DUBOKA BRAZDA ZA VJEČNE CVJETOVE

Vojislav Vujanović
Autor 6.12.2015. u 12:11

DUBOKA BRAZDA ZA VJEČNE CVJETOVE

Dragan Ressner je, vrlo rano, počeo drugovati s fotografskim aparatom, saživljavao se s njim, svoja duhovna uzbuđenja saobražavao sa njegovim tehničkim datostima i prevodio u tvorevinu koja je nadilazila neposredne datosti fotografskog okulara. A da bi se to postiglo, trebalo je spoznati unutarnju bît onoga što je ulazilo u vidno polje i kroz epidermalni sloj predmetnog prokazati ono što određuje njegovu sadržinu saopćavajući čovjeku duh vrijednosti predmetnog svijeta.

Trebalo je, dakle, dokučiti dvije komponente kojima bi predmet pokazivao ono što je davalo čovjeku mogućnost da nadgradi sebe, ovaploti ono što je osmišljavalo njegovu opstojnost u svijetu, trebalo je dokučiti duh predmetnog svijeta i vrijednosne komponente toga duha. Kamera počinje nadjačavati svoju mehaničnost i živjeti sopstvenu snagu tvoračkog. Zapravo, počela je kroz svoju mehaničnost propuštati onu vatru koja je plamsala u Draganovoj duši, vatru koja je žudila za fotografskim aparatom i prije bilo kakve svijesti o mogućem oduhovljenom odnosu prema spoznaji svijeta.

Stajna tačka je ključ za otvaranje nutrine predmeta, skrivene epidermalnim plaštem koji se nudi u svojoj goloj pojavnosti. Pronalaženje stajne tačke jeste već stvaralački proces, do kojeg autor dolazi angažmanom samog poticaja kao posrednika između voljnog akta stvaratelja i predmetnosti koja se elaborira. A pronaći baš nju, stajnu tačku, u prostoru sa bezbroj relacija, jeste rad stvaralačke magije. Viđenjem predmetnosti iz njene perspektive prelazi se iz jednog stadijuma u drugi u kojem viđenje postaje viđenje, proziranje predmetnosti, osvjetljavanje nutrine do koje umjetnik i želi dospjeti, učiniti je vidljivom i metaforom razumijevanja svijeta čijim je eksponentom i bila sama predmetnost. Tim procesom fotograf i samoga sebe premiješta iz ravni reproduktivca na ravan produktivca kada i fotoaparat prestaje biti mehanička naprava i postaje kist kojim se modelira opstojeći svijet i postaje svijest po svome značenjskom određenju, svijest razumijevanja!

U spektru tih promišljanja zatječemo Dragana Ressnera, njegovu pitomost i toplinu koji poprimaju karakter bojenog faktora u slikarstvu, postaju sredstvo modeliranja zadatog objekta. Po njima i prepoznajemo fotografiju Dragana Ressnera. Fotografija postaje umjetničkom fotografijom, a lik kojega smo prethodno nazivali fotografom, postaje majstorom umjetničke fotografije!

Tu njegovu tvoračku snagu u oblasti fotografije, doslućivali su oni koji su mu otvorili vrata filmske laboratorije. Dragan Ressner se našao u prostoru sa stvaralačkim pretpostavkama. Kada se to zbilo, i nije bitno, mada postoji jedna pouzdana odrednica: u dvobroju 25/26 časopisa „Sineast“ (Sarajevo, 1974.) načinjena je rekapitulacija 25 godina bosanskohercegovačke kinemtografije, među stvarateljima našlo se i njegovo ime sa kratkom biografskom noticom:

            Resner Dragan,  23. 5. 1934.

            Snimatelj

            Na filmu od 1959. godine. Do 1968. godine radio kao asistent kamere. U tom svojstvu najviše je sarađivao sa snimateljem Đorđem Jolićem.

  1. godine snima samostalno prvi dokumentarni film – „Ukroćeni bukovi“- reditelja Žike Ristića.

            Najznačajniji filmovi: „Crne bašte“reditelja Petra Ljubojeva, nagrađen na festivalima u Beogradu i u Krakovu; „Stanarsko pravo lagumaša Safera“i ovog puta sa rediteljem Petrom Ljubojevim, ponovo je nagrađen u Beogradu i u Oberhauzenu.

 

Bogatu je biografiju filmskog snimatelja ostvario Dragan Resner. Po sopstvenom priznanju snimio je 62 dokumentarna, kratkometražna i kratka igrana filma, četiri igrana filma i dvije televizijske serije.

Autor je fotografija u monografijama – Fra Petra Perice Vidića, Boška Kućanskog, Radoslava Tadića, Ibrahima Ljubovića, Affana Ramića… Posebnu stavku u ukupnom njegovom opusu predstavljaju monografije „Stećci Bosne i Huma“, „Stećci Huma i Neuma“, zatim Neuma, Ilidže, a u Enciklopediji Hrvata Bosne i Hercegovine obradio je Edmonda Misera. Uradio je foto – plakat „Neum – povijest, kultura, turizam“.

Izložbena aktivnost Dragana Ressnera je, također, obilna. Izlagao je u Hamburgu, Frankfurtu, Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Beču, Kiseljaku, Neumu. Neke od tih izložbi su imale i posebne nazive, kao što su: Dokumenti 1992 – 1996, Vrijeme koje je stalo, Portreti i scena, Ecce homo i Rapsodija na kamenu. Pisali su o njemu mnogi a i ja sam pratio njegov rad već godinama (Vojislav Vujanović: „Velemajstorstvo lika i pokreta (pod)sjećanja Dragana Ressnera“, „Snaga trpnje i veličina ustrajavanja“, „Iskra žudnje za tajnom“ itd).

Stvaralački rad Dragana Ressnera pratile su i brojne nagrade i priznanja: tri puta je nagrađen zlatnom medaljom, dva puta je dobio nagradu „Đorđe Jolić“ za kameru, nagrađen je i nagradom „Zlatno kolo“ Kulturno – prosvjetne zajednice Bosne i Hercegovine za filmsko stvaralaštvo. Dobitnik je nagrade za najbolju kolekciju fotografija na međunarodnom Bijenalu opere i baleta u Frankfurtu na Majni pod nazivom Abraksas. Godine 2013. dobio je nagradu Collegium artisticum za fotografiju Kišobran.

Sa svojom kamerom je ulazio i u teatarske prostore. Posebnu ljubav je iskazivao prema umjetnosti baleta i nastojao je da baletni rječnik, sazdan od pokreta, objektivira svojom kamerom, oblikovao lelujave forme baletne igre i teško je, do danas, naći nekog majstora umjetničke fotografije koji je sa takvom stvaralačkom ingenioznošću uspijevao da ovjekovječi baletne figure u kojima se, gotovo do taktilnosti uobličavao prostor i vrijeme kojim je govorio baletni umjetnik. O ovom segmentu stvaralačkog aktivizma Vefik Hadžismajlović, povjesničar umjetnosti, zapisao je:

Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu Dragan Ressner je, svojom fotokamerom, bilježio sve značajne događaje i trenutke, stvarajući, tako, bogatu dokumentaciju od posebnog značenja za povijest kazališne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Ali nisu to samo arhivske zabilješke o aktualnostima sarajevske kazališne scene (sezone ’60 – ’64)! Dragan Ressner je i u ovom slučaju uvijek nastojao dokumentarnu dimenziju sjediniti s visoko rafiniranom estetičnošću svojih radova, ostavivši tako izuzetne domete scenske fotografije u Sarajevu…

 

Ipak, zenitnu tačku u svojim stvaralačkim usponima Dragan Ressner je postigao u posljednjih petnaestak godina, u poodmaklom dobu svoga života. Tada je načinio tri tematske cjeline u kojima je svoj likovni jezik oslobodio bilo kakve naracije ili deskripcija i doveo ga do krajnje slikovne čistote. Prvu tematsku cjelinu, zornu o svojoj predodžbenoj fakturi, ali usložnjenu u svojoj znakovnoj ravni, teško je imenovati. U osnovi „slike“ nalaze se hercegovačke kuće iznikle iz kamenjara u čijem je najvidljivijem zidnom platnu načinjena niša u koju su smještani elementi sakralnog karaktera, posebno skulpturica Isusa ili drugih svetačkih relikvija. Ali, i onda kada su ostajale prazne niše su očuvavale u sebi sakralnu auru.

Niše su, pored sakrostalnog, predstavljale i komponentu tradicionalnog. To sakrostalno i tradicijsko ugradio je Dragan Ressner u svoju stvaralačku imaginaciju i učinio ih faktorom uobličenja svoje slike i svoje duhovne magije: u niše je smještao one elemente koji su u sebi sadržavali duh tradicionalnog, da bi oni, smješteni u niše, preuzimali iz njih auru sakralnog, komponirali ih sa duhom tradicionalnog i postajali znatno više od svoje realne datosti. U nišama će se naći niz predmeta koji su imali snagu ponijeti u sebi tu dvostruku znakovnost i zasijati svojom likovnošću, ugraditi u sebe još jednu snagu, snagu spoznajnih duhovnih vrijednosti. Stavljat će Ressner u niše i neke sakralne elemente – križ, svijeću, a zatim – kruh, grozdove vinove loze sa vinskom čašom, sat i putnu torbu, najavljujući odlazak „trbuhom za kruhom“, tu će znakovnu vrijednost imati i ispleteni šešir, mada on može označavati i one koji su se vratili u svoj kamenjar, otuđili se od svoga roda i postajali tuđini na svojoj rodnoj grudi. U niši će se naći i ogorio bakarni lonac, a uz nišu će, na zidu visiti i vijenci luka. U jednoj niši će se naći i lijerica, pradavni instrument bez kojega se nije mogao zamisliti opori život u trenucima svojih duhovnih vedrina.

Dakako, niše će primiti u svoju utrobu i ulomke stećaka sa podlanicom raširenih prsta koja je mogla značiti mnogo šta, ali i ono što je bilo njena intima: pozdrav koji je dolazio iz davno minulih stoljeća, dok je drugi ulomak stećka pokazivao dvije sile sučeljene u svojoj nepomirljivosti. Ipak, najjaču komponentu tradicionalnog, krijući u sebi oporu snagu preživljavanja, kao uopćenu istinu življenja, predstavljaju tikve. Ima niša u kojima je tikva postajala i simbol sakralnog, ali ima kod ovog umjetnika i „slika“ gdje su se tikve raspojasale prostorom nudeći svoje obilje kao oznaku dragosti života u kamenjaru u kojem samo one pružaju sigurnost opstanka. To je pobjeda one magije stvaralačkog koja mehaničnost, pa i pripovijednost, protjeruju preko ruba svoje oljuđenosti, svoga značenjskog spektra. Bojeni sloj „slika“ podizao je zornost njihovu do vizualnog klimaksa.

Drugu tematsku cjelinu predstavljaju portreti likova ljudi sa kamenjara. Njihovo lice je pergamena u čiju je površinu život Hercegovine utkao svoje hijeroglife koji su oblikovali pomalo i zastrašujuće reljefe koje ni jedna imaginacija ne bi bila u stanju predstaviti ih u takvoj riječitosti. Ressnerov fotografski “kist“ je to mogao.

Stećci su posljednje slovo u stvaralačkoj abecedi Dragana Resnera. U svojoj preokupaciji stećcima Dragan Ressner je iskoračio iz polja svojih umjetničkih preokupacija, on je nadišao samoga sebe, iskoračio u prostore znanstvenog, u otkrivanje do sada neotkrivenih kamenova, zaraslih u kupinu i šibljike, skrivene od ljudskog pogleda, ali, i iznad toga, on je dokučio čitavu galeriju oblikovnih formi koje bi ostale skrivene od čovjekovog pogleda. Jer niko nije posjedovao takvu istrajnost u traganju za ovim kamenovima, ne samo u okolini Neuma, gdje se nastanio posljednjih godina, nego u čitavom prostoru Hercegovine koji je gravitirao Neumu kao središtu. O tom segmentu stvaralačkog aktivizma trebalo bi posvetiti čitavu knjigu i zato zaustavljamo ovdje svoja razmišljanja o svemu što je Dragan Ressner do sada stvorio.

Predstavit ćemo samo jedan iz Ressnerova arsenala oslikanih stećaka. To je sljemenjak čije je sljeme obrubljeno utisnutom linijom koja pokazuje krovni obrub. Postavljen je na snažnom kamenom postamentu. Prednja strana mu je podijeljena poprečnom horizontalom čime je čelo stećka dobilo dvije plohe. Na gornjoj plohi su ugravirana tri križa različite veličine čime je stvoren stilizirani reljef krakovima križa, dok je u donjoj plohi predstavljena vitičasta forma sa jakim stablom koje se spušta do donjeg ruba stećka. Lijeva bočna strana ima također dvije zone ali bez poprečne grede. U donjoj zoni se nastavlja motiv udvojene vitičaste forme sa ojačanim stablom, a na gornoj zoni je predstavljen jelen kojega goni konjanik sa zamahnutim mačem. Samo, dakle, na čelu i na jednoj bočnoj strani predstavljena je čitava poema, kazana likovnim jezikom.

Brojne javne aktivnosti je Dragan Ressner uključivao u svoj stvaralački opus: član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, bio je predsjednik Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine, član skupštine i dopredsjednik Izvršnog odbora SIZ – a kulture Bosne i Hercegovine, predsjednik Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ itd.

Duboku je brazdu Dragan Ressner izorao u duhovnom humusu bosanskohercegovačke duhovnosti i zasijao cvjetove koji će razvijati svoje cvjetanje zažarenih boja i preživjeti ovo nemušto vrijeme koje se uselilo u našu misao i u naše stvaralačke vene. Djelo Dragana Ressnera neće zgasnuti ma sa kakvim se silama nemjerljivim suočavalo.

Vojislav Vujanović
Autor 6.12.2015. u 12:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija