Draga lica: Munib Delalić, pjesnik

Štefica Galić
Autor 12.1.2013. u 13:38

Draga lica: Munib Delalić, pjesnik

Munib Delalić, (1950. Ljubuški)  jedan od najvećih suvremenih bosankohercegovačkih pjesnika, prevodilac, književni kritičar, esejist…. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Ljubuškom. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na odsjeku za jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. Baveći se prosvjetnim i književnim radom od 1974. godine do rata živio je u Mostaru. Od 1993. godine  živi u Oslu. Do sada je objavio 13 knjiga poezije. Prevodi s norveškog, objavio preko 30 knjiga u prijevodu. Preveo je mnoge značajne norveške pisce (Per Petterson, Lars Saabye Christensen, Kjell Askildsen, Dag Solstad, Georg Johannesen, Knut Hamsun, nekoliko antologija norveške poezije,…). Zastupljen je u mnogim antologijama, nagrađivan za poeziju i za prevodilački rad. ….tako da je svojoj domovini, svima nama, isporučio još jednu zlatnu škrinju, zadužbinu kakve nema u našoj literaturi, kazao je Mile Stojić u pogovoru Delalićevoj knjizi Svijetu sučelice, Sarajevo, 2009.

Objavio je  sljedeće knjige:

U krugu krug, pjesme (Sarajevo, 1978.), Nježni stroj, pjesme (Sarajevo, 1985.), Svijet i sladostrašće, pjesme (Mostar, 1986.), Krotki raspored, pjesme (Sarajevo, 1989.), Lahor, pjesme (Sarajevo, 1997.), Zlatnik, pjesme (Međugorje, 1999.), Sjaj usputne postaje, lirski dnevnik (Međugorje, 2001.), Skandinavsko pismo, pjesme (Međugorje, 2002.), Nostalgično se dovršiti, pjesme (Zagreb – Međugorje, 2004.),  Sjeverno od svega, eseji na norveške književne teme (Sarajevo, 2007.), Bare storm og solnedgang tok jeg med fra Hercegovina, izabrane pjesme (Oslo, 2009.), Svijetu sučelice, izabrane pjesme (Sarajevo, 2009.),  Razgovor s Nadom, lirski dnevnik, 1993.-2010. (Sarajevo, 2010.).

Njegova knjiga „Razgovor s Nadom”  nagrađena je kao najbolja objavljena knjiga članova Društva pisaca u BiH u 2010. godini iz oblasti poezije, proze, esejistike, književno-historijskih i esejističko filozofskih studija…

Neumoran, samozatajan, nerado govori o onome što radi, ne voli promoviranje, javne nastupe… Rijetko ćete mu uspjeti ukrasti kavu, malo govori kad vas sretne ali sve mu vidite u očima. Materijalno kao kategorija za njega ne postoji. Postoji samo Riječ. Jer jedino  što voli jeste pisati. Neka čitatelji pamte njegove riječi. Ne njega. Kad govori o sebi, Munib kaže: „Nikad se nisam osjećao čovjekom javnosti, eksponiranje mi je uvijek bilo tuđe, ne volim ni promocije ni književne večeri, mislio sam i mislim da je najbolje da me ”pronalaze” u onome što radim.“

I pronalazimo ga.

Munib piše o dragim ljudima, Ljubuškom, Hercegovini, kamenu,  o jednom svijetu kojeg više nema, o čežnji za roditeljskim domom, zavičajnim Jugom i novoj domovini na Sjeveru „gdje sklonila se svjetska sirotinja, bježeći od svojih pinochea, karadžićevih mladića, i drugih tutinih tutića…“ kako kaže Munib u svojoj pjesmi Ammerud.  Ostajete nijemi pred ljubavi, boli, čežnjom, radosti koje isijavaju iz njegovih stihova posvećenih neni Jiši, majci, ocu, mrtvom prijatelju, dragim ljudima, zavičaju, uspomenama, Ljubuškom…

A šta mu znači Ljubuški? „Ljubuški je moj život! U njemu sam se rodio, tu sam stasavao, doživio prve ljubavi, počeo pisati, i premda danas u njemu uglavnom nema onih s kojima sam se družio (ili su na grobljima, ili su se rasuli diljem svijeta), Ljubuškom se stalno vraćam, i fizički, a posebno u svojim zapisima. Ljubuški je fenomen po mnogo čemu, te i po književnoj grupi ”Ars mea”, koja je osnovana ranih sedamdesetih po ideji Neđe Galića, jednog od ljubuških identitetskih znakova, i moga brata Slobodana, i koja je dala toliko afirmiranih pisaca da to ne bi bilo malo ni za daleko veće sredine. A tu je i ljubuška gimnazija, koju sam pohađao, i za koju me vežu lijepe uspomene, s profesorima koji su i usadili u me ljubav prema knjizi i lijepomu, što je umnogome i trasiralo moj životni put,“ kazao je Munib.

O svojim danima u Mostaru: „U Mostaru sam živio i radio pune dvije decenije, u njemu značajnije objavljivao svoje prve književne radove i svoje prve knjige, stekao nemali broj prijatelja, zasnovao obitelj, u njemu su mi se rodila djeca, Tihana i Vanja, i imao, čini mi se, lijep i sređen život. Mostar je bio nešto posebno, to sam uvijek osjećao i mislio, bio je grad kulture i umjetnosti, u njemu je bilo nemoguće ne pisati, ili ne baviti se nekim drugim umjetničkim poslom, slikati, svirati… Pamtim, recimo, generaciju sjajnih slikara, koju je svesrdno podržavao i o njima često pisao prof. Rade Prelević, čestit i uman čovjek; jedan od tih likovnih stvaralaca danas je u Norveškoj, Rusmir Mešić Rus, koji se na sjeveru sasvim afirmirao… Pa Narodno pozorište, s veoma bogatom tradicijom, Simfonijski orkestar, Prva književna komuna, Šantićeve večeri poezije, časopis ”Most”, gdje sam neko vrijeme bio član redakcije, pa Podružnica pisaca za Hercegovinu… Eh, Mostar… Zaista me boli što je doživio sudbinu takvu kakvu je doživio; kao da se sve zlo nedavnoga rata najviše prelomilo baš preko njegovih leđa, i još se uvijek prelama!“

U početku svoga progonstva predavao je  bosansku književnost na sveučilištu u Oslu. Nije bilo lako počimati u četrdesetinekoj na dalekom hladnom sjeveru, u novom svijetu u koji je, ne svojom voljom, bačen.

Nije bilo nimalo lako, posebno ne u dobi kad si ”ni tamo ni ovamo”, ni dovoljno mlad da bi započeo s nečim novom, a opet ni tako star da bi se prepustio tek ”brojanju dana” i svođenju životnoga računa. Valjalo se ipak uhvatiti u koštac s izazovima, i ići dalje, jer sentimentalno meditiranje i puka kuknjava ne bi ničemu vodila. Kad sad o tome ponekad razmišljam, učini se da možda i nije bilo baš tako teško, iako znam da nije bilo tako. No, imao sam i sreću da sam se odmah po dolasku upoznao i sprijateljio s nekim, za mene važnim, ljudima, čija je pomoć bila dragocjena, kao što su prof. slavistike Svein Mønnesland i pjesnik Mathis Mathisen, a i još neki. A Norveška je, opet, takva zemlja da se čovjek lako snađe, ako si, naravno, spreman uložiti svoje znanje i htijenje.

A pisanje u svojoj novoj domivini Munibu je puno značilo.

Da, to mi je neizmjerno mnogo značilo. U svom sam prtljagu na sjever donio i tri gotove zbirke pjesama, koje su kasnije i objavljene, ”Lahor”, ”Zlatnik”, i ”Sjaj usputne postaje”, koja je djelomice nastala i u Norveškoj. A Norveška mi je, i to skoro odmah, omogućila da se bavim svojim pisanjem, odnosno da njegujem svoje uspomene, i da napisano objavljujem. To ne mogu nikada zaboraviti, i zato Norvešku doživljavam kao svoju drugu domovinu, a Oslo svojim drugim rodnim gradom, gdje sam se zaista ponovno rodio.“

Munib je sanjao baviti se samo pisanjem. Bio je uvjeren da mu se to nikada neće ostvariti. Ipak, taj san mu se ostvario u egzilu, te danas uglavnom živi od svog spisateljskoga i prevoditeljskog rada. „Jedino me spisateljski rad, uz moju obitelj, i nekoliko odanih prijatelja, čini (potpuno) sretnim,“ kaže danas Munib.

Čitala sam uglavnom sve što je objavio u prijevodu u nakladničkoj kući Fidipid u Zagrebu, u BiH, Međugorju… Sigurna sam da ne bih imala priliku čitati ove sjajne norveške pisce da ih Munib nije preveo. Najveći dojam na mene je ostavio roman  Polubrat (Halvbroren, 2001.), Larsa Saabyjea Christensena.  Za ovaj roman autor je dobio mnoge nagrade, uključujući i najveće skandinavsko književno priznanje, nagradu Nordijskoga vijeća za književnost, a bio je nominiran i za prestižnu nagradu IMPAC u Dublinu. Kod nas  je također sjajno primljen. Munib najradije prevodi Larsa Saabya Christensena, to nam je priznao.

O povratku u Ljubuški razmišlja često. „Tu sam se rodio, tu sam činio svoje prve životne korake, i možda ne bi bilo nelogično u Ljubuškom i završiti svoj životni vijek. No, nekad pomislim da i nije važno gdje obitavaš, gdje ti je adresa, iako dobro znam da to i nije nevažno.“

Mogu slobodno reći da Muniba više poznaju u Norveškoj, Hrvatskoj u Bosni nego danas u rodnom Ljubuškom i Hercegovini. Osim nas starijih u Ljubuškom, rijetki znaju tko je Munib Delalić. Sigurna sam, još manje ih čita ono što Munib piše ili prevodi. To me rastužuje. Ništa više nije isto, svi smo  se promijenili, i grad i ljudi. Došli su neki novi susjedi i pjesnici. Došlo je novo vrijeme. Bolje reći, nevrijeme. Zavirim često na naš portal ljubusaci.com na kojem Munib i mnogi naši Ljubušaci pišu, čekajući ljeto kad nam Ljubuški, bar na kratko,  bude kao nekad…dođu draga lica. I Munib s njima. Znam, opet će nam pokloniti svoju novu knjigu s posvetom „..misleći i na N. stalno“.

Jiša – Munib Delalić

U zadnjih osamnaest godina je 14. februar za mene dan žalosti. Tad je naime umrla očeva majka; za sve nas naša Jiša, a za one koji su je poznavali, a takvih nije bilo malo, Munibaginca. Tog njenog Muniba, a mog dedu, čije ime ja imam čast nositi, nisam upamtio, a nisam ni mogao, jer je mlad, mnogo prije mog rođenja, umro. Kad s ocem odem u Zorbinovac, a odem svaki put kad sam u zavičaju, odem i dedi na mezar.

I svaki se put čudno osjećam gledajući u bašluk s njegovim, odnosno svojim imenom i prezimenom, kao da sam sebi na mezaru stojim… Jiša je iza moga dede punu kuću djece sama podizala. I svi su postali dobri, čestiti i ugledni ljudi, a postali su takvi jer su imali od koga postati. Jer naša je Jiša bila žena nad ženama, žena koju su svi voljeli, svima koji su je imalo poznavali bila draga, a nama koji smo s njom imali sreću živjeti bila dika, držala nam cijelu kuću na uzgoru. I danas se njezina mudra riječ u našoj kući citira, nerijetko se može čuti kako neko od nas kaže ono “što bi rekla Jiša”. Eh, ta mudrica… Nisam sreo insana koji je lakšega koraka zemljom hodio. Ko pahuljica, sve polako, ispotiha, da kome ne zasmeta, da što ne poremeti… Bože koliko mi nedostaje! – koliko sve puta za ovo vrijeme otkako je otišla nisam kazao. Nedostaje mi njezina blagost kojom je milovala cijeli svijet, njezin brižan i topao pogled, njezina odmjerena i mudra riječ. “Sa svakim sine lipo pa će ti se lipim vratit.” Nedostaje mi njezinih pet na dan molitvi, svjetlo njezine vjere, musaf iz kojega bi učila, poljubila i opet pažljivo na mjesto ostavila. Tako se ljubi knjiga, tako se voli sveta stvar – znao sam još kao dijete pomisliti, prateći velikim očima taj njezin svakodnevni ritual pobožnosti i odanosti, ritual čistote i urednosti, osjećajući da je u tome nešto mnogo značajnije i više no što sam tada mogao pojmiti. Tad sam joj obećavao napraviti džamiju uvrh naše bašče, da je obeselim, da joj se umilim. “E moj blento, šta ti neće na um pasti”, rekla bi  na to moje nerazumno, iz ljubavi pretjerivanje. “Samo ako Zijo dozvoli”, dometnuo bih, da ono pretjerivanje nekako prizemljim, svedem u realne okvire. “Hoće, dozvoliće, samo ti napravi”, nije se dala ona. S njom sam se uvijek najljepše razgovarao. U društvu s njom se najljepše osjećao.

Za nju sam, sjećam se, kao najstarije joj unuče pisao pisma sestri joj Habibi u Sarajevo, na Vratnik, Mraovac bb. Morao sam pisati onako kako je ona kazivala, a kad bih pokušao malo promijeniti i ubaciti koju svoju riječ, jer dosadno mi je bilo pisati uvijek isto, draga sestro mi smo svi dobro i zdravo što i tebi i svima tvojima želimo, nije dala, kazala bi da ne “izvodim” – “ma de bola piši kako ti kažem ne izvodi.” To mi je njezino “ne izvodi” kasnije počesto na um padalo kad bih razmišljao o svom pisanju, o onome što sam uradio i o onome što nisam uradio, i ta bi se misao uglavnom svela na to da sam cijelo vrijeme “izvodio”, da ništa valjanoga i nisam uradio, da to moje, tobože mudro, pisanje, nije ni blizu njenom, od srca, pisanju pisma sestri u Sarajevo. U međuvremenu sam mnoge škole pohađao, i dobrovoljne i prisilne, i ovakve i onakve, ali sam ipak najviše naučio živeći uz nju, u njezinoj visokoj školi ljudskosti, mudrosti i dobrote. I sve što sam uradio i što radim vagao sam i važem mjerilima te njezine škole, koji su mislim previsoki i nedosezivi ma koliko se upinjao, i sve je to moje urađeno daleko ispod razine njezinih mjerila vrijednosti. I znala je mudrica sve, bila je i vidovita. “Nešto se dico ovdje strašno sprema”, znala je kazati kad se koncem osamdesetih na onim našim nesretnim prostorima počeo “dešavati narod”.

Mi joj naravno nismo vjerovali, jer kako vjerovati u nešto što se dogodite ne može, što se nikad ni dogodilo nije. Ali ona je predosjećala dolazak onoga istog nevremena koje joj ubilo kćer, i nekoliko bratića, sve nedužne dječice, nevremena koje je i nju progonilo i zatvaralo i povelo u Jasenovac, ali kojem je hrabro u Sarajevu iz tramvaja umakla. Ako ima neke utjehe, utješno je da krvavi ples toga zla nije opet doživjela. A i umrla je onako kako je živjela, tiho, polako, pripremajući sve oko sebe na svoj odlazak. Nekoliko se dana snu predavala, i jednostavno san postala. Gledajući je tog hladnog februara 1990., gledajući kako se naša pahuljica gasi, neki mi se čudan glas odnekud javljao. Taj je glas odonda stalno u meni, njegov prah mnome stalno sipi. I još je on tu, osamnaest godina poslije, pružio se evo hladnim sjevernim svjetlom, na još jedan četrnaesti dan u februaru…

Taj glas zbog kojeg sam ostao posve sam.
Još traje, u meni sipi njegov prah…

“Majko!, majko!” – dozivao sin joj,
naš otac, suzna oka. “Ustani, došla ti dica!”

Uzalud, čvrst joj bio san, sve se zemne sile
njime nebeskim bojile…

Drhtali smo, zebnjom ispunjeni.
U polumraku se hladne sjene rojile…

Ništa više neće biti kao prije –
plašili smo se, u istu tačku zagledani:
malim ukroćenim živcem brežuljčić jedva
disao. Nismo mogli povjerovati da neće
progovoriti više, da neće ustati, prohodati,
dobrica, što u se nakupila sva sunca…

Otvorio širom sam prozor: Daj joj, Bože,
u lahku da se pretvori pticu u srcu da nosi
travku, mirisni cvijet… Utonuo u njezin san:
Ne znam šta se zbilo, ne sjećam se ničeg više,
tek zaspala sam – Bog je vridan kada ću vam
dico opet doć…

ljubusaci.com


Štefica Galić
Autor 12.1.2013. u 13:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija