Darko Cvijetić: Esej o mrvljenju

Povezani članci

• Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji
• Darko Cvijetić: Otac i sin
• In memoriam Zoja Odak: Glumica s gardom ilegalke
• Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi
• Otvorenje 19. Festivala europske kratke priče
• Osam godina najbolje igre Instituta za umetničku igru

Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Bogu, te odmah potom nestaju u ništavilu.Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.
Takav krug činim s ogledalom, s textom.
Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.
To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.
Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saxa beznogog crnca. Neodsviranost, notni umor.
Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.
Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put. Već jagodicom pipa oroz puške.Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj. Biti svoja odsutnost u pjesmi.
Jedan će mladić, u Canadi, magistrirati na mojoj poeziji.Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.
Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijanska ispiranja mesa nakon obdukcije.Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.
Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u textovima. Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.
Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor. Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.
Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku.Samo zaboravnost dozvoljava da text ostane. Zaboravan bog i u anđelima vidi meso. Da ga mogu strašnije ispjevati.