Čuvar uspomena

Munib Delalić
Autor 13.4.2011. u 06:00

Čuvar uspomena

Zapravo, za mene je moj zavičaj moj otac. Otac Zijo, koji je nedavno navršio osamdeset godina.

A sta su ti godine, moj sine, znao bi kazati; kao da je jučer bilo kad sam bos hodao…

Ma duga je godina, kazao bi kakvom drugom zgodom, samo što u času prođe…

I tako, u času, od dječačića od desetak godina koji je “bos hodao” i na čija je krhka pleća pao teret dućanskoga posla nakon prerano preminula oca, čije ime ja imam čast nositi, i partizanskog kurira i borca u vrijeme rata, te poratnoga graditelja čiji je život uglavnom bio vezan uz trgovinu, do baštenskoga radnika čije se bašče ni kakvo poljoprivredno dobro ne bi postidjelo…

Cijela priča, osamdeset godina duga. I sva uz Ljubuški vezana. Zato, kad na oca pomislim, a na nj mislim stalno, pomislim i na zavičaj, na očevu Bašanovića mahalu, i Hišušu, na Zorbinovac, gdje su svi naši dobri napokon svoj mir pronašli, na našu Gujistu koja vječito teče… Priča o njemu je zapravo priča o Ljubuškom, i to ne jedna. I ta je priča uvijek u pokretu, ona nikada ne miruje, baš kao što ni on nikada mirovao nije. Moj otac je kao Gujista, počesto pomislim, kao voda koja neprekidno teče. Ma pod njim vazda nešto kopora, rekla bi njegova majka, naša Jiša, on ne more smirom sidit. Zija je kao zvrk, nedavno za našeg oca reče moj brat.

Nekad sam mislio da su svi očevi takvi, da ne mogu “smirom sidit”, ili da bi takvi trebali biti. Mislio sam da je otac kuća koja se stalno zida, koja uvijek raste, kojoj nema kraja. Valjda je i tako, mada je moj otac po mnogočem jedan. I to ne samo zato što mi je otac. Niko nema ovakvoga brata, kazala bi tetka Šahza, njegova sestra.

Moj otac je čuvar mojih uspomena. On mi stalno osvježava sjećanje, posebno o ljubuškom kraju, o čemu ne treba ni u kakve knjige zavirivati, dovoljno je njega upitati. Iz svog Ljubuškog nigdje nije ni odlazio, samo kad je morao, i to nakratko. Nakratko je otišao i u ljeto ’93., kad se ono masovno odlazilo, došao do Zagreba, da bi se domalo vratio. Ni kasnije nigdje nije htio, ja mu spominjao Norvešku i “spajanje”, no ni da čuje, nezamisliv mu bio život u tuđini, daleko od Ljubuškog, od svoje bašče. Došao tek kasnije, u posjetu, tek da vidi kako nam je. Vidim da vam je lijepo, tada rekao, i drago mi je da vam je tako, kad je vama lijepo odmah je i meni, ali meni i tvojoj mami je najbolje u našem Ljubuškom, u našoj kući. Vidio, i vratio se.

A tek ta njegova bašča! Uz nju ga najviše i vežem, jer teško mi ga je i zamisliti bez nje. I nju bez njega. Održavajući to svoje malo gazdinstvo, i on se održava. Da mi nije bašče, toliko puta je kazao, poludio bih. Nekad se malo i umorim, nekad i malo više, nekad se i nasekiram, ali tu mi je najbolje. Ma Zijo prigoni (rekao bi njegov brat Kemo, moj dobri adže, koji svoju bašču uređuje, te mu počesto bude previše ukorak pratiti brata), ne moreš bogati više nego moreš. Tu, u očevoj bašci, među njegovom lozom, među “pod crtu” poredanom zeleni, među njegovim voćkama, uvijek sam se najljepše osjećao; najradije iz nje ne bih ni izlazio. Posred bašče ima staza, ja je zovem “šetalom”, njome šećem, gledam, udišem i uzdišem. Eh, da je tako uredne države kao što je uredna moga oca bašča…

Da ti ga je vidit kad bašču uskopava, rekla bi mama Fatima, sve kopa i piva, i to one borbene. Kažem mu šuti žalostan ne bio, čuće te ko, vazda prid komunalnim neko ima… Te mu poslije kažem to što je mama rekla, da dobro kopa, samo da krive pjesme pjeva, istekao im rok. Vazda su to bile prave pjesme, i vazda će bit, uzvratio je. Sjećam se kad mu je, iza ovog zadnjeg rata, jedan mjesni “aktivist” došao u kuću da propagira, tako, “duh novonastalog stanja”, kao, eto, ono što je bilo prošlo je, sad je drugo vrijeme, te bi, znaš, trebalo se prestrojiti, i tako to, i kad je taj vidio s kim ima posla, da na mog oca nikakve “demokratske promjene” nisu djelovale, okrenuo list. Znaš šta, reče taj, kod tebe mi se najviše sviđa to što si ostao isti. Kako misliš isti, dočekao moj otac. Pa tako, isti, onaj će, nisi se nimalo promijenio, ostao si kakav si i bio. A kakav da budem nego onakav kakav sam i bio, reče mu moj otac, i dodade ono što počesto zna kazati, a čime bi trebala, mislim, i započeti i završiti svaka o njemu priča: Čovjek treba biti čovjek…

Uz rat smo često ja i on hodali po Ljubuškom, najviše po našoj starini. Išli uz Glavicu, uz Bilo brdo, peli se na Gožulj i Crkvicu, pa preko Mostarskih vrata do Zorbinovca. Tu sam našu hodnju tad pokušao prenijeti na papir, te je uglavnom tako i nastala knjiga “Zlatnik” (Međugorje, 1999.). Tako se jednom penjemo uz Hišušu, do Mahića kule, idemo u njegovu Bašanovića mahalu, k mojoj rodnoj kući koja je, tad, još bila na uzgoru. On kazuje, ja pomno slušam; nastojim upiti svaku riječ. I to kazano, poslije, zapišem. Uglavnom doslovno; jedino pokoji uzdah nisam znao napisati; ni pogled, koji bi ponekad, pomalo zamućen, nekamo odlutao. I evo, to je ta očeva pjesma, u kojoj je i moja želja žarka da on još dugo bude ono u čemu mu premca nema: čuvar uspomena.

Pod kulom smo, oronulom.
Na uhodu se, moj sine, zla namjernika,
odavde motrilo. A toga je uvijek bilo mnogo.
I kad zvijezdom je pržilo; i kad kišom lilo;
ljutom burom vilo…

I išao je glas, nemoj mislit da nije, s kule
na kulu, obazriv, stook…

Evo kamena na kojem smo, ko djeca,
sjedili, čekajuć ramazanski top da pukne;
da se na gožuljskoj džamiji upale kandilji…

A evo i kuće naše, u njoj si se i ti rodio,
u njoj više neg igdje sunce stanovaše…

Hm, avlija mi se širom činila…
A kao da je i put do mutvaka bio duži…

Ma nešto nije u redu. Zar u mahali
baš nikoga da nas dočeka?

ljubusaci.com

Munib Delalić
Autor 13.4.2011. u 06:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija