Damir Imamović vam predstavlja Sevdah Takht

Autor 22.7.2012. u 08:54

Damir Imamović vam predstavlja Sevdah Takht

Damir Imamović je sevdah glazbenik koji već dugi niz godina svog života vodi posebnu priču s ovim tradicionalnim glazbenim pravcem.

Sevdah je upoznao još od malih nogu, a posljednjih godina živi od glazbe. Spajanjem ugodnog s korisnim posvetio se izvođenju tradicionalnih sevdah skladbi, i iza sebe ima svoje solo uratke, uratke koje je napravio sa svojim triom, kao i gostovanja na albumima poznatih, ali i manje poznatih glazbenika.

20120705-144845_d03.jpg

U travnju 2010. izlazi Damirov prvi solo CD (“Gramofon“) nakon kojega je nastupila serija solo nastupa i novi korak koji Damir gradi s formom sevdaha. Solo repertoar gradi neprestanim nastupima na najrazličitijim svjetskim pozornicama kao što su sarajevski BKC, beogradski Kolarac, washingtonski Kennedy Centar, The Old Town School of Folk Music u Chicagu i slični.

Trenutni glazbeni rad vrti se oko suradnje s Nenadom Kovačićem (Afion, Naš Mali Afro bend, Antenat) na perkusijama i bubnjevima i s Ivanom Mihajlovićem na basu, a u formi trija čine bend Sevdah Takht.

Kako smo?
Nije loše. Znaš kako muzičari žive neko zgusnuto vrijeme kad imaju tonu svirki i onda im se dvije sedmice bez nastupa čine kao vječnost. Ja sam sad u tom periodu hibernacije, vježbam vrijedno i dogovaram stvari za budućnost. Vrlo vjerujem u to da opstanak u muzičkom poslu ovisi možda ponajviše od toga što čovjek radi kada nije na turneji.

Možeš li nam približiti malo svoj glazbeni rad?
Muzikom sam privatno opsjednut od klinačkog doba, ali živim od toga tek negdje sedam ili osam godina. Rođen sam u muzičkoj porodici pa sam od toga bježao godinama. Ipak, počeo sam s nastupima negdje 2005.; prvo solo, pa prvi bend i tako je krenulo. Počeo sam svirati u Sarajevu, ubrzo sam imao prve nastupe u regiji, krenuli su i pozivi na vrlo interesantne festivale i redovno koncertiranje. Inače, sviram sevdah, to je neka vrsta klasične balkanske tradicije: nešto ponajbolje što je ostalo od starijih muzičkih formi. Nastojim to otvoriti, nanovo ispitati. Vrlo uzbudljivo.

Odakle ljubav i zanimanje prema sevdah glazbi?
Pa, toliko sam bio u toj priči cijeli život da dugo nisam primjećivao da sam ‘u tome’. Isprva su to bile dječačke senzacije: dedo i otac koji pjevaju, prijatelji na zabavama koji traže da čuju i mene, i onda ja odjednom shvatim da znam tonu pjesama i da imam u uhu taj zvuk. Kad sam malo sazrio shvatio sam da svaki umjetnik mora imati svoje ishodište, neki teren s kojeg sreće sve ostale. Za mene je to sevdah kao što je za nekog drugog to jazz ili rock’n’roll i slično.

Sevdah je tradicionalna glazba koja dolazi iz Bosne. Je li sama tvoja okolina bila dio tog logičnog slijeda da zavoliš sevdah?
Šira okolina samo mi je djelomično pomogla. Većim dijelom mi je otežala. Naime, cijela ta muzička forma u jednom je momentu prešla u narodnjake ili u isprazni, nacional-romantičarski folklorizam od kojeg mi se povraća. Dugo sam bježao od sevdaha misleći da je taj trend nepromjenjiv.

20120705-144851_d04.jpg

Ono što je zanimljivo je da se tvoje izvedbe baziraju na sviranju gitare. Kako to da si za svoj instrument izabrao gitaru s obzirom da se za sevdah može koristiti niz različitih glazbala?
Najveći dio repertoara sevdaha formiran je na žičanim instrumentima: tamburama, sazovima i slično. To je utjecalo na cijeli muzički izraz: muzičke oblike, estetiku, načine izvođenja. Harmonika je u 20. vijeku postala ključnim instrumentom jer je sve te utjecaje sabirala. Meni je gitara danas ono što je sevdalijama u 20. vijeku bila harmonika – na njoj se danas transformiraju svi ti utjecaji: sazlijski, harmonikaški, pjevački.

Imaš li neke gitarske uzore? Recimo gitariste koji su utkali u svoju glazbu neku tradicionalnu glazbu, kao što su Stefanovski, Boček, Točak?
To su vrlo važni ljudi i sigurno su na mene dosta utjecali. Međutim, ono što ja radim je u principu značajno drugačije. Ljudi koje spominjete nisu narodnjaci po disciplini. Oni transformiraju neke tradicionalne oblike u svom rastvoru, u jazzu, u jazz rocku i sl. Nasuprot tome, ja vjerujem samoj formi sevdaha i idem za njom kao za školom. Vidjet ćemo još kako će to završiti.

Sevdah sam upoznao kroz nekoliko koncerata koji su bili instrumentalne prirode i glazbenici koji su izvodili određene skladbe kombinirali su sa sevdahom i jazz i pop i funk elemente. Voliš li više takav pristup ili se držiš čiste tradicije?
Ne vjerujem da postoji ‘čista’ tradicija. Recimo, često mi se događa da ljudi hvale kao najtradicionalnije u mom sviranju i pjevanju ono što sam izmislio u momentu izvođenja, a da ono što sam doslovno ukrao od nekog sazlije proglašavaju novotarijom. Bude smiješnih momenata kada stavite te čistunce na probu. Inače, mislim da je sloboda suština svake tradicije, informirana sloboda da se ide dalje.

Koji su ti omiljeni sevdah glazbenici?
Emina Zečaj moja je učiteljica i jedna od najvažnijih pjevačica, improvizatorki i autorica u suvremenom sevdahu. Mnogo je zaista važnih ljudi iz prošlosti sevdaha od kojih neprestano učim: Ismet Alajbegović Šerbo (harmonikaš), Zaim Imamović (pjevač, autor), Himzo Polovina (pjevač), Muhamed Mešanović Hamić (sazlija, pjevač, autor), Selim Salihović (pjevač, sazlija), Hašim Muharemović (pjevač, sazlija, autor) i mnogi drugi.

Možeš li posebno izdvojiti nekoga iz sevdah scene kao preporuku za upoznavanje sevdah glazbe?
Proguglajte ljude koje sam spomenuo, to je dovoljno za nekoliko godina pomnog proučavanja.

Misliš li da je tradicionalna sevdah glazba dovoljno prepoznata kao jedan kvalitetni glazbeni pravac na području Balkana?
Mislim da su je oteli nacional-romantičari. I to se dogodilo još u 19. vijeku. U tom okruženju teško je napraviti iskorak. Generacija poslije Drugog svjetskog rata uspjela je to u socijalističkom zanosu uz pomoć radija i, nešto kasnije, fenomena diskografije. To je sevdahu dosta donijelo kada je u pitanju popularnost, ali ga je umalo uništilo kao specifičnu umjetnost. Vidjet ćemo hoćemo li mi znati bolje. Na našoj generaciji je da nastavi borbu.


20120705-182207_02.jpg

/ foto: Amer Kapetanović

Imaš svoja dva solo albuma, a i prije njih si svirao u formi trija, i opet si oko sebe na neki način okupio bend koji nosi ime Sevdah Takht. Kako je došlo do formiranja Sevdah Takht benda?
Ta solo forma je dosta uspješna i jako je volim. Tako sam počeo i na njoj se dosta kalim. Ipak, previše je važno to sviranje s drugim ljudima i zato se trudim da uvijek imam kolektivni projekt. S Triom sam uradio dva CD-a, Marina Andree snimila je i dokumentarac ”Sevdah”, onda sam uradio i dva CD-a solo, gostovao u projektima drugih ljudi. Ipak, novi bend je, vjerujem, jedno potpuno novo poglavlje. Bacio sam se na istraživanje ritmova u sevdahu, nešto što nisam baš mnogo radio prije.

Za suradnike u bendu izabrao si Nenada Kovačića, poznatog znalca balkanskih, ali i afričkih ritmova perkusija, i Ivana Mihajlovića koji je jedan od zanimljivijih basista na beogradskoj sceni?
Nenada sam upoznao svirajući nekoliko puta sa zagrebačkim Afionom, a Ivana jammajući s drugarima u Beogradu. Svirao sam tada dosta solo i maštao o novom bendu. Njih dvojica bili su moj prvi izbor za novi bend i toliko mi je milo da su pristali. Radili smo godinu dana, probali, eksperimentirali, dali smo si vremena. Želja mi je bila da stvari prokuhaju i da vidimo što se sve s okoštalim formama može uraditi. Često slušam bendove koji su okupljeni na brzu ruku oko ideja koje su dobre, ali im nije dano vremena. Nisam htio da s nama bude taj slučaj. Ipak, zajebano je zahtijevati od ljudi da godinu dana rade bez ijedne gaže, da sviramo stvari koje vjerojatno nikada nećemo izvesti, samo da bismo istražili mogućnosti nekih ritmova, aranžmana, pjesama. Na kraju ono što snimiš uvijek bude destilat. Kao što bi to rekao britanski redatelj Jonathan Miller, ‘Gotovo sve što je interesantno traži vremena‘.

 

Riječ ‘takht’ u imenu benda ima više značenja, perzijskog je porijekla i označava pozornicu, tron. Znači li to da je pozornica tvoje mjesto?
Zapravo, da! Pozornica je mjesto koje je nekada u kulturi pripadalo religijskom obredu. Danas su religijski obredi izgubili totalnost koju su nekada, ako uopće jesu, imali. Na pozornicu staneš s nečim važnim što imaš reći, zahtijevaš nepodijeljenu pažnju, zahtijevaš interes, zahtijevaš da ti za to plate, zahtijevaš da ti se posveti vrijeme. Sve to je ogromna odgovornost i strašno bi bezobrazno bilo da tim ljudima koji su se oko tebe okupili ne daš najbolje od sebe i od tradicije koja iza tebe stoji.

Sevdah Takht čini trio. Jesi li razmišljao o proširivanju benda?
Ne. Sigurno ćemo imati goste prilikom nastupa uživo. Međutim, ta međuigra između orijentalnih elemenata – melodije i ritma, i paradoksalna uloga basa koji izaziva harmoniju (kao ‘zapadni’ konstrukt), mislim da je to suština ovog benda i nešto što ćemo još dugo istraživati, a za to imamo sve što je potrebno. Mrzim pretrpane bendove.

S obzirom na to da si nešto stariji od Nenada i Ivana i više si upoznat sa sevdahom jer se može reći da te ta glazba prati od malih nogu, dijelite li ti i bend istu ljubav prema sevdah glazbi?
Ivan je rodom iz Kladova, krajnjeg istoka Srbije, na granici s Rumunjskom. Od djetinjstva je jako dobro upoznat s cijelim koloritom koji stoji iza ove muzike. Nenad toliko dugo svira balkansku muziku da mnoge stvari zna bolje od mene. Ono što je magično je kako njih dvojica reagiraju na neke sevdah standarde: nisu tradicionalni muzičari i nemaju tu slijepu mrlju podrazumijevanja, ali nisu ni jazzeri koji često s mrvom prezira gledaju na jednostavnost sevdalinki i u toj površnosti često sami ispadaju smiješni. Zapravo iz tog iznenađenja i neobičnosti dolaze najljepše stvari.

20120705-182200_01.jpg

/ foto: Almir Zrno

Ono što je zanimljivo je da je Nenad odličan poznavatelj balkanskih ritmova. Tradicionalne balkanske skladbe ritmično su dosta zeznute zbog svoje strukture jer su ponekad protkane i poliritmikom. Koliko vam treba da se prilagodite jedan drugome oko kreiranja skladbi?
Zapravo, zabluda je da se muzičari prilagođavaju jedan drugome. Muzika je ta kojoj se sve prilagođava. Svaki/a od nas samo ističe drugačije akcente, s obzirom na različita ranija iskustva. Recimo, kod Nenada i njegovog načina sviranja posebno je vrijedno njegovo iskustvo s afričkom muzikom. On unosi u bend jedno posebno čitanje balkanskih ritmova s dosta afričkih akcenata. Pri tom je najvažnije da se ne radi o akcentima koji su neka novina: oni su uvijek bili tu, samo ih niko nije prepoznao.

Svirao si sevdah standarde, ali također stvaraš i svoje vlastite numere. Što je potrebno za stvoriti jednu sevdah skladbu?
Ne znam. Napisao sam samo dvije pjesme. Jedna se zove “Dva se draga”. Tekst je tradicionalan, melodija je moja. Druga se zove “Lady Godiva”. Osnova te pjesme je tekst Muse Ćazima Ćatića kojem sam dao melodiju i dobro ga ulaštio. Ova prva je sigurno najveći uspjeh koji sam do sada imao. Ovu drugu stidljivo kandidiram ovih dana.

Jedan tvoj projekt je SevdahLab u kojem pobliže upoznaješ ljude s poviješću sevdaha i njegovom estetikom. Kako je došlo do ideje za taj projekt?
Negdje od 2003. godine aktivno istražujem sevdah, njegovu historiju, estetiku, načine izvođenja. Prije dvije godine napokon sam odlučio otpočeti s izlaganjem tog silnog materijala i napravio spomenuti projekt SevdahLab. Taj projekt ima razne forme: recimo, imam blog na kojem objavljujem intervjue s majstorima sevdaha (ali i muzike koja ima s tim veze, recimo s Anourom Brahemom i sl.). Zatim, radim radionice, predavanja, prezentacije u vezi sevdaha po cijelom svijetu. Ljudi često žele znati što je iza te muzike uopće, kao i što stoji iza mog umjetničkog rada: koja historija? Koja priča? Koja tradicija? U Zagrebu sam imao jednu SevdahLab sesiju u Booksi početkom 2011.

20120705-182213_03.jpg

/ foto: Imrana Kapetanović

Brojiš dosta nastupa po Europi. Kako publika vani reagira na sevdah i koliko je publika vani upoznata s ovom vrstom glazbe?
Pristup publici često nema veze s tim što i kako sviraš nego s poslovnom konstrukcijom koja stoji iza tebe kao umjetnika. Imao sam sreću da bez ikoga tko bi stajao iza mene, samo s lokalnim snagama, sviram dosta važnih festivala i događaja u regiji, Europi, Sjedinjenim Državama. Uglavnom sam u poziciji da sam ja prvi sevdah izvođač kojeg su čuli. To je odgovornost, ali i prilika.

Hoće li publika u Hrvatskoj uskoro imati prilike čuti Sevdah Takht bend?
Nadam se da hoće uskoro. Mnogo sam svirao po Hrvatskoj, iako zapravo u Zagrebu najmanje. Nadam se da će promocija novog benda, novi spotovi i novi CD koji spremam na jesen biti super prilika da dođemo u Hrvatsku. Zapravo, jedan dio nas već je u Hrvatskoj.

Prema saznanjima, postoji vrlo velik interes publike u Zagrebu za novi bend SevdahTakht, ali i velik interes za tvoj rad. Veliki broj ljudi koji prate Nenadov rad već godinama zna da je on član Sevdah Takhta, pa zbog toga željno iščekuju koncert benda, a budući da još niste nastupili u Zagrebu hoće li onda on biti prva stanica za promociju vaše glazbe u Hrvatskoj?
Volio bih da bude tako. Svirali smo u Beogradu i Sarajevu. U Zagrebu će se također valjda naći neki organizator kojem će biti interesantno da uradimo koncert.

intervju pozamljen sa Muzika.hr

Autor 22.7.2012. u 08:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija