Diskriminacija i dvoličnost

Povezani članci

• Sa novim izmjenama zakona biće nemoguće dokazati korupciju
• Plesnom večeri svečano otvoren prvi Festival mladih 2021 u Tuzli
• „Oprosti“ mi Srpkinjo majko, „oprosti“ mi Srbine oče! Ja sam još uvijek „samo“ DRŽAVLJANIN Bosne i Hercegovine! Ja sam još uvijek u mojoj domovini „samo“ kao i svi OSTALI!
• Drago Bojić: Paralelni svjetovi i kućni fašizmi
• Smrtonosna vlast
• “U borbi pleši” – Gegić snimio film posvećen Međunarodnom danu borbe protiv raka

25.5.2020.g., Afroamerikanac je ušao u trgovinu u Minneapolisu. Platio je račun sa krivotvorenom novčanicom od dvadeset dolara. Ubrzo poslije, četiri policajca su došla da ga privedu. Čovjeka je jedan policajac, bijelac, gušio držeći mu svoje koljeno na vratu.

George Floyd, kako se zvao taj čovjek, umro je ubrzo od koljena policajca u Minneapolisu, Dereka Chauvina. Ubrzo poslije, protesti i javni linč protiv Chauvina i njegovih kolega su se ubrzo pretvorili u hajke protiv desničarske vlade Donalda Trumpa i ekstremno-konzervativne, regresivne Republikanske stranke.

Mnogi su počeli kritikovati aspekte “američke demokratije” u svijetu, od samog turskog predsjednika Erdoğana, do Viktora Orbàna, te čak i građana BiH, pogotovo u Tuzli.

Naime, morat ćemo spomenuti neke stvari. Diskriminacija protiv ljudi u SAD-u nije nova stvar. Rasizam i segregacija su bili plod mašte bijelih anglo-saksonskih protestanata od početka postojanja SAD-a. “Jim Crow” zakoni, razne egzekucije nevinih Afroamerikanaca, te linčevi kao što se jedan desio maloljetniku, Emmettu Tillu, 1955.g. Mnogi se, kao što smo vidjeli sa Floydom, ali i sa mladićem poznatim kao Amadou Diallo, još dešavaju, mnogo poslije povlačenja zakona o segregaciji.

I Irci su bili smatrani nečim sličnim “drugom rasom” u 19. stoljeću. Noam Chomsky, filozof i lingvista koji je dio jevrejske etničke grupe, opisuje svoje djetinstvo na sjeveroistoku SAD-a kao “ispunjeno antisemitskim podvicima”. Trenutačno stanje sa ICE-om (srednjoamerički migranti) i bliskoistočnim (većinski muslimanskim) migrantima samo potvrđuje da diskriminacija u SAD-u još postoji. Pitanje pri dobijanju državljanstva koje glasi “Jeste li Vi komunista?” ne garantuje nijednom ljevičaru šansu da preživi kao američki državljanin i ljevičar u isto vrijeme, kao i nedavni proglas Antife terorističkom organizacijom od strane Trumpa.

Iako tu diskriminaciju ne možemo opravdati, Erdoğan još ne može opravdati svoju mržnju prema Kurdima i kurdskim političarima, te 105 godina negiranja armenskih, grčkih i asirskih genocida. Orbàn ne može opravdati svoju mržnju prema izbjeglicama iz Sirije doslovnom islamofobijom.

Post-jugoslavenski regioni, doduše, su najdvoličniji po pitanju kritike SAD-a. Od svakodnevne diskriminacije prema Romima i migrantima koju mnogi ljudi sprovode ovdje, do doslovnih linčova na antifašiste, mi gledamo tu dvoličnost uživo.

Mnogi gradovi imaju svoje scenarije “Konjević Polje” ili “Jajce”. Jajce je, na želji Katice Čerkez, trebalo podijeliti jednu srednju školu na dva dijela: “bošnjački i hrvatski”. Također, Jajce dvaput godišnje slavi Dan oslobođenja od Vojske Republike Srpske, 13. i 14. septembra, iako su HV, HVO i ARBiH surađivale u oslobođenju istoimenog grada.

U općepoznatom primjeru Hercegovine uopće, a pogotovo Mostara, vidimo segregaciju koja nije legalna koliko je u praksi. Grad ne samo da osjeća podjelu, nego je diskriminacija protiv mnogih manjina surova: od etničkog smisla, gdje su mostarski Srbi potcijenjeni, do ideološkog, gdje antifašisti i ljevičari često bivaju napadnuti od strane ekstremne desnice.

Segregacija i diskriminacija često idu zajedno, te su jedna od početnih faza genocida. Doduše, u državi koja je stagnirala poslije rata, samo ta faza i ostaje, te je, i aktivno i pasivno, sprovode sve tri glavne skupine na teritoriji veličine 51.129 km².

Ironično je govoriti i kritikovati SAD zbog njihovog lažnog predstavljanja svijetu kao “slobodne i demokratske države” iz zemlje u kojoj mnogi od tih kritičara često praktikuju upravo ono šta izjavljuju da mrze. Mržnja prema manjinama u jednoj regiji i istovremeno “pljuvanje” drugih država zbog iste stvari ne idu estetski zajedno.

Hranjenjem balkanskog egoizma kritikom neslavenskih zemalja ne napredujemo, nego se svim ljudima koji žele stvarnu promjenu u svijetu još više ogađujemo u metaforičkom smislu. Takozvani whataboutizam (doslovno pitanje Šta sa njim(a)? predstavljeno kao logički argument/greška) nije opravdanje za svoje zločine.

Samo ime Floyda, čovjeka koji se (iako je imao policijski dosije) pokušavao promijeniti na bolje, ne bi trebali uzimati nikakvi ugnjetavači i siledžije ni u kakvom kontekstu, bio to pozitivan ili negativan kontekst, jer samo aktima pokazujemo da, ipak, nećemo diskriminisati niti gledati na ljudske identitete kao jedinu stvar koja ih obilježava.