DAJEM TI IZ LJUBAVI PET

Ivo Anić
Autor 15.12.2017. u 07:28

DAJEM TI IZ LJUBAVI PET

Da vrijeme neumitno prolazi shvatiš kada ti odlaze najmiliji, familija. Jedna generacija smjenjuje drugu, a ljudi koji su se nekoć uzdizali nad tobom kao planine polako kopne pred tvojim očima i nestaju. Odlaze zauvijek. Naše lice u ogledalu nikada ne stari, mi kao ljudi nismo u tom pogledu objektivni promatrači, u našem fokusu nisu ni sijede, nisu ni bore, u subjektivnom fokusu našeg ogledala svakodnevno su oči, a one nikada ne strare. Tim činim naša se svijest opire neumitnosti.

No vrijeme oko nas uči nas drugačije.

Ocu moram priznati nisam bio najmilije dijete, tih godina kasnih sedamdesetih kao dječak mislio sam kako je sasvim normalno da su očevi hladni, nekomunikativni, zadubljeni u svoj specifičan posao, u svijet odraslih. Živjeli smo u zajednici, i to je razlog ove moje današnje priče, ustvari nekoliko razloga i pouka koje sam naučio tek danas, kada su ljudi koje sam tada volio, živio s njima nepovratno i zauvijek nestali, a iza njih je ostao neispunjen i nekontroliran život, razlomljeni snovi i nikada ostvarene želje, putovanja na koja nikada nisu otišli, poslove koje nikada nisu radili, život kojeg su željeli, a nikada nisu mogli imati. Danas, kada na snažnim naletima juga stojim pred zadnjim sandukom koji se spušta u zemlju, sve što znam, sve što sam od njih naučio jest kako ne treba živjeti, kakve ključne i sudbonosne greške u životu ne treba napraviti. Kad si dijete ne propituješ roditeljski izbor. Jednostavno ga prihvatiš i živiš svoj malen i sretan život uglavnom u svom svijetu, onom koji si za sebe uspio izgraditi, ograditi naslonjačem i zavjesom, tako da te odrasli ostave na miru. Moj svijet odvijao se u dvije privatne ordinacije, jedna je bila iza tog teškog, masivnog naslonjača iza kojeg je stajala moja kutija sa nogometašima Hajduka, malim zelenim vojnicima i stripovima. Ona druga bila je Gradska knjižnica. Taj mali, topli kutak svemira u koji bih se zavlačio i putovao, uglavnom na užas svojih ukućana.

Roditeljstvu se uglavnom sve opravdava. No ja sam, kako smo živjeli u zajednici, seljakali se devet puta kompletno kao familija, pa se na kraju skrasili u podrumu Istarske ulice, tik do moje škole Nenad Ravlić, imao roditeljstv i preko razumne mjere. Zaboravljen, iza naslonjača, ako mi se baš nitko ne bi obratio, uživao sam u činjenici da nisam vrijedan njihova vremena. Moja baka, tada stup familije, držala je sve stvari pod visokom kontrolom. Uz naravno svog prvog unuka, tj. mene, istog onog kojeg je sa 2,6 kg na svoju odgovornost izvela iz rodilišta. Tim činom moja je baka preuzela dužnost da se brine o meni, mojem doručku, mojem slobodnom vremenu i naravno, mojim djetinjstvom, koje je uz povremene ispade moje neodgovornosti, proticalo u najboljem redu. Dolaskom nevjeste u naš život, ujčeve dotadašnje djevojke koju sam upoznao ranije i zavolio sve se promijenilo. Podstanarski stan, ionako vlažan i pretijesan, trebao je biti idilično mjesto u kojem bi sada dvije žene olakšale jedna drugoj taj nesretni život u kojem su muškarci dolazili i odlazili na posao, trebao je i mogao biti sretan.

Ali kako to u životu, a uglavnom u svakoj zajednici biva, jednostavno nije.

Budi me ranojutarnja svjetlost uz zvuk težine koraka i muziku sa malenog radija koji je vječno upaljen na frižideru. Ako djed ne sluša utakmice, dakle ako nije subota ili nedjelja, tada su stanice koje puštaju muziku, najnovije hitove uglavljene i ako bi ih htio promijeniti moraš se dobro pomučiti. Vrata škripe, čuje se kvaka i otvorena slavina. Cijevi u zidu prolaze kroz sobu koju dijelim s djedom, i jasno čujem vodu koja odlazi niz njih. Zvuk kupaonice je prvi zvuk koji pamtim kod buđenja. I zvuk prigušene svađe, netrpeljivosti koja se nastoji prikriti.

Da ne probudi dijete. Naša nova pridošlica u kući bila je mlada i puna energije, poštivala je ženu koja je držala stvari pod kontrolom, njenu žrtvu, ali nije dala da ta žrtva prelazi granice. I tu je došlo do prvih sukoba. No inercija mlade i svježe veze, veze koja je navikla na šetnje, izlaske van i prijatelje držala je, kako nam to fizika kaže, topli zrak koji je išo gore, a hladni bi ostajao točno iznad plinskih plamenika. Hladne noći grijali su me ti plinski štednjaci i grijalice. Ujna je odlazila jutrom na posao, nikada nije izostala i nikada nije bila bolesna. Nikada loše volje, nikada je nisam čuo da se žali. Ta mlada i vedra osoba uljepšala mi je djetinjtvo, posebno svojom pažnjom kod čestih njihovih odlazaka u Trst. Nikada, ali baš nikada nije zaboravila na mene, na plastični BMW na baterije ili nogometaše, ako je ikako moguće u bijelim dresovima kojima bih ja nacrtao brojeve flomasterom na leđima. Obožavao sam kao dijete njen parfem, čiste bijele ili „hipi“ bluze, šuškanje njene suknje i čarapa, tihi razgovor i poljupce kada bi se zatvorili u sobu do moje. Osim toga, moja ujna je bila i moja zaštitnica. Kod svih nepodopština. Kasnije, puno kasnije, kada je bolest potpuno obuzela, kada je prikovala za krevet, u sebi duboko ostala je ista, ostala je puna vedrine, onog duha sedamdesetih i splitskih ulica, kina, bezbrižnosti, mladosti, utrkivanja motorima i beskonačnih šetnji gradom, sa svojim društvom na Pjaci.

Ta visokoobrazovana žena, sa diplomom građevinskog fakulteta, djevojka koja je imala odličan i dobro plaćen posao, djevojka puna životne radosti, znanja i mogućnosti, odabrala je automehaničara i život potpuno suprotan životu na koji je navikla. Životu dobrostojeće obitelji. Životu u kojem imaš lijepe stvari, a udajom je prihvatila život na rubu bijede, u malom i vlažnom podstanarskom podrumu, sa ženom koju je poštivala, ali generacijski jednostavno nije išlo. Moja baka bila je jedina osoba koja je nama, muškarcima, kuhala, prala robu i išla u trgovinu. Dolaskom nje, stvari su se trebale promijeniti, ali nažalost nisu. Moja baka jednostavno na to nije navikla. Na vrijeme u kojem neće imati posla i truda oko muških. Prljavi rdni kombinezoni, masnoća i ulje automehaničara, djedova radna odjeća s gradilišta, zahtijevali su iskuhavanje na ruke, pa prostiranje u dvorištu, posebne obroke i ono najvažnije, mene pod budnim okom da se ne polomim, ozlijedim, opečem ili padnem sa bicikla.

Cijela njena ljubav bio je taj malen dom. To je bio njen život. Život van njega odvijao se isključivo i samo nedjeljom, kada bi se brižno obukla i otišla u Crkvu. Sve drugo bila je žrtva. Moj djed život je proveo po gradilištima Njemačke, slao za kuću koja se gradila i koju  će mu na kraju oteti rodbina. Moja baka dizala je djecu kako je najbolje znala i umjela. A tada sam došao ja, maleni Getanin koji je stalno i uvijek tražio van, tražio zrak, tražio svoje igralište, a ono je bio cijeli moj grad tih kasnih sedamdesetih. Ono što me vezalo uz baku bila je ljubav, njena briga i pažnja, ono što me vezalo uz ujnu bila je glazba. Strašno je voljela glazbu, glazbu s top – ljestvica; radio je uvijek bio upaljen u kuhinji tijekom jutra, večeri, pa čak i kasno u noć. Pjesme koje su mi u potpunosti zaokupile pažnju bile su pop uspješnice „Srebrnih krila“, a naš zjednički odlazk na njihov koncert ultimativno me vezao uz tu mladu ženu koja će ubrzo postati majka. Njenim majčinstvom završio je taj sretni period mog djetinjstva, a mi smo odselili ponovo, ovj put u novi, djedov stan kojeg je dobio kao dugogodišnji radnik splitskog „Lavčevića.“

Muškarci su uglavnom kukavice. Moj djed bježao je od sraza među ženama u svoj svijet kojem sam ja bio okosnica. Stari plac i Hajduk postli su naše utočište, svaki trening, po kiši, po buri, po snijegu, svaka nedjelja kao svečanost. I gradilišta. Kada nije imao tuđa, otvarao je svoja, svoja životna gradilišta, svoje projekte bijega. Moj otac bježao je od moje drskosti i uličarenja u svoj posao, od činjenice da mu dijete odgajaju baka i djed jer je škola bila blizu, pa je bilo logičnije da živim sa njima.

Moj ujac nikada nije skupio hrabrosti da se suprostavi, da se „pokupi“ i da ode živjeti svoj život, van toplog utočišta, skuhanih objeda i brižno ispeglanih radnih kombinezona. Njegovo utočište bili su motori, automobili koje je bjesomučno popravljao dan i noć. Taj ceh bježanja platile su žene u mojoj obitelji. Njihov zajednički život, netrpeljivosti ali i bolest koja je polako i neumitno hvatala moju baku, a nitko se nije imao hrabrosti suočiti s njom. Paranoja, povremena shizofrenija u svom blagom obliku, ali ipak shizofrenija radile su svoje, dva svijeta zatvarala su se u našoj kući vratima i tišinom. Tišinom između koje sam se nalazio ja. Kada si dijete ne možeš shvatiti neke stvari, kao što ne možeš shvatiti raznolikost ljubavi. Ljubav se ne važe i ne mjeri. Nikada nisam uspio voljeti nekoga više ili nekoga manje. A na kraju se sve svelo na tu borbu. Tko nas voli više i kome značimo više, dok je zapravo trajala borba da mi djeca damo potvrdu nekome da ga volimo više i da ga razumijemo više. To jednostavno nije bilo moguće. Ja sam te žene volio podjednako i podjednako sa njima patio. Kasnije, kada će bolest uzeti obje, u dvije razdvojene sobe odvijao se isti igrokaz. Igrokaz života koji nikada nije trebao biti takav. Samo da je bilo malo petlje, malo hrabrosti i malo muškosti da se ode u nepoznato.

Da vrijeme neumitno prolazi shvatiš kada ti odlaze najmiliji, familija. Jedna generacija smjenjuje drugu, a ljudi koji su se nekoć uzdizali nad tobom kao planine polako kopne pred tvojim očima i nestaju. Odlaze zauvijek. I stojeći nijemo pred tim životom koji se spuštao u zemlju shvatio sam koliko je taj život, unatoč bolesti, mogao biti bolji, mogao biti kvalitetniji, mogao biti radosniji, nasmijaniji, onakav kakvim život treba da bude.

Ali jebiga nije.

I tada shvatiš poantu. U životu treba samo malo hrabrosti. One sa kojom se moraš suočiti i priznati bolest, ako postoji i postaviti je kao realnost, boriti se s njom, a ne sa svojim negiranjem. Bolest ako ti uzima, ona traži borbu, da je kao vatru pokušaš ugasiti, ako okreneš glavu ona će se pretvoriti u požar. U životu kada zasnuješ obitelj trebaš i moraš svoju sreću i svoj mir potražiti sam. Sa svojom novom familijom. Pa bio taj život uskraćen za sve ljepote i sve blagodati, bio taj život u bijedi i siromaštvu. Ona je ionako na takav život pristala. Ali ga nikada u svoj bijedi, jadu i nevolji nije imala.

Imala je samo mali radio i naša „Srebrna krila“ na koje bi zagrljeni plesali dok bih joj ja stajao na nogama. Tu sliku vidio sam dok su je spuštali pod zemlju, sliku djevojke koja pleše i koja se smije.

I takvu želim da je pamtim.

Ivo Anić
Autor 15.12.2017. u 07:28