Da li je zaborav tačan kao sjećanje?

Edin Salčinović
Autor 3.12.2020. u 17:22

Da li je zaborav tačan kao sjećanje?

(“Ovo vrijeme sada”, Semezdin Mehmedinović, Fraktura, Zagreb/Buybook, Sarajevo, 2020)

Piše: Edin Salčinović

Semezdin Mehmedinović je pisac suočen sa zaboravom. Takav utisak možete steći kada vidite naslov “Ovo vrijeme sada”. “Opsjeda me tema zaborava”, priznao je pisac Karmeli Devčić, novinarki Jutarnjeg lista. Ali čitalac zagledan u naslov to ne mora znati. Zlurad čovjek, cinik među čitaocima, s izvjesnim zadovoljstvom će, prevrćući koricu, primijetit: “Ovaj autor ne zna koje je vrijeme”. Ako odluči pročitati knjigu, njegova mrzovolja se može razviti do krajnjih granica kada uoči da se to vrijeme sada proteže od autorovog djetinjstva na jezeru Modrac do trenutka u kojem piše. Skoro šest decenija jednog sada.

Pisci su imali nevolje s vremenom i prije nego što je neko shvatio da je književnost vremenska umjetnost. Čuvena profesorica Käte Hamburger provela je dane dokazujući da je u književnosti svako vrijeme sada (dozvoljavam sebi da pojednostavim njen nauk). Ukoliko želite diskutovati sa profesoricom, preporučujem njenu knjigu “Logika književnosti”. Za Semezdina Mehmedinovića svako vrijeme koje izvire iz zaborava pretvara se u sada. “Mi inače prošlost pogrešno doživljavamo kao dovršeno i nepromjenjivo vrijeme. (…) Prošlost nije dovršen proces, i u književnosti je to prostor velike slobode…”, kaže Mehemedinović u već spomenutom intervjuu za Jutarnji list. Prošlost se, prema piščevom stavu, otkriva, upoznaje i spoznaje, a svaki temporalni odsječak obrađen psihološkim mehanizmima zaborava i sjećanja pred sviješću pisca javlja se ovdje i sada. A prezent je, što je općepoznato, mnogoznačan.

Mrzovoljni čitalac, ipak, odmahuje glavom. Šta bi tačno značilo to da prošlost nije dovršena i nepromjenjiva? U priči “Tišina u ruševini” Mehemdinović pripovijeda o susretu sa Lászlóom Krasznahorkaijem. U bašti nekog restorana u Bostonu, dok ih zbližava kiša koja pada ukoso, Krasznahorkai priča kako je, u Budimpešti, u jesen 2010. godine, upoznao Roberta Creeleyja. U njegovom sjećanju Creeley je govorio na promociji knjige pjesama Charlesa Olsona prevedenih na mađarski jezik. Krasznahorkai pamti da je to bio lijep i svečan događaj. Mehmedinović ne sumnja da je Creeley govorio na promociji Olsonovih pjesama u Budimpešti, ali napominje da se to sigurno dogodilo prije 2005. godine (Creeley je umro u martu 2005). Krasznahorkai, međutim, insistira da je to bilo u jesen 2010. U njegovom sjećanju jedan mrtvi pjesnik dolazi u Budimpeštu da bi promovirao zbirku svog prijatelja, kolege i saputnika. Ne samo da je bio na toj promociji, autor “Melanholije otpora” pamti je kao lijep i svečan događaj. Kakav je to, zaboga, satantango? Naravno da ne postoji niti jedan pouzdan dokaz koji će potvrditi da je u jesen 2010. Robert Creeley iz zagrobnog svijeta došao u Budimpeštu, govorio o zbirci pjesama Charlesa Olsona, a nakon toga upoznao Lászlóa Krasznahorkaija. To se, zapravo, dogodilo nekoliko godina kasnije, 2010. je već bila zaboravljena, a Krasznahorkai je, kad se to događalo, bio u Bostonu. Krasznahorkaijev slučaj je pomalo radikalna ilustracija Mehmedinovćeve ideje o (pre)oblikovanju prošlosti. Ali istodobno zorno pojašnjava kako svijet, očito, za čovjeka nije samo skup podataka koje možemo mehanički mjeriti, nije ni samo sistem impulsa koje čula pretvaraju u emocije, nego i supstanca psihološkog materijala koji se razvija kroz mentalni aparat.

Mrzovoljni čitalac je opet nezadovoljan. Zbog čega pisac više vjeruje nepouzdanim psihološkim mehanizmima sjećanja i zaborava, nego pouzdanim statističkim podacima za kojim žudi analitički um? Odnos fiktivnog i realnog svijeta oduvijek je zbunjivao konzumente umjetnosti. Pripremajući za štampu roman “Katuzijanski manastir u Parmi”, Stendal je na početak knjige stavio Upozorenje u kojem upućuje čitaoce da je “ova pripovijest napisana u zimu 1830, tri stotine milja daleko od Pariza” zbog čega “ne sadrži nikakve aluzije na događaje iz 1839”. (Istini za volju, Stendal je izdiktirao “Kartuzijanski manastir u Parmi” između 4. novembra i 26. decembra 1938) Iako je roman, u to doba, prošao skoro nezapaženo, mada s nešto više uspjeha nego “Crveno i crno”, Stendal je imao potrebu da ga zaštiti od čitalaca koji književnost uporno identificiraju sa stvarnošću. Istovremeno, napor koji ulaže u to upućuje nas da su književnost i stvarnost na neki način povezane. Moglo bi se reći da je stvarnost materijal od kojeg nastaje književnost, ali književnost je nešto drugo nego stvarnost.

U slučaju knjige “Ovo vrijeme sada” taj odnos je nešto napetiji nego u klasičnoj književno-umjetničkoj fikciji, jer je čitalac uvijek upućen na konkretan stvarni događaj, a ostatak teksta uglavnom funkcioniše kao komentar tog događaja. Autora kao da više zanima od čega nastaju priče, nego sama priča. Ako ostanemo pri terminima formalističke poetike, može se reći da pisac, umjesto da gradi siže, eseizira, i u tom procesu eseiziranja nastaje književno-umjetnička fikcija. Najjednostavnije rečeno, događaji dobivaju vrijednosti koje u samoj stvarnosti nemaju. Tako u priči “Meni su sve boje lijepe”, jednoj od, u ovom smislu, najuspjelijih u zbirci, Mehemdinović pripovijeda kako je 1984. sa prijateljem Grofom molovao stanove u Sarajevu. Tačnije, Grof je molovao, pisac mu je asistirao (na njegovo ime mogao se naplatiti račun preko studentskog servisa, a znao je i napraviti kape od dvolisnice Oslobođenja). U novembru su došli u stan usamljene starice koja je neprestano usporavala njihov rad, nudila ih je kafom i kolačima pokušavajući da ih uvuče u priču. Grof je imao običaj da u svakom stanu ostavi skrivenu minijaturu. U ovom nije nacrtao ništa. Rekao je da mu se starica “nije otvorila”. “Ona sve o sebi krije”, zaključio je kada je posao završen. Međutim, tokom trodnevnog ili četverodnevnog boravka u stanu oko starice se razvija niz misterija, tako da pisac izlazi sa glavom punom pitanja, iako se u trenutku prije izlaska činilo da je spremna ispričati mu svoju priču. Žurilo mu se, Željo je te večeri igrao uzvratnu utakmicu UEFA kupa protiv Siona. Zbog toga priča, umjesto da se razvije, završava komentarom: “Puno je vremena od tada prošlo. Godinama se spremam da ovaj događaj opišem, i da možda izmaštam nedostajuće dijelove. Ali ja imam strah od izmišljanja. Kako starim sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj…” Ima li boljeg okidača za artikulaciju ideje nedovršenosti od misterije? Mnogošta može ostati nedovršeno, ne smeta nam što je tako, ali nedovršena misterija skoro da boli. A Mehemdinović nas suočava upravo sa jednom takvom, rizikujući oštar komentar zajedljivog čitaoca koji se osjetio iznevjerenim. Priča o usamljenoj starici ovijenoj tajanstvenošću pretvorila se u traktat o nedovršenosti. Naravno, staričina povijest je nedovršena za pisca i njegove čitaoce, komadić njenog života istrgnut je iz stvarnosti, a poučak o nedovršenosti ni na kakav način nije identičan sa tim životom, nego isključivo sa pričom koju autor nije dovršio. Posredstvom književne fikcije život jedne starice pretvoren je u misteriju, a misterija u filozofsko očitovanje autorove simpatije za nedovršena umjetnička djela. U tom zaključku krije se i odgovor za našeg namćora, pisac se oslanja na zaborav i sjećanje umjesto na statističke podatke baš zato što piše književno-umjetničku fikciju.

Svadljivi čitalac, poput stanovnika Maconda koji su polomili stolice u bioskopu kada se jedan glumac, kojeg su oplakali nakon smrti u prethodnom filmu, u novom pojavio pretvoren u Arapina, ne odustaje od svojih protesta. Da li se to njemu podvaljuje neka iluzija? Najmanje dva razloga mogu opravdati ovo pitanje. Prvi razlog su prividne poteškoće da se žanrovski definiše ova književnost. Drugi, činjenica da kroz nju kao likovi defiliraju ličnosti koje danas već neizbježno dovodimo u vezu sa teorijskim entitetom koji se zove historija.

Nerijetko će se čuti da je prozu Semezdina Mehmedinovića žanrovski teško odrediti. Ja ne mislim tako. To je upravo autobiografska fikcija. Nedoumice mogu nastati zbog toga što se Mehmedinović služi različitim narativnim formama i tipovima iskaza da bi oblikovao svoj literarni svijet. Pripovijedanje smjenjuju autorski komentari, ponekad događaj stane u nekoliko rečenica, nekad je poezija u prozi dovoljna da se dođe do poente, a ravnopravan tekstu je i crtež kao neknjiževno sredstvo izraza. Ljepilo koje raznorodne elemente drži na okupu je sam autor, to su umjetnički komadi u kojima su sadržani djelići njegovog života i on ih u knjigu slaže poput kolaža, pomažući nam da te zapise identifikujemo kao autobiografsku fikciju.

Kada je riječ o drugom razlogu, ličnosti koje “pamti historija” se pojavljuju u knjizi, ali uvijek u anegdotalnim situacijama. Povijesni narativi svedeni su na mjeru sjećanja, a anegdota je dobila prednost nad velikim društvenim događajima. Dobar primjer za to je priča “Dan kad je u Sarajevu umro komunizam”. Bez jasnog sižea, protkana neostvarenom romansom, priča djeluje kao završni, negativni odraz optimističnih slika kakve je u prvim godinama socijalističke države nudio socrealizam. Smještena je u kafanu i galeriju Zvono, u kojoj se susreću umjetnici i inženjeri iz Hidrogradnje, jednog od (nestalih) utopijskih utočišta države za radnika, čija se poslovna zgrada nalazila pored kafane. Između umjetnika i inženjera razvija se neki oblik klasnog neprijateljstva. Graditelji vodovoda u arapskim i afričkim pustinjama u umjetnicima gledaju besperspektivnu sirotinju. Kako se približavaju prvi višestranački izbori u kafani se počinju pojavljivat političari sa tjelohraniteljima, a umjetnici i inženjeri se počinju zbližavati. Priča se završava ubrzo poslije održavanja povijesnih izbora, jednog popodneva kada je u kafanu došao Jusuf Prazina, tada vlasnik Agencije za razne vrste usluga. Prazina je želio za svoju klijenticu naplatit honorar, klijentica je bila prevoditeljica, prevela je jedan kratki intervju reditelja Roberta Willsona, a naručilac je bio jedan od umjetnika (besperspektivne sirotinje) koji su se okupljali u Zvonu. Jusuf Prazina, o kojem će se koju godinu kasnije pjevati herojske pjesme, u Zvono dolazi kao pionir privatnog biznisa u Bosni i Hercegovini (protoprivatnik), samo da naplati umjetnički honorar, već drugu generaciju privatnika takve avanturističke trivijalnosti neće zanimati, oni će se posvetiti privatiziranju Hidrogradnje i ostalih hramova rada. Juka se obračunao sa umjetnicima, političari i tjelohranitelji obračunat će se sa inženjerima. U jednoj anegdoti nazire se zametak moralno-ideološkog sadržaja koji će ispuniti prvih trideset godina demokratije u Bosni i Hercegovini. Taj mikro-događaj je klica iz koje će izrasti veliki povijesni događaji. Samo, ponekad je nezgodno što ljudi koji vole objašnjavati velike povijesne događaje često misle da se historija ne događa svima.

Čangrizavi čitalac i dalje nije zadovoljan, ali odlučuje prestati. Međutim, mogućnosti komplikovanog odnosa stvarnosti i književno-umjetničke fikcije u knjizi “Ovo vrijeme sada” nisu iscrpljenje njegovim odustajanjem od rasprave. Stvarnost ponekad fukcioniše bolje i zanimljivije od književnog zapleta. Ta osobina života voli se kao duh uvući u Mehmedinovićeve priče. Kada kod Mehmedinovića dobijemo utisak sižea, onda je to zato što su ga komponovale sile koje zovemo sudbina i slučaj, a ne autor. Priča koja možda najzornije ilustruje ovu osobinu Mehmedinovićeve poetiku, bar kada je o ovoj knjizi riječ, pokazuje da ne morate uvijek maštati da biste razvili temu i motiv i pokrenuli literarnu kompoziciju. Priča je to o ljubomori u kojoj uloge igraju slikar i kriminalac/vojnik. Zove se “Nedovršena partija šaha”. Priča počinje u julu 1991. kada je u Sarajevu organizovan veliki antiratni skup. U programu je bila i izložba sarajevskih slikara, postavljena u Domu pisaca. Izloženi su i Grofovi radovi, dvanaest jastučnica sa portretima nagih djevojaka. Među gostima u restoranu bio i mladić koji se tih godina naglo bogatio. U jednom trenutku, ustao je i ruke umazane kečapom obrisao o jednu od Grofovih jastučnica. Crtež je prikazivao “kritičarevu” mladu suprugu. Drugi događaj odvija se u oktobru 1992. godine. Grof je, ranjen na Zlatištu, izgubio volju za ratovanje, dobio je radnu dozvolu i u Muzeju književnosti napravio atelje. Uskoro je tamo počeo navraćati vojnik koji je sa umjetnikom igrao šaha. Kada je posjetio svog prijatelja u ateljeu, Mehmedinović je zatekao onog kritičara s rukama umazanim kečapom, sada su to bile ruke komandanta vojne jedinice koje su se plašili i stanovnici grada. Vojnik/kirimanalc je sjeo za sto, pored ploče spustio colt 45 i povukao prvi potez. Estetski dvoboj sa antiratnog skupa, u ratu se pretvorio u sportski. Šah, kao igra u kojoj se može povući pogrešan potez, predstavlja sinegdohu života u kojem je svaki pokret rizičan. Pozicija čovjeka u opkoljenom gradu slična je poziciji šahiste, čiji je um skoncentrisan na opasnosti koje prijete sa svih strana. Slikar je na antiratnom skupu mogao biti zadovoljan što je njegov crtež dobio malo krvi, ali je u ratu počeo prezati od pogrešnog poteza. Život koji je bio izložba umjetničkih dijela koja ne trebaju uznemiriti goste u restoranu, pretvorio se u permanentnu partiju šahu. U priči u kojoj slikar i kriminalac/vojnik vode dvoboj zbog žene (koja se pojavljuje samo na umjetničkom platnu) uvjerljiv obrat napravio je sam život. Mehmedinovićeve priče uglavnom su izgrađene od ovakvih zbivanja, ali su rijetke one koje, poput “Nedovršene partije šaha”, imaju i protuzbivanje.

Mehmedinović kaže da voli nedovršenost. To bi mogla biti osnovna odlike knjige “Ovo vrijeme sada”. Nedovršenost, kao prošlost, kao sjećanje, i kao zaborav. Nedovršenost kao život. Nedovršenost kao ovaj tekst. A mrzovoljni čitalac? Pa, moguće da svako ima pravo čitati knjige kako želi. Osim toga, svako ima pravo i da ne čita.

Edin Salčinović
Autor 3.12.2020. u 17:22