DOBA VELIKIH INTENDANATA

Gradimir Gojer
Autor 10.1.2016. u 16:06

DOBA VELIKIH INTENDANATA

U vremenu općih snizilica u svim segmentima kulture, gledano regionalno, a posebice lokalno, mnogi od nas živimo u i od prošlosti?!

Tako, nerijetko, u dobu uglavnom nedignitetnih menadžera i menadžmenta u bh. kulturi prisjećam se, sa podjeljenim osjećanjima ponosa, goleme sjete i evidentne tuge, ere velikih bh. kazališnih intendanata.

A to je doba izrisala putanja angažmana Vlajka Ubavića, Radoslava Zoranovića, Safeta Ćišića, Zdravka Martinovića, Radovana Marušića, Franje Petrušića, Miroslava Avrama, Muhameda Karamehmedovića…

Naravno, teško je porediti neusporedivo… Jer, većina ovih volšebnika intendantsko-kazališne logistike i pripadajućih joj oblika teatarske meštrije svoj doprinos usponima i kliktajima bh. teatra davali su, uglavnom, u drugom i drugačijem političkom sustavu, od ovoga u kojem živimo, kada je, dobrim dijelom, slično planskom gospodarstvu, bila razrezivana  i materijalna, pa sljedstveno njoj, organizacijska, pa i izvedbeno-artistička suština življenja bića teatra… Ali, bez obzira na socijalističku logistiku, jarko pamtim osobnosti i tvoračku potentnost skupine kazališnih intendanata, koji su svoj obol bh. teatru dali u periodu između konca Drugog svjetskog rata i agresije na BiH i opće kataklizme devedesetih godina u BiH…

Naravno, da redosljed pisanja o pojedinim intendantskim opusima i njihovom doprinosu bh. kazališnoj i kulturi uopće nema ocjenjivačko-vrednosnu logiku…

Vlajka Ubavića, dugogodišnjeg čelnog čovjeka Narodnog pozorišta Sarajevo, resila je, prije svega, ljudska uspravnost, poštenje, briljancija u pogledu nošenja kompletnog intendantskog habita. Bio je uzorno obrazovan na pravoslavnim teološkim učilištima, a njegovo znanje francuskoga jezika nije bilo tek i samo konverzacijskog karaktera. Autor je nekoliko iznimnih prijevoda klasičnih i suvremenih dramskih tekstova, koji su, kasnije, s uspjehom igrani u kazalištima.

Ubavić, kao upravitelj Kuće na Obali imponirao je golemim autoritetom, pa je i među drugim bh. kazališnim čelnicima smatran gotovo nedostižnim na toj teatarskoj poziciji…

Podjednako je uspješno upravljao svim trima umjetničkim segmentima stožerne teatarske kuće u BiH. Ali, ipak, svi koji smo surađivali sa Ubavićem znamo da mu je posebna slabost bio ansambl Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, njegove članice i članovi, posebno solisti…

Četvrt stoljeća Radoslav Zoranović obnašao je dužnost direktora Narodnog pozorišta Tuzla. Bilo je to doba kada je ovaj reprezentativni teatarski kolektiv iz grada soli, iako osnovan kao dramski teatar, u svom personažu imao čak (!!!) i kompletan simfonijski orkestar! Zoranović je rijetkom sposobnošću kazališnog organizatora i animatora, sa iznimnim utjecajem i u političkim krugovima sjevero-istočne Bosne, uspio izdejstvovati da gradnja tadašnjih domova kulture u tom regionu, bude po mjeri  i unutar temeljnih standarda istinskih staništa scenske umjetnosti, sa pravilno gabaritiranim i opremljenim pozornicama i gledalištima, ugodnim i teatarski iznimno dojmljivim…

Mnogi ne znaju da je svoje prve kazališne korake, upravo u doba Zoranovićeve ere upravnikovanja u tuzlanskoj teatarskog kući, napravio najugledniji živi srpski kazališni redatelj Dejan Mijač, koji je Zoranovićevim utjecajem i kadrovskim odbirom bio jedno vrijeme, na početku svoje blistave redatejske karijere, kućni režiser tuzlanske kazališne kuće.

I veliki hrvatski redatelj Georgij Paro, napravio je zanimljive režijske cjeline u doba Zoranovićeve tuzlanske faze…

Zoranović je nakon četvrt stoljeća blistave intendanture osnovao Zajednicu profesionalnih pozorišta BiH i postao njenim prvim predsjednikom, a potom Poslovnu zajednicu profesionalnih pozorišta BiH, gdje je obnašao dužnost prvog direktora. Ova asocijacija, ugledna i ogledna za tadašnju Jugoslaviju, Zoranovićevom imaginacijom i rijetkom kazališnom prilježnošću, strašću i marom organizirala je razuđenu teatarsku infrastrukturu gostovanja i festivala (Pozorišne igre BiH u Jajcu, Susreti pozorišta BiH sa domaćim dramskim tekstom u Brčkom, Susreti pozorišta lutaka u Bugojnu i Bijenale jugoslovenskog lutkarstva takođe u Bugojnu…) i time teatarski pokrila  i ostrašćivala, odgajala i uzgajala kazališnu publiku i u najzabitijim krajevima BiH.

Festivalske manifestacije, posebno Bijenale jugoslovenskog lutkarstva u Bugojnu, postale su vrlo brzo sinonim za uspješnost festivalskog organiziranja u cijelom regionu, a Jajce, Bugojno i Brčko slovili su kao centri teatarske radijacije, sa iznimno ozbiljnim teatarskim posljedicama po kulturnu situaciju u BiH!

Zoranović je najprije u Tuzli (časopis Pozorište!), a potom kroz djelatnost Zajednice profesionalnih pozorišta BiH uspostavio i prestižnu nakladničku djelatnost sa bibliotekama Prva izvođenja i Rukopisi, koje su pružale logistiku za realan rast i kompletan zamah kazališne umjetnosti u svim teatarskim centrima BiH. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH pod Zoranovićevim vođstvom organizirala je u isto doba i niz uzornih manifestacija u vezi sa tadašnjim povjesnim i poliitčkim događajima…

Nažalost, onako kako je i živio, rijetko dinamično, Zoranović je prilikom jednog od svojih organizacijskih angažmana, na putovanju po BiH i okončao svoju, za bh. prilike, genijanu kulturnu misiju. Ostao je, za mene osobno, najsvjetliji lik kada je u pitanju teatarski menadžment u BiH.

U zeničkom kazališnom okružju istakla su se dva pregaoca na planu vođenja tamošnjega Talijinoga hrama…

Zdravko Martinović bio je u isto doba potpredsjednik Skupštine Opštine Zenica i čelnik Narodnog pozorišta Zenica. Naslijedio ga je, nakon prerane smrti, Radovan Marušić, izvanserijski scenograf i kostimograf, dramski pisac i publicist…

U doba vladavine ovoga zeničkoga dvojca izgrađena je i najreprezentativnija kazališna zgrada u BiH, između ratova, a Marušićeve organizacijske sposobnosti sezale su u jugoslavenskim razmjerama u vrh tadašnjeg jugoslavenskog teatarskog menadžmenta.

Marušić je i dobitnik više najreprezentativnijih nagrada i priznanja za scenografski rad, na MESS-u i Sterijinom pozorju… Bio je kazališni uglednik i teatarski animator rijetke energije, za čijeg intendantskog mandata je zenička Talija bila svojevrsni kazališni centar Jugoslavije.

Posebna zasluga Radovana Marušića bila je u angažiranju čitave plejade najznačajnijih redatelja iz svih krajeva Jugoslavije (Jovan-Bata Putnik, Ljubiša Georgievski, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Sulejman Kupusović, Gradimir Gojer…), ali i inozemstva (Jan Bačejovski i drugi…).

Takođe, Marušić je insistirao da u većini projekata zeničkog teatra, u doba njegove intendanture budu prisutni i istaknuti glumci iz regiona, članovi drugih teatarskih kuća (Žarko Laušević, Božidar Boban, Neda Arnerić…).

Prije svih, u vremenskom pogledu, ovih do sada pomenutih asova vođenja teatarskih kuća Safet Ćišić je napravio golemi posao kao organizator teatarskog života, ali i kulture uopće, u Hercegovini!

U doba njegovog vođenja Narodnog pozorišta Mostar, u ovoj kući, dramaturški i lektorski posao obnašali su takvi autoriteti na priliku pjesnika i dramatičara Skendera Kulenovića i dr. Abdurahmana Nametka.

Posebno senzitivan u izboru tvoraca kazališne cjeline bio je Safet Čišić, pa u to doba predstave mostarskog tetra režiraju takve redateljsko-pedagoške veličine kakvi su bili Kosta Spajić i Dimitrij Kjostarov. Zanimljivo je da je i veliki Georgij Paro takođe režirao na mostarskoj pozornici za vrijeme Čišićeve intendanture.

U Banja Luci će nezaobilazna u kazališnim analima biti pojavnost i svestrano teatarsko djelovanje Franje Petrušića.

Ovaj skladatelj i i sjajni glazbeni djelatnik  u svom je intendantskom mandatu producirao rijetko uspjele predstave, čiji tvorci su bili redatelji: Bogdan Jerković, Gradimir Mirković, Bora Grigorović, Jovica Pavić, Bogdan Husakovski…

Sa dramaturgom Čedomirom Ninkovićem Petrušić je gajio rijetko dobro projektiran, ujednačen i izbalansiran, u odnosu prema klasici i suvremenom tekstu, dramski repertoar.

Silaskom sa teatarske i životne pozornice prof.dr. Miroslava Avrama definitivno je ugašena jedna značajna profesija u sarajevskim teatarskim krugovima.

Miroslav Avram bio je po profesiji lektor, ali je kao upravnik izvrsno vodio Kamerni teatar 55. U doba Avramovog upravnikovanja na scenu sarajevskog teatra iz ulice Maršala Tita prosto je nahrupila cijela plejada mladih glumaca, izvršena je smjena generacija u ovom zanimljivom kazališnom središtu maloscenske impostacije. To je bilo doba afirmacije i Vesne Mašić, i Josipa Pejakovića, Jasne Diklić, Ravijojle Jovančić i čitavog niza mladih glumaca.

U tandemu sa umjetničkim direktorom Josipom Lešićem, Miroslav Avram je formirao intrigantan teatarski repertoar u kojem su značajne pozicije zauzimali i Strindberg, i Šekspir, ali u isto doba i suvremeni pisci poput Dušana Jovanovića, Gorana Stefanovskog…

U Avramovoj eri Kamerni teatar 55 je postao iznimno respektabilno teatarsko središte maloscenske energije u širim jugoslavenskim razmjerama.

Poslije ratnih dešavanja i agresije u BiH na čelo Narodnog pozorišta Sarajevo došao je čovjek rijetke dinamičnosti, gotovo neobuzdane energije, a što je vrlo interesantno na tu poziciju došao je iz mirovine!?!

Muhamed Karamehmedović, po temeljnoj profesiji i opredjeljenju povjesničar umjetnosti, za vrijeme mandata do te mjere je razdrmao i dinamizirao produkciju stožernog bh. teatra da je prepoznatljiva slika o ovom i dotad rijetko angažiranom intelektualcu postala još ubjedljivijom i uvjerljivijom!!!

Kada se danas suočim sa načinom vođenja bh. kazališnih kuća i moderiranjem teatarskog života u BiH uopće, spoznajem veličinu ovih genijalnih kazališnih menadžera, u dobu kada se tim nazivom oni nisu kitili…

Ali, tadašnji volšebnici intendantske magije imali su nešto što zasigurno današnji direktori i umjetničke vođe teatara nemaju… Imali su etičku komponentu bar jednako zastupljenu u svojim angažiranju koliko je bila nazočna i estetska komponenta njihovog djelanja!

Ovaj podsjetnik na herojsko doba bh. teatarskog menadžmenta je ujedno i podsjetnik na značajne opuse teatarskih menadžera, koji se, nažalost, danas malo ili nikako ne izučavaju, čak ni na učilištima kakva su naše akademije scenskih umjetnosti?!

Bez tradicije zasigurno nema budućnosti niti u jednoj oblasti umjetničkog djelovanja, a u teatru nikako!

Gradimir Gojer
Autor 10.1.2016. u 16:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija