DARKO CVIJETIĆ JE DOBITNIK NAGRADE FRIC: Sve u Schindlerovom liftu ima nevjerovatnu razornu moć!

Žurnal
Autor 31.1.2020. u 15:31

DARKO CVIJETIĆ JE DOBITNIK NAGRADE FRIC: Sve u Schindlerovom liftu ima nevjerovatnu razornu moć!

Darko Cvijetić osvojio je nagradu Fric za svoj roman Schindlerov lift. Uz iskrene čestitke, objavljujemo obrazloženje žirija i priču “Čarolijica” koja je štampana uz prošireno izdanje romana.

Sve je u tom nevelikom romanu, nevjerojatne razorne moći, rekao bi Danilo Kiš, veliko i sazdano na metaforama i pjesničkim slikama. Tridesetak poglavlja, od kojih je svako priča za sebe, gradi neku vrstu omnibusa u rasponu od onoga tko nije ispričao priču do onoga tko ju je ispričao uz dramski prolog koji nas odmah udara u pleksus i epilog koji taj mrak ne osvjetljuje.

U Prijedoru, gradiću u Bosni, u neko drugo doba, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, trideset godina nakon jednog velikog rata, izniču dva „solitera“, crveni i plavi, dokaz rasta i napretka, boljeg danas i sutra. I jedan lift, marke Schindler, znak urbanosti i prosperiteta. Metafora uspona i pada, onoga gore i onoga dolje, života prije i poslije, skučenoga prostora susreta i rastanaka. Lift je i život, ali i smrt. Slikom nesretnim slučajem obezglavljeno umorene djevojčice upravo u tom liftu rastvara se zlo koje će s budućim ratom postati krvožedna zbilja.

Crveni soliter i njegov lift (marke Schindler), „vertikalno su selo“, kako to autor kaže, to je soliter u kojemu se „smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega“, to je zbroj raznolikih sudbina, nacija, vjera i nevjera, misli i nemisli, manjih i većih nevolja, i nepodopština, smijeha i suza, većih i manjih ljudi, kako je Selvedin Avdić rekao, „crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu“. Na devedesetak stranica pred nama se ruši jedan svijet, svijet radničkoga uspona, kad je „na tisuće radnika dnevno tutnjalo ispred solitera žureći se u smjene… i svi su poznavali svakoga, svatko je znao nekoga tko radi u Celulozi ili Rudniku ili Bosnamontaži ili…) te se prelama u tragediju komšiluka koje gubi svoju ljudskost onog časa kad se svede na naciju i ni zeru više („Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.“).

Crveni soliter, autorovim riječima, bio je „krvavi zamajac za tihi dolazak smrtolike prilike, koja će se u zgradu zavući, i više iz nje nitko je neće znati, niti htjeti istjerati“. Ali netko mora zabilježiti žrtve, oteti ih zaboravu, oteti ih ubojicama, netko mora sačiniti svoju Schindlerovu listu (listu mrtvih, ovaj put), kojoj je glavni topos i retorička poluga taj lift (marke Schindler), i svaka asocijacija je namjerna, a simbolički kapital golem. Jednostavnom, tečnom, gotovo lakom rečenicom, što je još bolnije, izrazito preciznom, izbrušenom, dokumentirajući, bilježeći, izbjegavajući patetičnost, poetskom repetitivnošću (lift marke Schindler) i suspregnutom, potkožnom emocionalnošću autoru ne preostaje drugo, nego da sebe i nas riječima i pričama oslobodi koncentrata zla koji se staložio u tom trenutku poraza svake ljudskosti na putu od prizemlja do trinaestoga kata jednog nebodera koji je raz-derao svaki nebeski utopistički privid raja i raje.

Život je monstrum, a rakija (ona rakija iz Cesarićevih „Vagonaša“, „rakije amo, rakije dajte, utjehe nema u vodi“) pretvara se u „anestetik preobražaja radnika u ratnike“, takozvanih običnih ljudi u monstruozna ozbiljenja besmisla jer, „ovdje tko ne pije – već je sam“. Crveni soliter kao „grobovnik“ ikarovskog leta jednog lifta (marke Schindler), metafore svijeta i života dolje, u Taibovoj bašti čuda i tuge u kojoj trune i jedan Tito od kartona. A okrutna je istina da je takvih solitera posvuda i mnogo, bilo, jest i bit će. I da je zločinac čovjek. Poetska komprimiranost autoru omogućuje da sav besmisao zbilje oko sebe sažme u izričaj koji što je ogoljeniji to snažnije pogađa čitalački empatijski logos.

I jedna osobna crtica. Kad poželite da sve što ste pročitali, ostane u vama kao proza, možda čak samo kao proza, fikcija, sretnem mlađeg kolegu na hodniku i on mi kaže, ja sam živio u Crvenom soliteru šest godina, u priči su moj otac i baka. Život nekako uvijek pobijedi literaturu.

Ali, zajedničkom odlukom žirija 2019. godine za nagradu Fric pobijedila je literatura: roman “Schindlerov lift” Darka Cvijetića.


ČAROLIJICA

Piše: Darko Cvijetić

“I, kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, B-g onamo smješta svjetiljku.”

Vajikra raba, midraš iz III st.; Ljudmila Ulicka, “Daniel Stein, prevoditelj”

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana “Schindlerov lift”, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada.

Pretoplo za listopad – puhao je vruć, bolestan vjetar, pastelizirajući sve preko čega je klizio, i kao u ubrzanom filmu mijenjao pozicije oblaka po nebu.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri.

Curica je čučala i mirno me gledala izravno u oči.

“Ovo je njezin grob”, pokazala je na betonski četverokut bez ikakve ploče, bez ikakvog imena ili oznake. Ostao sam bez kisika, ne vjerujući, shvativši da grob nikada nitko ne bi pronašao. Vjetar je bjesnio i djevojčica koja je čučala uz grobić bila je zasuta lišćem, ali i dalje me netremice gledala.

“Nije bilo novca i nikada nismo podigli spomenik, i eto, ostalo je tako”, rekla je Stojankina mater, sporo, stideći se, govoreći suhim, posve ispucalim usnama.

“Izbjegli smo 1991. iz Hrvatske. Tamo nam je umro petogodišnji sin. Povezli smo tijelo sa sobom. I on je sa Stojankom ovdje. Unutra, dolje. Eto, to je moja istrešena posteljica”, rekla je i oborila pogled.

Govorio sam, nadjačavujući vjetar, da se sjećam Stojankine strašne smrti i da sam sebi obećao da ću jednom napisati knjigu, kao “Schindlerov lift”.

Previše sam govorio, Stojankina majka i njezina unučica netremice su me gledale – kao uhvaćenog neobičnog glodavca.

“Iz tog Crvenog solitera odmah smo otišli”, nastavila je polako, “nisam mogla zamisliti da tu ostanemo živjeti i da se vozim liftom. Nisam ti roman čitala, ali znam da njezinu krv još nisu oprali sa zidova, a prošlo dvadeset sedam godina i danas bi imala Isusove 33 godine. Nisam čitala kako si ti napisao, ali ona se u tom liftu igrala par dana, jer je ostao zakovan na drugom katu kad je nestalo struje. Nije stuje bilo petnaest, dvadeset dana. Na tom drugom katu bilo je razbijeno staklo na ulaznim vratima i ona se stalno provlačila kroz otvor. Govorila sam joj – nemoj, Stojo, sine, posjeći će te staklo – ali uzalud, ona je u njemu stalno visila. Kao i toga dana kad je došla struja. Stoja bila sitna, njezina kilaža bila je nedovoljna da bi lift upaljenom lampicom signalizirao da je zauzet. I onda je taj nesretni čovjek pozvao lift, znala sam ja i kako se zvao… tresao se i plakao… Milutin, da, zvao se Milutin, s devetog kata.”

Govorila je i govorila majka Stojankina, tek ponekad jezikom sporo ovlaživši usne, a unuka nas gledala mirno, kao da cijelu priču sluša trideseti put.

Vjetar je bio vruć kao pustinjski, sve vreliji.

“Milutin se zvao moj pokojni otac”, izmucao sam, “mi smo s devetog kata”, kazao sam posve oduzet.

“Bako, bako, čarolijice moja, hajd’mo kući, lutke su mi ostale po podu rasute”, rekla je iznenada Stojankine majke unuka, brzo ustajući iz čučnja.

Pa su brzo i otišle, niz vjetar, na biciklu, ostavljajući me samog posred grobljanceta. Stajao sam iznad Stojankinog grobića bez imena, bez nadgrobnika, bez krsta, samo betonski tanki četverokut nasut zemljom, grobića koji je dijelila s malim bratom, mrtvim doveženim iz Hrvatske ’91.

I, ukoračio sam.

Pritisnuo dugme i spustio se u prizemlje, u kojem je studen davno dirala sve predmete, skrivena od svakog vjetra.

Dolje otac, lift čeka s dvoje djece, i veli im dok sam vrata otvarao – “evo gaaaaa…”

(zurnal.info)

Žurnal
Autor 31.1.2020. u 15:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija