Dragocjena misaonost

Gradimir Gojer
Autor 31.5.2017. u 12:06

Dragocjena misaonost

Foto: Željko Haljdinjak/EPH

Predstava Aretej po tekstu Miroslava Krleže i u redateljstvu Georgija Para bila je, zasigurno, jedan od povjesnih događaja u hrvatskom teatru s konca prošlog stoljeća.

Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici, ostati će mojoj generaciji u pamćenju i svijetloj uspomeni kao jedan od najbitnijih koraka u otkrivanju čudesnosti ambijentalnoga teatra, koji je Georgij Paro izveo smjelo osvajajući prostore dubrovačke tvrđave Bokar. Ova predstava u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara otkrila je potpuno novo, autentično čitanje Krležine legende o Liviji Ancili.

Uz izvrsni glumački postav, u kojem su doprinos dali i veliki glumci poput Božidara Bobana, Relje Bašića, Milke Podrug Kokotović, Branka Pleše i Radeta Markovića, pamtljiva je bila i glazba maestra Pere Gotovca, ali, nadasve je lucidija redateljstva Georgija Para potpuno revolucionirala procese suvremenoga čitanja Krležinih ranih dramskih formi, posebice njegovih legendi.

Georgij Paro napravio je moćan kazališni akt u kojem smo svi nazočni ovoj predstavi putovali kroz stoljeća, a silazeći u katakombe i penjući se na terase Bokara, od Aretejeva doba do drugosvjetskog predraća, kao vremena narastajućih procesa fašizacije Europe. U toj predstavi trijumfirala je misaonost i jedan duboko filozofski stav redatelja, sa nevjerojatnom lucidnošću, asocijacijama i brojnim izravnim konekcijama na vrijeme tadašnje.

Uvjerio sam se da je ona i za današnje teatarske prilike nevjerojatno aktualna i u svakom pogledu suvremena!

To je postignuto golemom koncentracijom misaonosti, ali i glumom rasterećenom bilo kakvog patosa, nevjerojatnom prirodnošću i logičnošću govorenja Krležinog teksta.

Aretej je promijenio optiku tretmana Krležinih djela u odnosu na kazalište uopće, a zasluga Georgija Para u procesima čitanja djela velikoga pisca i europeizaciji našeg ukupnog kazališnog bića je nesumnjiva.

Sve ovo Paro će potvrđivati i drugim režijama na Dubrovačkim ljetnim igrama (Kristifor Kolumbo), pa se to razdoblje na Igrama može smatrati Parovom epohom, pri čemu uračunavam njegovu virtuoznu režiju Eduarda II.

Taj trijumf misaonosti u južnoslavenskom teatru zadugo će u povjesti umjetnosti, ali ne samo kazališne, ostati zapisan kao blistavo dosezanje jednog tipičnog krležijanskoga leta ka zvijezdama!

Danas, kada nemamo niti približno tako kvalitetne kazališne produkcije, Krležin Aretej ostaje svjetlokaz po pustarama duha i prostorima diletantske desakralizacije istinske kazališne umjetnosti.

Zato me i prisustvo na ovoj veličanstvenoj predstavi ispunjava ponosom što sam bio sretnikom promatranja procesa revolucioniranja teatra na način Georgija Para.

Gradimir Gojer
Autor 31.5.2017. u 12:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija