Do smrti naredne

tačno.net
Autor 25.3.2017. u 23:20

Do smrti naredne

Foto: Oslobođenje

U Mostaru je promovirana sjajna zbirka poezije „Do smrti naredne“, književnice Senke Marić. O knjizi su uz autoricu govorili: Selma Raljević, Adnan Žetica i Ivan Šunjić. Prisutni su upijali svaki stih, slušajući sa suzama u očima i, neuobičajeno, pljeskali poslije svake pjesme koju je Senka izgovorila. Dirljivo i posebno.

Senka Marić, mostarska je književnica, piše poeziju, prozu i esejistiku, bavi se i prevođenjem. Dobirnica je nekoliko književnih nagrada: Vitez/škinja poezije 2013. godine i Prva nagrada Zija Dizdarević 2000. Članica je Društva pisaca BiH i PEN centra BIH. Senka uređuje portal za književnost, kulturu i umjetnost Strane.ba.

Poeziju piše od svoje osme godine. Objavila je dvije knjige poezije Odavde do nigdje, 1997., i To su samo riječi, 2005. godine. Trenutno piše i roman „Đulsa“.

senkamaricpromocija

Do smrti naredne“ je njena treća zbirka poezije. Rukopis ove zbirke je nagrađen na konkursu Fondacije za izdavaštvo BiH za 2016. godinu.

Knjiga je podijeljena u četiri ciklusa: Jeli se ovako umire?; Talog; Motifs feminin i Dobro je.

Kako je nastajala ova izvanredna zbirka Senka je govorila u nedavnom intervjuu  Oslobođenje.ba.

“Bolest nas uči da tijelo ima svoju granicu, suočava nas sa njom, tjera nas shvatiti da je Ja uslovljeno tijelom. Smrt je primarno smrt tijela, jer ono nas izdaje, ono nestaje, svi naši drugi aspekti, naš intelekt, duša ako vjerujemo da ona postoji, ako dostižu smrt, dostižu je samo zbog smrti tijela. Meni je bilo jako zanimljivo, u iskustvu koje sam imala, dakle u bolesti karcinoma, između ostalog i pokušavati da osjetim taj trenutak između života i smrti, prelazak iz jednog u drugo. U tome ima nešto gotovo i komično, mi ne znamo kako izgleda smrt, kako se osjeti smrt, u biti je nismo u stanju prepoznati možda sve do konačnog trenutka, ako i tada. Pitanje „je li se ovako umire, je li ovo smrt?“ sam postavila sama sebi jako puno puta pokušavajući da pronađem neki smisao, logiku, te na taj način vjerovatno i uspostavim kontrolu, jer iako svjesna da ništa zaista ne možemo znati, potreba da saznam i razumijem je jedini način na koji uspijevam funkcionisati. Četiri pjesme koje čine prvi ciklus govore o tome i nastale su kao dio tog intimnog procesa, mog pokušavanja da jedno teško, neprihvatljivo iskustvo učinim ljudskim i preživljivim.”

senkina promocija 1

Pjesme koje ćete pročitati dio su zbirke: „Do smrti naredne

 Smrti

Gorom i dolom
kićeni
svatovi
(Mak Dizdar)

Otići ću u planinu
I rukama čupat ću livadsko bilje
– tu je negdje sigurno, rekli su,
i ona što rak liječi –
Oko mene zvečat će zmije
ljute i rasiktane
Pod mojim bosim stopalima
trusi se oštro kamenje
Iznad će sunce žutjeti nebo
ubijati plavost
Šumska drača povijat će se
od težine mog glasa
Sitne životinje trčat će u medvjeđe brloge
da potraže spas
Vuci će cviljeti zavlačeći se u memljive pećine
Medvjedi urlikom parati nebo
izvijajući mješine svojih tijela u grču
kandžama vlastitim vlastite oči kopati
Na trenutak sve će zacrnjeti
žuto i plavo zaklonit će bjesomučni lepet
poludjelih ptica
u pokušaju bijega
u sudaranju krila
očajničkom klepetanju
krilo o krilo
šuplja kost o šuplju kost
Kandže se zarivaju u tuđe tijelo
kao pokušaj traženja utjehe
I onda padaju
– kao pokošene, kao pokošene, ničice, kao snoplje –
oko mojih nogu, podno moga tijela

Čaglji i lisice već su u trku prema brdu
potreseni strahotom prizora
U stopu ih prate srne
ne misleći na njihove oštre zube
Nisko šiblje, ukrućeno od mog daha
pravi oštre precizne usjekline na njihovim tijelima
Krv se slijeva preko nagomilanih mrtvih ptica
pravi savršeno pravilne krugove crvenih lokvi oko
mojih nogu

Još koji trenutak sve drhti
od topota i urlika
od krckanja kostiju pregaženog
od tupog cvileža iz debla drveta prepolovljenog od
moje blizine

Potom dolazi tišina
potpuna i neljudska
gusta, crna i teška
slijeva se kao gnoj i prekriva ove obronke
padine
dolinu ispod
kotlinu i rijeku
da u srce svijeta uteče

Tek tad se čujem kako dišem
I pitam se

Smrću mojom hoće li umrijeti svijet?

 

Post-op 

Dugačak je petnaestak centimetara
Uštopan plavim koncem
Liči na ogromnu mršavu gusjenicu
zalutalu na mome tijelu
Počinje kod bradavice
ide bočno
zatim naglo zaokreće prema gore
završavajući u toploj udubini moga pazuha
Šta mu je početak, šta kraj?
Koža oko njega
blago se rumeni
bolna na dodir
zateže pri pokretu ruke
Uradili ste odličan posao!
kažem doktoru dok zabija veliku iglu
u moje meso
izvlačeći nakupljenu limfu
Gotovo se i ne primijeti da mi nedostaje
trećina sise
Smiješimo se zadovoljno
i on
i ja

 

 Hronika jedne bolesti

Nisam počela kad mi je rekao da imam rak
Činilo se neumjesnim gubiti vrijeme na suze
U trenutku kad trebalo je
Govoriti o stvarima mnogo praktičnijim
Nisam plakala ni poslije
kada su mi otkinuti trećinu desne sise
niti narednih dvadeset i sedam dana dok se septembar
pretakao u oktobar
dok je nečija ruka
(Muška? Ženska?)
u maloj niskoj zgradi u bolničkom krugu
u koju mi nije dozvoljen ulazak
rezala taj ukradeni dio mene
razmazivala ga po komadićima stakla
i gurala pod mikroskop
(Je li zadrhtala ta ruka? Ili joj je svejedno?)
Niti par sedmica kasnije
u zagrebačkoj bolnici, kada će mladi doktor
zelenim markerom iscrtavši linije po mom tijelu
odsjeći obje moje sise
I onda opet
nečija tuđa ruka, čekanje
i dani dugi i bijeli
a kičma moja od kamena, od mermera
drži me uspravno i ne popušta
ne priznaje
to rastakanje tijela, to bolno fragmentiranje
upućivanje na njegovu
nesavršenost
lomljivost
krhkost
napuklost…
Ja – mehanizam u kvaru

Pokušala sam plakati kad mi je počela opadati kosa
liceje preuzimalo potreban grč ali nije bilo suza
samo šake pune mrtvih dlaka
Odustajem od plakanja
zatvaram se u kupatilo i uzimam brijač
slijedi još jedan ritual za opraštanje od sebe kakvu
znam
(Mjesecima poslije tu svoju ćelavu glavu nosim kao
zastavu
jedini znak moje slobode)

Nisam plakala ni kasnije
u danima mučnine i vrtoglavice, pomračenja uma
nemogućnosti da mislim, i tek se uspijem upitati:
Dišem li? Jesam li živa?
dok želudac skače gore-dole, dok puca sluzokoža u
ustima
Onda satima stojim pod tušem
prislanjam čelo na hladne pločice
i gledam vodu kako se slijeva
po mojim ožiljcima
po tijelu koje učim voljeti
dok živim u trosedmičnim ciklusima:
počinju tako što medicinska sestra uspije prevariti
moju preplašenu venu
i prikopča me na kesu crvene tečnosti
koju nikad ne dira bez gumenih rukavica

Nisam mogla plakati ni kad sam pred ogledalom
gledala u svoje oči
pitala se: Je li se ovako umire?
Niti nad usnulim tijelima svoje djece
Dok zamišljam svijet u kojem žive bez mene
Nisam plakala ni u noćima kad sjedim na balkonu
upijam modru tišinu
i pokušavam naći znak koji će me uvjeriti da ću ostati
tu

Nisam plakala

Prije par dana dobila sam SMS od rodice iz
Luksemburga:
„Draga Senka, mama mi kaže da si dobro, i da sve
podnosiš kao da se dešava nekom drugom“
Pročitala sam SMS i počela da plačem

 

Riblji ručak

Išli smo u ribarnicu
Kupili ribu
Prije toga smo se posvađali
i onda u autu samo šutjeli
Ribe su se koprcale
pored tvojih nogu
u žutoj najlon kesi
Htjela sam te pitati
Zašto si kupio žive ribe?
Ali šutjela sam
jer već ranije sam odlučila
da s tobom
ne razgovaram
Bolio me stomak
a ribe su odbijale umrijeti
cijelim putem do kuće
dok sam pokušavala da ne čujem
šuštanje kese
Kasnije smo ispekli ribu
servirali je na tanjir
sa krompir salatom

Jasam počela plakati

 

Za naše majke

Za naše majke
što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi
ko dukat na prsluku izvmutom
I dah zaustavlja u prsima
kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće
a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim
Pa ispiremo veš na ruke
pod hladnom vodom
ne bi li i srce zaledile
I iglom prikrivamo drhtaj prstiju
dok tugu ko konac ušivamo
u goblene što poslije će godinama blijedjeti na našim
zidovima
I brzim, žustrim, teškim pokretima
u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk kojim nam srce
bubnja u ušima
i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda
kora dok se peče
pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče
Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru
dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom
da bude što čišći, što čišći
kao da ga nema
I još samo da naučimo iz njega iščistiti
I taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice
dok drhtavom rukom prekriva usne
i bježe riječi
Proći će, kćeri, proći će

 

Itinerarij 

Sva ta mjesta u kojima nikada neću zaista biti
životi koje neću živjeti
Sjediti na klupi u pariškom parku
pod gustom krošnjom
u strogom teget kostimu i salonkama
na pauzi za ručak
dok pušim dugačku žensku cigaretu
i nekog zaboravljam
Stajati u vodi do članaka u Sjevernom ledenom moru
s podvmutim nogavicama farmerica
na norveškoj obali
pred praznim horizontom
koji, kao u teatru sjena, u daljini osvaja jedan brod
što je sasvim sigurno na odlasku
Gledati u svoje ruke
dok se od vrhova prstiju polako razlijevaju šare i
oblici od kane
što nanose je vrijedne ruke moje sasvim nepoznate
majke
i daleko dole u dnu sobe
u ogledalu oslonjenom na zid
moj odraz plače
u nekom indijskom selu u koje nikada ne dolazi zima
Ili spuštati veliku zdjelu salate
na bijeli stolnjak na stolu za četvero
u stanu neke sasvim nepoznate zgrade
dok se u pozadini smjenjuju pejzaži
komadi namještaja, mirisi i boje
-U vreloj julskoj Sieni
dok nikom ne želim reći da sam opipala kvržicu u
desnoj dojki
I moja djeca govore užasno glasno
I skoro da ni taj život uopće nije moj
– U predgrađu Tokija
dok pod našim prozorom cvjetaju prve trešnje
u džepu mog muža je crvena plišana kutijica s
ogrlicom za drugu ženu
a ja se brinem je li se supa već ohladila
i hoće li je pojesti takvu
– U snježnom Sankt Peterburgu
kada zdjela konačno biva spuštena na stol
ja grlim djecu sretna što je naša kuća topla
i ne mislim ništa dalje od toga 

 

Dobro je*

Dan i nebo gore iznad
postavljeni na svoje mjesto
Uredna slika za preživljavanje
Dobro je, kažem, dobro je
Kosti pod zemljom
na zemlji stol
na stolu zdjela s voćem
Grožđe i šljive
U hladu smo drveta
vjetar u krošnji, polako, da mu osjetimo dah
U korijen ne gledamo
ne želimo osjetiti mrak
Negdje se tope snjegovi
tutnje potresi
oluje odnose krovove
neko plače nad nečijim mrtvim tijelom
Mi, pred našom kućom
za našim stolom
kažemo Dobro je 

*Pjesma Dobro je nagrađena je evropskom nagradom Vitez poezije 2013. godine

Tagovi:
tačno.net
Autor 25.3.2017. u 23:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija