DOBROVOLJNO NIKAD …

Povezani članci

• Sud BiH odredio pritvor osumnjičenima za ratni zločin na Sokocu
• Kriv je
• Intervju – Mirela Holy: S Milanovićem neću koalirati ni pod cijenu pobjede HDZ-a
• PRVENSTVO POLITIKE
• Stjepan Mesić: Tito je bio i ostao simbolom postojanosti, principijelnosti, odlučnosti, hrabrosti i vizije
• Do koje točke propasti moramo ići da bismo shvatili?

Ljubuški – foto: NG

Donosimo odlomak iz prve knjige Mahmuda Konjhodžića „Kronika o ljubuškom kraju“ o ustaškoj kolonizaciji u razdoblju do kraja 1941. godine. Kao da je pisana ovih dana čak su akteri iz istih familija bili 1941., 1991. i danas.

Ova knjiga je štampana za tridesetu godišnjicu oslobođenja, u spomen na dan 29. oktobra 1944. godine kada su slavne jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanski odreda Jugoslavije, uključujući i Zapadnohercegovački odred, oslobodile Ljubuški. Ljubuški kraj može se ponositi svojom 1906. godinom (veliki štrajk i pobuna), svojim razvijenim naprednim pokretom i učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji – 1400 boraca u partizanskim jedinicama, tri narodna heroja: Jure Galić Veliki, Marijan Primorac i Enes Orman. Nije se gledalo ko je Srbin, ko Musliman a ko Hrvat, zajedno su se borili protiv fašizma, za ideju bratstva i jedinstva, bolji život u sreći i miru.

USTAŠE VRŠE KOLONIZACIJU

Ustaše su ljetnih mjeseci 1941. godine žestoko navalili na ljubuški kraj da vrbuju ljude u svoje strašne »postrojbe«. U po­četku u prvim mjesecima, redovnim pozivima su pozivali ljude određenih godišta, ali se malo mladića javljalo. Poslije toga neuspje­ha oni su pribjegavali velikoj prevari.

Stigli su ustaški oficiri, među njima Rafael Boban i drugi, te počeli sazivati mladiće od osamnaest do dvadeset i dvije godine, naročito one koji nisu još služili vojsku. U govorima su im tumačili da ih pozivaju, ne u vojsku, nego u školu. Govorili su im da je na otoku Pagu osnovana velika škola za sve zanate automehaničare, šofere, čak i pilote, zatim bravare, tokare i slično. U toj školi učenici će imati potpuno izdržavanje, odjeću, obuću i najbolju hranu, a uz ručak i večeru još i po pola litra vina. Vrijeme provedeno u učenju u toj ustaškoj školi računaće im se kao da su odslužili vojni rok, a svjedodžba o završenoj školi vrijediće kao svjedodžba male mature.

Naivni mladići u većini sirotinja, nisu shvatili da je to velika ustaška prevara. I kad se to pročulo po selima, navalili su da se upisuju u tu »školu«. Velik broj njih javio se da uče te zanate, pod tako povoljnim uslovima.

Roditelji ovih mladića bili su nepovjerljivi i u ogromnom bro­ju protiv odlaska svoje djece iz sela. Govorili su im: – Ratno je stanje. Ne zna se šta nosi noć a šta dan … Ovo je nova država, ko zna kakva će biti… Treba čekati da vidimo … Zato ostanite kod kuća …

U BORBU BEZ ORUŽJA

Ali je malo ko htio poslušati starije.

Kada su ustaški oficiri birali mladiće, činili su to bez pregleda liječnika. Ali, ipak su birali stasitije momke, pa su neke i odbacivali, nisu ih htjeli upisati u ustaše.

No kad su poslije pozvali izabrane mladiće da putuju »u školu na Pag« – kako su oni govorili – u kamione su se utrpavali i oni mladići, koji nisu bili izabrani. Krišom su ulazili i sakrivali se među ostale, samo da i oni odu u tu »školu«.

Žalost je vladala u selima, majke su plakale, jer rat je trajao, a mnogo mladića je otišlo… I vrlo malo je mladih momaka tih go­dišta ostalo u selima.

Čak i neki simpatizeri Partije javljali su se na te pozive i otišli ustaškim kamionima.

Iz Bijače su u ustaše otišli i neki od onih koji su sudjelovali na sastanku komunista za potpisivanje i sakupljanje oružja. Jedan od tih koji su otišli dijelio je čak letke sa Jurom Galićem Rojakom. Bio je to Mate Jurković, koji je otišao u ustaše, jer se uplašio da će ga uhapšeni izdati.

Međutim, Nikola Ćuže, jedan od onih koji su otišli u »ustašku vojnicu«, pisao je svom drugu, Ivanu Ćuži, da je određen u Jase­novac u ustašku jedinicu koja ubija zatvorenike, pa je kukao i žalio se da on to ne može raditi niti će tamo izdržati. Ubrzo je poginuo, a čulo se da su ga sami ustaše ubili.

Uskoro su se svi ljudi uvjerili kako je bila velika laž ustaša da mladići idu u neku školu. To se odmah vidjelo jer je prva grupa iz Ljubuškog direktno poslata u borbu u Glamoč. Tamo su počele oštre ustaničke akcije i partizani su oslobodili čitav kraj oko Drvara i dio Like u Hrvatskoj. Stvorena je velika slobodna teritorija i na­rodna vlast. Taj kraj je ibio oslobođen 27. jula 1941. godine i sloboda je trajala punih šezdeset dana, od kraja jula do kraja septembra. Stvorene su partizanske jedinice koje su vodili iskusni ljudi, politički obrazovani komunisti, a vojnički prekaljeni neki i u ratu u Španiji. Ovim prvim partizanskim jedinicama ustaše su suprotstavljali mla­diće, koji nikada puške nisu ni uzeli u ruke.

Kada su ustaška Velika župa i pođmaršal Lakša tražili da se pošalju izvještaji o broju naoružanih ustaša u pojedinim mjestima uoči drugog talijanskog preuzimanja vlasti, Bukovac je pošlo ovaku depešu:

»Savezno sa vašim brzojavom broj 1184 izvješćujem da u ko­taru nema uniformiranih ustaša. Logor u Ljubuškom ima svega pet pušaka. U borbe u Glamoč otišlo 350 ustaša sa oko 250 pušaka. Ustaša u kasarnama nema. Kotarski predstojnik Bukovac«.

Ovaj brzojav Bukovac je poslao 18. augusta 1941. Tekst svje­doči da su momci, oko stotinu njih, poslati u borbu čak bez oružja.

U BOBANOVOJ »CRNOJ LEGIJI«

Više mladića odvedeno je u Mostar i smješteno u zgradu gim­nazije pošto su odmah odjeveni u uniforme »Crne legije«. Koman­dant im je bio Rafael Baban.

Šta je bilo sa ovim mladićima, može poslužiti jedan izvanredan primjer. Među njima je bilo nekoliko mladića iz sela Lisice. Jedan od njih je bio Stanko Čotić Jurin, iz stare i vrlo poštene porodice. Bio je slabunjav, ali se ipak javio, vjerujući u one riječi, da će nau­čiti zanat i ujedno odslužiti vojsku.

Smješteni su u mostarskoj gimnaziji. Prvog dana Stanko je sa ostalima dobio pušku, pa iako je nikad prije toga nije ni uzeo u ruku, postavljen je noću na stražarsko mjesto bez ikakve upute i obuke. Šta je mogao drugo nego da se sakrije sa tom puščetinom u jedan ugao gimnazije i probdije noć. Ali te večeri njegovi drugovi su sa Bobanom otišli nekud izvan Mostara. Stanko se pobojao da ih možda vode da kolju ljude, pa se još danju bio prijavio Bobanu da ga boli glava. Zato ga je Boban odredio da te noći ostane na straži.

Ujutro, kad su se vratili njegovi drugovi, pričali su da su bili negdje prema Bijelom Polju, ali nisu ništa htjeli reći šta su radili.

Boban je pozvao Stanka u stranu i rekao mu:

– Ti si meni jučer slagao da te boljela glava. Sigurno ne možeš ubiti čovjeka… Nego, večeras ću te ja povesti s nama. I kad prvoga prikoljemo u žilu na vratu, dati ću ti samo fildžan krvi da popiješ, pa ćeš onda vidjeti što se kolje …

Stanko se užasno prestrašio tih riječi, ali to nije pokazao pred zločincem. Međutim, oko jedanaest sati toga dana on je uspio da se izvuče iz kasarne pod izgovorom da ide liječniku, pa je otišao je­dnom prijatelju koji je imao vezu s liječnicima u mostarskoj bolnici. Taj prijatelj ga je uputio u bolnicu poznatom naprednom liječnika«, komunisti dru Mariću. Kako je Stanko stvarno imao neke neprilike sa bubrezima još od prije, dr Marić ga je odmah zadržao i strpao u krevet, a bolnica je izvijestila ustašku jedinicu da je mladiću pozlilo i da mora ostati u bolnici.

Liječnik je Stanka zadržao čitav mjesec dana na liječenju, a kad više nije mogao da ga drži, uredio je da mu komisija dade mjesec dana bolovanja kod kuće. Tako se mladić vratio u selo i počeo se skrivati.

Toga ljeta Stanku su pisali njegovi vršnjaci koji su ostali u »Crnoj legiji«. Javljali su se iz okolice Jajca, iz Janja. Uglavnom su mu, između redaka, poručili da nipošto više ne dolazi u ustašku jedinicu.

DOBROVOLJNO NIKAD …

Jedan od njih mu je doslovno pisao:

»Dragi Stanko! Ne mogu ti ni ispričati šta sve radimo, samo ti mogu reći da se svakog dana sit naplačem, koliko smo u ovom kraju prosuli pšenice, koliko smo zapalili vune i prolili meda, zapali­li kuća i stoke. Jer sve to je seljačka muka i teško mi je to činiti.

Nego, ako te neko poziva da dobrovoljno okopavaš kukuruz idi, drugo nikad nemoj ići dobrovoljno…«

Drugi je Stanku pisao:

»Ako te neko pozove dobrovoljno na ručak, idi slobodno, a ni­kud drugo nemoj ići dobrovoljno …«

Stanko, bistar mladić, često je razgovarao sa svojim rođakom Jozom Čotićem, učesnikom Oktobarske revolucije, shvatio je da mu u ovim pismima vršnjaci savjetuju da ni za živu glavu ne dolazi u jedinicu, pa je tako ostao u selu, krijući se od ustaša i praveći se bolesnikom.

Majke su često kukale kad bi im stigla obavijest da im je sin poginuo, ali to se događalo samo neko vrijeme, pa je i to prestalo, te one više ništa nisu čule o svojoj djeci.

KAKAV »ZANAT« UČE

Neki nedorasli mladići, koji su odvedeni u ustaške jedinice, vraćali su se uskoro kućama na odmor.

Jedan od tih ustaša, iz Vitine, došao je da posjeti svoga uči­telja Hasana Đikića, koga su svi voljeli jer je bio dobar i blizak s đacima. Ustaša je pričao Hasanu kako ubijaju ljude. Hasan je pitao svoga bivšeg đaka:

• Jesi li i ti to radio?
• Jesam – odgovorio je mladić…
• Pa, kako si mogao ubiti čovjeka?
• Najteže je bilo prvog ubiti – odgovorio je mladić – a dalje je lakše …

Mnogi mladići, ikoji su se vraćali u svoj kraj na dopust, već su u ustaškoj »školi« postali goropadni, zli i nasilnici. Oni su bili i u svom kraju prava muka i teret. Žandari su počeli podnositi prijave o njihovom vladanju i zloupotrebi oružja. Tako i Bukovac 21. augu­sta 1941. godine piše ustaškom velikom županu:

»Područne oružničke postaje podnijele su izvješće ovoj oblasti da mladići Ustaške vojnice, koji dolaze svojim kućama na dopust, donose svoje puške i municiju te iste nose u selu među narodom za vrijeme dopusta.

Dosta slučajeva se je dogodilo da ovi mladići, ako se malko zagriju vinom kod svoje rodbine, pucaju iz svojih pušaka u znak veselja, te ovim pucanjem uzbunjuju pučanstvo, a čak se je dogodilo dana 15. VIII o. g. da je mladić Stojan Petrušić sin Ivanov iz sela Crveni Grm, na službi kod 3 satnije Ustaške vojnice u Mostaru, radi ovakvog pucanja sam sebe ranio u mišicu desne ruke, te je bio odmah odveden u bolnicu u Mostar.

Povodom navedenog podnaša se ovo izvješće sa prijedlogom da se kod Zapovjedništva Ustaške vojnice u Mostaru poradi da ovi mladići ne donose oružje prilikom dolaska svojim kućama.«

KAKO SU USTAŠE VRŠILE MOBILIZACIJU 

Naivno bi bilo pomisliti da su ustaše sve ove mladiće uhva­tili samo na prevaru u svoje jedinice. Jer, određeni sloj ljudi i porodica u ljubuškom kraju svakako su već preko raznih veza bile naklonjene ustašama.

Nije niti je mogao ostati bez efekta poziv Mačeka glasačima i funkcionerima HSS da sarađuju sa ustašama.

Isto tako saradnja nekih katoličkih svećenika, pa čak i nji­hovog glavara zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, kao i učešće po­sebne komisije uglednih svećenika katoličke crkve na pokrštavanju Srba i Jevreja u Hrvatskoj, svakako je imalo odjeka na religiozne ljude kao i neke svećenike i u Hercegovini.

Svećenstvo je imalo još od prije prisnije veze sa bolje stoje­ćim porodicama pa je nekima uspjelo nagovoriti te porodice da svoju djecu šalju u krvave ustaške »postrojbe«.

Imućnije porodice su inače bile čvršće vezane sa crkvom nego siromašni slojevi. U tim bogatijim porodicama su političari-klehkalci nalazili najvjernije svoje pristalice i agitatore, pa su među njima imali i čitavu mrežu povjerljivih ljudi, naročito u borbi protiv ko­munista, koje su sa oltara proklinjali.

Konačno i ustaški intelektualci utjecali su preko rodbinskih veza da se ustaše ugnijezde u pojedinim porodicama. Kao primjer za to može se navesti čitav niz ustaških porodica koje su međusobno rodbinski povezane. Tri sestre iz Ljubuškog bile su udate, jedna za Luburića, a sin joj je bio koljač Maks. On je povukao u ustaše svoga sestrića Kordića, kao i drugog sestrića koljača Ljubu Miloša. Ustaše Sudar i Dane Miloš oženjeni su bili dvjema sestrama Kordića. Usta­ša Franjo Lučić bio je oženjen sestrom ustaškog ministra Joze Dumandžića iz Klobuka. Ove i druge isprepletene rodbinske veze po­vukle su čitave porodice i njihove prijatelje u ustaške redove – u koljače.

Patrijarhalan predratni život u jednom industrijski sasvim ne­razvijenom i neprosvijećenom kraju, koji je uz to bio potpuno i po­litički zaostao, svakako je učinio da se mnogi ljudi olako polakome i uhvate na lijepak ustaških obećanja o budućem životu Hrvatske.

A samo jedan korak dalje od ovih, bili su oni ljudi, koji su namirisali pljačku tuđih imetaka i svoju materijalnu korist i lako bogaćenje.

Svi ovi uslovi djelovali su na taj svijet u carstvu zaostalosti i bijede, da nasjedne i da se oprži, te da stekne vrlo gorka i najteža iskustva i izgubi mnoge i mnoge sinove u ustaškim »školama smrti i pljačke«.

Osim toga ustaše su u ljubuškom kraju nastupali kao jedina vlast, koja je sa pozicije vlasti, preko općina, žandara i ustaša pa i sa oltara preko nekih svećenika pozivala mladiće u svoju vojsku i vršila redovnu mobilizaciju bez ikakve smetnje.

Nažalost, dok je Neretva bila gotovo nepremostiva prepreka (zajedno s dobro čuvanom željezničkom prugom i cestom) za politički rad komunista i veze s jedinicama u istočnoj i sjevernoj Hercegovini, dalmatinske jedinice iz neposredne blizine granice u 1941. godini nisu ni jednom prešle tlo ljubuškog kraja, koji je tako ostavljen kao vojnički potpuno ‘prazan’ teren na raspolaganju ustašama. Jedino su Bijačani održavali i vojničku vezu s Neretvanskom krajinom, ali akcija u 1941. godini nije bilo.

Ilegalni radnici u ljubuškom kraju bili su bespomoćno izloženi ustaškom divljanju i mnogim hapšenjima i progonima.

Tako je prve ratne godine čitav ovaj, gusto naseljen i mnogoljudan, a vrlo siromašan kraj, ostavljen n amislost i nemilost ustašama kao ozbiljan izvor ljudstva z amobilizaciju.

Kad se ovo sve uzme u obzir, može se zaključiti kako je došlo do toga da se znatan broj onih godišta mladih, koja su stizala za vojsku, nađe u ustaškim redovima i sav izgine.

HAOS U USTAŠKOJ DRŽAVI

U haotičnim i teškim prilikama ustaška vlast je i dalje poku­šavala da se sredi, ali s malo uspjeha.

Vlastima u Ljubuški stizali su iz Zagreba razni raspisi i na­redbe koji su međutim govorili samo o haosu u toj novoj Hitlerovoj »nezavisnoj« državi.

Odjednom su, na primjer, ustaše zabranili intervencije kod vlasti, a tih je moralo biti jer su oni sami izazivali strahovit nered sve do prolijevanja krvi nedužnih ljudi u masama. Tako su zabranili i advokatima da se zauzimaju za žrtve ustaške strahovlade i onda je »Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja« poslalo raspis da je advo­katima ipak dozvoljen redovan rad.

Iz svih krajeva stizale su vijesti o sječi šuma bez reda, o izbje­gavanju vojne dužnosti u domobranstvu, o gladi i nestašici kao i švercu ustaša i drugim sličnim pojavama.

U ljubuški kraj je stizala masa poziva u domobranstvo. Me­đutim preko Mustafe Dizdarevića u Mostaru ljudi su pronašli neku vezu u takozvanom »Popunidbenom zapovjedništvu« domobranstva pa se mogla za svega sto dinara kupiti čitava stranica istrgnuta iz knjige vojnih obveznika. Na toj stranici bilo je po trideset imena rezervista, pa ako je samo jedan od njih kupio tu stranicu, sva tridesetorica bili su sigurni i zaštićeni, nisu više pozivani u vojsku.

Ustaška se vlast svom silom trudila da se istakne kap da zaista postoji neka »nezavisna država«, pa su i u Ljubuški stizali raspisi i naredbe kako se vlasti imaju držati prema »saveznicima«, to jest da se sve žalbe i zahtjevi Talijanima i Nijemcima šalju samo preko novog ustaškog »Ministarstva vanjskih poslova«. Niko to nije pošto­vao, pa su se te naredbe neprekidno ponavljale. A i okupatori su se direktno obraćali i naređivali vlastima »NDH« na terenu, bez diplo­matskog posredovanja, što je bilo i razumljivo, jer je »NDH« bila samo ruglo od države koju su okupatori i stvorili i održavali u ži­votu.

Nekoliko mjeseci poslije stvaranja »NiDH« ustaške vlasti su još koristile štamlbilje Jugoslavije i Banovine Hrvatske, pa su stizali propisi o grbu, zastavi i sličnim manje važnim pitanjima, dok se sva »nezavisna država« potresala od borbi i dok su i u samoj Herce­govini stvorena široka oslobođena područja, kao i u Bosni, Dalma­ciji, Lici, Gorskom kotaru i Slavoniji.

Glavni ustaški stan trudio se da se provede Pavelićev nalog: da se ne smije primiti ni jedan službenik ni radnik u posao ako se nije prijavio Glavnom ustaškom stanu.

UNAKAZIVAiNJE HRVATSKOG JEZIKA 

U to vrijeme Pavelić je čak stigao i na to da naredi kako niko ne smije njegove ministre nazivati »preuzvišenima« i »ekselencijama«. Zatim, kako se Pavelić i prije bavio nekakvim proučavanjem jezika, donio je i posebne »odredlbe« o izmjenama u jeziku. Osnovao je Ured za jezik, kojem je naređeno da u hrvatski jezik unese no­vosti, naročito prevodeći razne internacionalne riječi, na primjer: te­lefon = brzoglas, radio = krugoval, automobil = samovoz, žandar = oružnik i slične nove kovanice koje je narod ismijavao. Ujedno je Pavelić donio i zakon o jeziku kojim je uveden novi takozvani »korienski« pravopis, pa je tim zakonom, pod prijetnjom hapšenja, na­ređeno da se iz mnogih riječi izbaci slovo »j«. Tako se moralo pisati »rieka« umjesto »rijeka« i slično. Ustaše su izdale čitav rječnik po kojem se morao svako ravnati kad piše službene akte, molbe, žalbe i slično, kao i svi pisci, književnici, pjesnici i novinari.

Konačno je u Ljuibuški stigao iz Zagreba paket knjiga. To je bila prva ustaška knjiga koja je stigla, i to prva knjiga koju je sam Pavelić napisao novim pravopisom. To je bilo njegovo »djelo« kojemu je dao naslov: »Strahote zabluda«. I to »djelo« Pavelić je sačinio po ugledu na Hitlerovu »ideološku« knjigu nacizma »Majn Kampf« (»Mein Kampf«).

Ljubuški kraj nije mogao imati mnogo veze s tim promjenama u jeziku jer narod govori ikavski, pa prema tome u govoru i pismu i nema onog od ustaša na smrt osuđenog slova »j«.

Međutim, i u Ljubuški su stizali raspisi, čak i seoskom šumaru, da ne smije koristiti razne »tuđinske« izraze, pa je u jednom raspisu iz oktobra 1941. stajalo:

»Opaža se čak da i državni službenici i novinari iznakazuju hrvatski jezik te i dalje upotrebljavaju tuđinske izraze kao na pri­mjer ‘pored’ umjesto ’povrh’ i ’pokraj’, ‘ponekad’ umjesto ’kadkađ’, ’ranije’ mjesto ‘prije’, ’u vezi ovog dopisa’ mjesto ‘savezno ili u sa­vezu sa ovim dopisom’, ’ishrana’ mjesto ‘prehrana’, ’pogreb’ mjesto ’sprovod’, ’onomadne’ mjesto ’nedavno’, ’stuđent’ mjesto ’đak’…«

»Neka stoga – pisalo je u tom nalogu – svi oni kojih se to tiče, zapamte, da će se ubuduće protiv svakoga najstrože i bezobzirno postupati, i to po propisima zakonske odredbe o sabotaži, jer svako u ovoj državi mora biti načisto s time da se odredbe poglavnika i postojeći zakonski propisi imaju strogo poštovati i najsavjesnije iz­vršavati.«

U ljubuškom je kraju hrvatski jezik vrilo bogat, čist i sačuvan, a ove upute Pavelića samo su ga mogle unakaziti. Jer baš u tom jeziku u ljubuškom kraju kaže se »onomadne«, »pored« »ranije«, »pogreb« i slično. A mnoge riječi iz sjeverne Hrvatske gdje se mije­šaju kajkavski i čakavski izrazi, zatim riječi prenesene u hrvatski jezik iz njemačkog, u ljubuškom kraju ljudi ne bi uopće razu­mjeli.

ISTINA PROBIJA PUT 

Ipak među ovim raznim naredbama ustaške vlasti probila se i istina. Već u ranu jesen 1941. godine stigao je raspis o osnivanju posebnih komisija za procjenu šteta koje su nastale uslijed borbi s partizanima, pa su tako ljudi u ljubuškom kraju i na taj način saznavali o barbama. A još tužnija saznanja stizala su porodicama iz kojih su mladići otišli u ustaške »bojne« o pogibijama tih mladih lju­di.

Ustaška vlast, je, međutim, gubila svaki ugled, naročito tamo gdje su Nijemci ili Talijani imali neke interese.

Talijani su napustili Ljubuški još 1. juna 1941. godine, ali su se ponovo pojavili u još većem broju 1. septembra 1941. godine, kada su oduzeli stvarnu vlast ustašama i oni sami preuzeli upravu i zavođenje reda u čitavoj Hercegovini.

Okupacija ljubuškog kraja u aprilu izvršena je s vrlo malim snagama Talijana. Ali, u septembru je iz svakog grma virio šljem okupatora. Čitav kraj blokiran je i niko iz samog mjesta nije smio izići čak ni u mlinicu da samelje koji kilogram kukuruza. Ljudi su zapamtili te dane i po tome što su morali variti kukuruz, da nešto pregrizu, jer Talijani nisu dopuštali da se žito odveze svega dva kilometra do mlinica na rijeci.

U Ljubuškom su Talijani zauzeli nekoliko zgrada, a čitav Lju­buški je bio opkoljen stražarskim mjestima naročito na ulazima i raskršćima. Na nekoliko tih »blokova« Talijani su postavili bodlji­kavu žicu i straže, pa i u samom mjestu. Uskoro su i školska djeca morala imati propusnice da prolaze u školu.

Takve »blokove« postavili su u Gornjem Gradu kod bivše au­strijske vojne kasarne, kasnije sokolane, zatim usred mjesta kod osnovne škole, a na izlazu iz grada prema Humcu, kod Sošine kuće kao i na ulazima u grad iz Čapljine, Mostara i Vitine. I učenice Ženske stručne škole smještene u zgradi časnih sestara morale su pokazivati stražarima propusnice.

Fašisti su odmaih i zaplašili čitav kraj jer su doveli uhapšenike iz Dalmacije i strijeljali ih u samom mjestu, neke na Babovcu, neke u blizini kotarske zgrade, a neke na periferiji gradića iza Stubla.

Među ustašama je nastala velika pometnja. Logornik Staniša Vasilj uspio je pobjeći u Zagreb pa je tamo i ostao, a naslijedio ga je neki Grgić iz Bučina. Još neke ustaše pobjegli su iz Ljubuškog ili se sakrili.

DIŽE SE TALAS BORBE

Komunisti koji nisu bili uhapšeni i simpatizeri Partije spremali su se u partizanske odrede i ubrzo otišli u Mostar i dalje u Konjički partizanski odred. Neki su Ljubušaci otišli na partijski rad u Bosnu i dalje po cijeloj Jugoslaviji. U ljubuškoj krajini počela je obnova partijske organizacije, koju su ustaše bili razbili, stizalo je mnogo obavještenja i ljudi su znali šta se događa, usprkos lažnim vijestima ustaških novina.

Četrdeset i druga i sljedeće godine donijeće nove velike događaje i mnogo oštrije sudare dvaju svjetova, kao i uspjehe partizanskih boraca za slobodu, pa i u našem kraju……

Mahmud Konjhodžić „Kronika o ljubuškom kraju“, NIŠP ‘Oslobođenje’ Sarajevo, 1974.