DUGO PUTOVANJE U NOĆ TEATRA

tačno.net
Autor 16.11.2013. u 15:20

DUGO PUTOVANJE U NOĆ TEATRA

Večeras će pozorišta širom Evrope otvoriti svoja vrata za obilaske svojih zgrada. Publika će moći ući “iza scene”, vidjeti garderobe i šminkernice, radionice za dekor, razgovorati sa glumcima i piscima, organiziraće se besplatne predstave i posjete sve sa ciljem “približavanja scenske umjetnosti široj urbanoj javnosti, ali i onima koji nisu fokusirani na velike gradove i velike kulturne centre”. Zahvaljujući agilnom menadžmentu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, posljednjih godina i naša zemlja je učesnica ove važne teatarske manifestacije koju je inicijalno po uzoru na Noć muzeja i francusku Besanu noć (Nuit Blanche) osmislila Eleonora Rossi. Međutim, postavlja se pitanje, šta će moći vidjeti ili obići bh. pozorišna publika? Ovo pitanje treba uputiti svima nama koji smo dopustili da tako strašno i neodgovorno zapustimo naše institucije kulture. Niti jedno novo pozorište nije sagrađeno gotovo pola stoljeća, a ovo što imamo je siromašno i zaboravljeno, na rubu bijede, sa sve manjim brojem predstava, gdje je skoro postao kuriozitet vidjeti ansambl predstavu sa raskošnim dekorom i kostimom koji nije ofucan i po sto puta izvučen iz pozorišnog fundusa. Danas studenti glume, dramaturgije, režije, vrlo brzo uviđaju da njihova budućnost neće ovisiti o njihovom talentu i radu, već od sposobnosti snalaženja u životu, nekoj “partijskoj ili rođačkoj “šteli”, darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu. U našem se poslu pojedinac sa darom sve više osjeća usamljen, napušten i progonjen, jer darovitost postaje prokletstvo, mana, ako nije sposoban obezbjediti nekoga da “pogura” zaposlenje ili angažman. S druge strane, u našim institucionalnim produkcijama sve je manje onih najboljih, značajnih umjetničkih individualnosti, uglavnom ne igraju ili su “suptilno” protjerani sa scena pod izgovorom da su skupi i prgavi ljudi, što je etabliralo one koji ne prepoznaju darovitost i sve bacaju na društveni plan međuljudskih odnosa. Naravno, da su umjetnici često posebni i čudni, ponekad oholi i tašti, nemogući i neizdrživi, ali mi smo mala zemlja koja se ne smije olako odricati vrijednih ljudi. Kako će tek doći do šanse mladi i neafirmisani, tko će im biti inspiracija, tko će ih njegovati i razvijati, ako sklonimo one najbolje među nama? Pozorište traži kontinuitet, zato ne mogu da shvatim one kolege koji godinama u javnosti osporavaju budžete pozorišnih institucija koji su daleko najmanji na Balkanu, sramne su cifre koje se izdvajaju za produkciju novih predstava, one nisu na razini niti ozbiljnih domova kulture. Instituciju najprije treba stvoriti, da bi se eventualno mogla razoriti, zato je ta bjesomučna potreba da se ruše “baštioni mediokritetstva” potpuno pogrešan put, jer tom rušilačkom logikom zasigurno neće nići nove vrijednosti, niti kulturne tvorevine. Nema kulture bez tradicije, kao što nema tradicije bez kulturne institucije. Ne postoje više anarhisti, boemi, jer kultura kao i umjetnik mora imati osiguran krov nad glavom, imati dobre uvjete za svoj kreativni rad koji je težak, mukotrpan, minuciozan, u savremenom pozorištu labaratorijski precizan. Samo se kod nas poradzumijeva da umjetnik ne mora biti adekvatno plaćen za svoj rad, jer se beskrupulozno računa na njegovu ljubav i strast ka umjetnosti. Siromaštvo se ogleda u svemu, nema ničega dovoljno u teatru, niti daski, niti reflektora, niti filtera za svjetlo, niti pozorišnih majstora, niti zanatlija, sve je prepušteno životarenju, tačnije laganom crkavanju.

Oduvijek je osnovna svrha umjetnosti bila da ostvari ljepotu, proljepša i humanizira svijet. Teatar je umjetnost koja dolazi do istine igrom i radošću, ushićenjem i strašću. Ovako eutanazirano pozorište ne može biti hram u kojem ljudi stvaraju atmosferu-to su koordinate dobrog pozorišta.

Budžetski rezovi u kulturi nisu nimalo slučajni, oni izražavaju svojevrstan prezir prema visokoj, kritičkoj kulturi. Za ovu političku oligarhiju kultura je nelagoda, neopisiva dosada, bespotreban luksuz, jer njihov duhovni horizont seže do daljinskog upravljača televizije gdje mogu šaltati svoje omiljene kanale od sapunice do reality showa. Kič je jedino što oni prepoznaju na kulturnoj sceni, nekad u boji patriotizma, nekad kao etno masku, jer to osjećaju korisnim i važnim. Takav kulturni model prema visokoj, kritičkoj kulturi postavlja komercijalni imperativ u broju prodanih karata ili ostvarenih sponzorskih prihoda, kojih je sve manje radi naše ekonomske bijede ili neprosvjećene poslovne elite.

U čuvenom komadu “Dugo putovanje u noć” Judžina O’Nila, jednog od najvećih američkih dramatičara, svijet je prepun sukoba, zebnji i mučnina, bolest je kao metafora, bilo da je u tijelu, porodici ili državi. I tu se završava priča jednim posebnim, katarzčnim primjerom putovanja u svjetlost. Mozda će i u našim teatrima doći napokon dan koji je bolji od noći!

Dino Mustafić, reditelj, direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS

tačno.net
Autor 16.11.2013. u 15:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija