoj biblioteci. Gutao sam ih, takoreći. Svaki dan jednu, nekad  dvije. Uživljavao  sam se u likove junaka, putovao s njima kroz džunglu i prašumu, obilazio svijet za manje od stotinu dana, zalazio miljama ispod mora, družio se sa Robin Hoodom. Čitanje mi je otvorilo novi horizont,  uvelo me u tajne riznice znanja, podgrijalo moju radoznalost i glad za spoznajom  svega do tada mi nepoznatog.

Osim ljubavi za knjigu, imao sam, srećom, i dara za učenje. Briljirao sam u školi, bio među najboljima. Profesori su me hvalili, učenici prihvatali. Moja ranjivost i stidljivost su ustupale pred samopouzdanjem koje je raslo sa svakom pohvalom i svakim uspjehom u školi. I onda sam  shvatio da je tu, u učenju, moja šansa da pobjedim strah besparice, odagnam bol oskudice.  Stavio sam sve na tu kartu – kroz gimnaziju, tokom studija, na poslu.

Uložio sam ogromnu energiju u karijeru, život podredio uspjehu u poslu kojim se bavim, afirmaciji, zarađivanju i zaradi. I to je dalo rezultata, baš onako kako sam priželjkivao. Dalo mi samopouzdanje i sigurnost, donosilo mi novac: novac koji sam odmalena htio imati, želio  čvrsto držati u rukama, novac kojeg sam htio brojati, baš onako kako je pokazano u  spotu što mi ga šalješ. To mi je donosilo novac, novac kojim sam želio otkupiti proživljenu dječačku  bol, kupiti neostvarene mladalačke  snove. S preganim radom novac je dolazio, sve više, sve izdašnije. A onda bi  me on gurao u još fanatičniji rad, pa bi slijedio novi uspjeh, novo potvrđenje, novi novac, sve u krug. Baš onako kako se to s novcem obično dešava –  po njegovoj čudnoj logici i  nelogičnoj inerciji.

I šta se onda zbilo? Vremenom me to brojanje novca izliječilo od mojih bolesti, mojih strahova, nesigurnosti, praznina, od mnogo čega. Konačno, taj čudotvorni pokret prstima po šuškavim novčanicama mi je donio sreću, stalnu, permanentnu. Kada ovo pročitaš, reći ćeš, tà taj Mik je kreten, on je monstrum, on je nitkov. No, tako je to i nikako drugačije. To je puka istina moga života koju saopštavam tebi, ne sjećam se da sam je prije ikome rekao. Meni je ta vježba na debelom svežnju novčanica, taj pokret prstiju, to šuškanje papira sa otiskanim glavama orlova, predsjednika i kraljica donijelo mir u srcu, mir u duši, mir u mojim mislima … jednostavno dalo mi novi život. Ja sam sada ispunjen čovjek.

To ispunjenje nije došlo odjednom, za to je trebalo vremena, par decenija, možda i više. Htio sam dobro obrazovanje za sebe, što je tražilo vremena. Htio sam dobar posao, najbolji, našao sam ga, prvo u Sarajevu, pa u Holandiji, onda radeći privatno po svijetu uz dobre nagrade, sada imajući zavidnu poziciju u prestižnoj međunarodnoj organizaciji. Sve to sam tražio  i nalazio jer sam htio imati novac da dokučim ono što prije nisam mogao imati, o čemu sam sanjao: putovanja, provodi, skupa odijela,  auta, kuće i stanovi, najbolje privatne škole i studije za moju djecu … I tako radeći sam jurio kroz život, baš kao mašina programirana za jednu operaciju – pravljenje karijere i novca. Bez ikakva pravog, trajućeg zadovoljstva. Kad kod bih dosegao jedan od nabrojanih snova, ciljeva postavljenih sebi, ne bih osjetio sreću kakvu sam sanjao, koju sam očekivao sa svakim tim ‘uspjehom’. No, nastavljao bih dalje, još odlučnije, misleći drugi san će mi je dati, snažniju i trajniju. I tako godinama, trka za novcem i snovima. Sve dok nisam otkrio da ples prstiju po svežnjevima banknota i šuškanje novčanica liječi, ali samo …. kada se one odbrojavaju da bi se dale i darovale. Ne da bi se imale.

I onda sam počeo da vježbam taj pokret prstima, sve više i sve srčanije. Počeo sam polako rasprodavati sve one  stvari koje sam, mada su mi bile nepotrebne, tako ljubomorno bio čuvao za sebe, za ‘ne daj bože ako zatreba’,  za slučaj da se ponovo desi oskudica. Počeo sam prodavati suvišne nekretnine, odlučio da  sa drugima dijelim moj novac, darujem im vrijeme (=novac) koje sam do tada sebično htio za sebe i za stjecanje, počeo sam da darujem pažnju,  toplinu, moju ljubav i sebe sama drugima. I to me je usrećilo, tačnije to me čini i drži srećnim. Tu sam sada našao lijek za mnoge, ako ne sve svoje slabosti, strahove, bolesti, neprekidne čežnje za nečim višim, za svim oni što me je ranije držalo u ropstvu moga ega i moje sebičnosti. To šuškanje novčanica kada one odlaze od mene me ispunjava više nego li išta do sada. Taj ples prstiju po novčanicama koje darujem. I dok to činim gledam lica ljudi kojima ih poklanjam, osmjehe, radost, sjaj u očima jer im se pruža šansa da ostvare neki san kojeg sanjaju. Možda je to dobra škola, skupo odijelo, putovanje, provod ili sve to zajedno. Nema veze. Ja znam da će bar neki od njih, odsanjavši taj san, spoznati pravu sreću – sreću koju pruža ples prstiju po novčanicama kada se one drugima daruju.

Da ne bude zabune, hoću ti reći, draga Irena, kako ne umišljam da sam genije koji je otkrio nešto novo za svijet, za druge. Ne, to nikako. Samo ti otvorih dušu da ti kažem kako sam našao nešto najbolje za sebe. Našao, ne pronašao. Ja nisam nikakav inovator, niti pronalazač. Taj recept sreće je za mene pronašao neko drugi, ispričao u  par slatkih prispodoba i sažeo u tek jednu  poruku: da volimo druge kao sama sebe. Istina, trebalo mi je mnogo godina da nađem ovu priču, par decenija da je razumijem.  Ako te i taj dio moga puta do sreće zanima mogu ti  ….. Ne, bolje ostavimo to za neki drugi put.

Pozdrav od srca, MIK

***********

Poslah joj pismo očekujući njen odgovor. Mislio sam da će ono biti dovoljan povod da mi uzvrati, da kaže nešto o sebi. Bez da je pripitujem. Nisam ja osoba koja čeprka po tuđim životima, traži da sazna. Ja pitam pričajući o sebi, u stilu, evo ja prostirem moj život pred tebe,  ti ako želiš, učini slično sa tvojom pričom. No, odgovora ne dobih. Prvo sam pomislio da je mojom ispovjedi možda izgubila osobu koju je nekoć poznavala i voljela, izgubila lijepa sjećanja, pa više ne želi čuti ni slušati o nekome ko joj je sada stranac, sasma nepoznat. Padne mi na pamet da možda nije ni pročitala što sam joj pisao, možda je čak zaboravila i onaj naš podjeljeni doručak u Sarajevu. A onda ponekada pomislim da je to ćutanje njena osveta. Osveta za  svih  četrdeset godina  moje šutnje i njena čekanja da joj kažem zašto sam onomad prestao da je viđam, da šetam s njom ispod kišobrana uz obalu Miljacke i da joj darujem jabuke, na tržnici  za nju ukradene.