„Di si bija kad je grmilo“

Dubravko Lovrenović
Autor 18.9.2016. u 11:22

„Di si bija kad je grmilo“

                              („Svako je kriv dok mu se drugačije ne dokaže“)

 Piše: Dubravko Lovrenović

     Pod naslovom: „Stećci, UNESCO i BiH“ održan je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu 15. IX. 2016. najavljeni okrugli stol na koji je Gorčin Dizdar pozvao i mene. Iz već navedenih razloga nisam se mogao odazvati, osim toga nisam dobio zvaničan poziv od organizatora. Da dolazim nepozvan i da se namećem – to ne bi bilo uredu.

Prema šturom saopćenju koje prenosi Faktor (16. IX. 2016). jedan od sudionika okruglog stola je naglasio: „Razlog mog dolaska je sporna izjava koju je dala Komisija [za očuvanje nacionalnih spomenika BiH], u kojoj se kaže da su stećci ‘dio zajedničke kulturne baštine naroda u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji᾽. Takva definicija u nauci nije poznata. Prvi put se sada promovira, samim tim pokazuje pritajene motive ove nominacije za UNESCO-ovu listu. Knjiga ‘Kulturna historija BiH᾽ napisana je 1966. godine i u njoj piše da stećci, prije svega, pripadaju cjelokupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Nema ni govora o drugim zemljama! Međutim, sada je očigledno da se pripadnost stećaka, u etničkom smislu, proširuje. Dakle, cilj mog dolaska je da pokažem osnovne, nepoznate, aspekte kulturne i etničke pripadnosti stećka“.

    Na znam koje je „osnovne, nepoznate, aspekte kulturne i etničke pripadnosti stećka“ uvaženi sudionik konferencije „pokazao“, ali bi za znanost bilo dragocjeno da su objavljeni. Pod pretpostavkom da su znanstveno opravdani, moglo bi se od Komiteta za svjetsku baštinu UNESCO-a tražiti da ih se, kao dodatak, uvrsti u tekst Nominacije, budući da tim znanjima ranije nismo raspolagali. Tim više što niko nije rekao da se sa Nominacijom zatvara poglavlje njihovog izučavanja. Na koncu, ne i najmanje važno, te bi opservacije mogle biti od velike koristi za nominaciju novih nekropola stećaka na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. I možda najvažnije: ako bi se time dokazalo da stećaka nema u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori ne bi preostalo ništa drugo nego zatražiti da se odluka Komiteta donesena na zasjedanju u Istanbulu 15. VII. ove godine – opozove. Bio bih među prvima koji bi to zatražio.

    Sve ovo bilo bi dobro rečeno da za sobom ne povlači dvije slabosti: nelogičnost i neistinitost. Nelogičnost jer se stećci kao „dio zajedničke kulturne baštine naroda u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji“ (umjesto u Sloveniji kako se navodi), promoviraju još od 2. XI. 2009. kada je u Sarajevu potpisano Pismo namjere ministara četiriju država koje su se odlučile zajednički kandidirati stećke na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Time i bilo kakvi „pritajeni motivi“ gube svako uporište, jer je sve bilo javno i medijski intenzivno popraćeno tokom šest i po godina. Zašto se onda javno pretvara u tajno? Pozivanje na „Kulturnu historiju BiH“ iz 1966. – štampanu prije ravno 50 godina – nije dobar izbor jer je od tada historiografija o stećcima vidljivo napredovala, osim toga navod koji se iznosi nije tačan i ne odgovara ni tadašnjem ni današnjem stanju na terenu. Kad se citira uvijek treba biti oprezan i ne preuzimati ničije stavove ako nisu znanstveno dokazivi, a to je upravo ovdje slučaj. Takve početničke greške pravi i Dizdar kad ne razlikuje literaturu i izvore. Neistinito je sve to jer karta rasprostiranja stećaka, da se ne ide dalje, ne ostavlja dileme o tome da se stećci nalaze i u navedenim susjednim zemljama. Što znači da su, osim bosanskohercegovački kao primaran, stećci i južnoslavenski, isto tako interkonfesionalni, kulturni fenomen. Čemu ih onda svojatati kao ekskluzivno bosanskohercegovačke i oduzimati im zajamčenu kulturnu širinu i krajnje domete? Osim toga, ako se neka „definicija prvi put sada promovira“ kako se njome mogu potkrijepiti „pritajeni motivi ove nominacije“? Stvari, čini se, stoje obratno. Uvijek postoji „prvi put“, ne može naime najprije biti „drugi put“ kao „prvi put“. Alternativa je samo to da se odustane od „prvi put“, ali bi time znanosti bile uskraćene brojne radosti otkrivanja, čime bi ona izgubila jedno od svojih bitnih „božanskih“ svojstava.  Nije na historičaru, ako želi ostati vjeran postulatima vlastite struke, da otkriva bilo čije i bilo kakve „pritajene motive“ nego nešto sasvim drugo, a to je bavljenje činjenicama i povijesnim izvorima. Inače završava u području spekulacija i metafizike. Ili u ideologiji totalitarnih režima zasnovanoj upravo na otkrivanju namjera. Tu onda vrijedi inkvizicijsko pravilo: „Svako je kriv dok mu se drugačije ne dokaže“.

    „Dizdar je govorio o značaju upisa stećaka na listu svjetskog naslijeđa. Smatra da ta odluka nije adekvatno proslavljena u BiH, iako je od ogromnog značaja za našu historiju i kulturni identitet. Značaj okruglog stola, kako kaže, jeste da se ovakvim temama može otvoreno razgovarati, iako učesnici zastupaju različita mišljenja“.

    U ovome se nije teško složiti s Dizdarom: „odluka nije adekvatno proslavljena u BiH“ – zašto? To je posebno pitanje. Možda je to i zbog Dizdara i njegove fantomske „debosnizacije stećaka“, zbog čega je „slavlje“ unaprijed bilo pomućeno. A za „otvorene razgovore“ i „različita mišljenja“ imao je Dizdar šest i po godina na raspolaganju. Zašto je čekao cijelu malu „vječnost“ da počne „otvoreno razgovarati“ i zastupati „različita mišljenja“? Ko mu je zabranio da to uradi i ranije? Bili bismo mu zahvalni, naročito dok je proces izrade Nominacije još bio u toku. Ako ništa drugo onda zato da se otklone sve moguće dileme uz „zapanjujuće nepoznavanje osnovne literature o stećcima“. Osim toga da li se igdje „zatvoreno razgovaralo“ pa bi sad to trebalo raditi „otvoreno“? Nisu to i jedina pitanja koja se po logici stvari postavljaju.

    Ako je ovo akcent u Dizdarovom izlaganju onda ono za mene predstavlja ogromno iznenađenje. Ni riječi o „vizuelnim preokretima“, o dobokim ideološkim pozicijama, o Armeniji kao zemlji porijekla stećaka, o konferenciji posvećenoj Bešlagiću, o „najdubljim uvjerenjima“, o „debosnizaciji stećaka“, o pozicijama „autoriteta i moći“, o interdisciplinarnosti koja nedostaje. Gdje se sve to odjednom izgubilo?!

    Iako je, realno gledano, malo razloga za optimizam te vrste, ne treba sasvim isključiti mogućnost o Dizdarovoj poučivosti. Odgovor na tu dilemu će dati vrijeme.

    Do tada ostaje da se oslonimo na Alaina Minca i njegovu knjigu Novi srednji vijek (Alfa, Zagreb, 2008, str. 12) u kojoj kaže: „Takav je, dakle, novi srednji vijek: problematičan, nesiguran, mutan. Nered i povratak tribalizmu. Tribalizmu, a ne nacionalizmu: tribalizam naglašava teritorij, krv, identitet, nacionalizam je manje monolitan, katkada dopušta stapanje ili otvaranje“.

Dubravko Lovrenović
Autor 18.9.2016. u 11:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija