Đurđica Čilić: Rovigo, Rovigo

Povezani članci

• Novi Bečki dogovor?
• DOBRI BOŠNJANI
• Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako
• Najbolje i od regionalne produkcije na 54. MESS-u
• Održana promocija ansambla Halka: Sevdah bez nepotrebnih primjesa
• Mudrac u amsterdamskoj biblioteci

U ona davna vremena kad sam ja diplomirala, i kad se činilo da moja akademska karijera ima da piči uzlazno ko NASA-ina raketica u orbitu, nakon diplome a prije doktorata još je stajao jedan stepenik na tom uzletu: magisterij. Tema magistarskog rada bio mi je Zbigniew Herbert odnosno mjesto povijesti u njegovoj poetici. Kupila sam sve njegove zbirke, čitala ih jednu po jednu onim redom kako su i objavljene. U tom pjesničkom opusu, nakon zbirke “Elegija na odlasku” objavljene 1990., a prije “Epiloga nevremena” iz 1998., stajala je zbirka “Rovigo” iz 1992.

Godina kad sam pisala magisterij bila je desetom obljetnicom izlaska zbirke “Rovigo” i ja sam odlučila da je ne mogu čitati ni u Zagrebu, gdje živim, ni u Varšavi, gdje je živio pjesnik, ni u Parizu, gdje je zbirka možda napisana, i da je jedino primjereno mjesto da se suočim s njezinim sadržajem – talijanski gradić Rovigo po kojem je dobila ime.

Imala sam muža koji je, da se izrazim u nedragom mi ekonomskom registru, bio kooperativan kad je moj posao u pitanju iako do poezije nije držao ni koliko do preklanjskog snijega. Uostalom, bili smo mlad par i svaka izlika da nekamo zajedno otputujemo ozbiljno je uzimana u obzir, a potom i realizirana.

U proljeće 2002., nas dvoje smo u Italiji, usporeno kruzamo  zakrpanim seoskim cestama, smijemo se znakovima na kojima piše „strada deformata“, slušamo Fabrizija De Andréa. O životu imamo mišljenje kakvo si život samo poželjeti može.  Zadovoljna sobom, svojim odabirima i odlukama, mislila sam tad na Herberta, na njegove razloge da ondje, daleko na sjeveroistoku, u svom poljsko-rusko-židovsko-ukrajinskom Lavovu, već kao mali poželi živjeti na Mediteranu, a kasnije, kao odrastao muškarac i afirmiran pjesnik, uvede sredozemnu kulturu u svoju književnost i podigne joj je riječima jedan od najljepših spomenika. Nestrpljiva sam pred Rovigom, zanima me što je u tom gradu ponukalo Herberta da pokraj Venecije, Firence, Rima, Siene, koji su redom književnost sami od sebe, cijelu jednu zbirku nazove baš po tom malešnom gradu na sjeveroistoku Italije.

Stižemo kasno navečer u hotelsku sobu u centru Roviga, i prva stvar koju ću učiniti uranjanje je u jastuke kojih je u hotelima uvijek trostruko više nego što glavi treba, upaliti lampu uz uzglavlje, i kazati mužu: „Ovo je taj trenutak. U Rovigu ću pročitati Herbertov “Rovigo”. Približit ću se, najviše što se može, autoru i kontekstu u kojem je zbirku prije deset godina napisao“.

Uzbuđena sam pred tankom zbirčicom više nego što ću godinu dana kasnije biti u dvorani s komisijom pred kojom branim magistarski rad, iako će u toj komisiji sjediti trojica u tom trenutku najvažnijih hrvatskih slavista. Otvaram knjigu, nestrpljivim prstima klizim niz sadržaj i nalazim naslovnu pjesmu, Rovigo. Ukazuju mi se konačno njezini stihovi između korica i ja čitam:

“Stanica Rovigo. Nejasne asocijacije. Goetheova drama

ili nešto od Byrona. Vozio sam se kroz Rovigo

n puta i upravo sam po n-ti put shvatio

da je u mojoj unutarnjoj geografiji to posebno

mjesto mada je zasigurno ustupilo mjesto

Firenci. Nikad ga nisam dotaknuo svojim živim stopalom

i Rovigo se uvijek približavao ili udaljavao za mojim leđima.”

Zatvaram zbirku potresena. Pa ja sam u gradu u kojem Herbert nikad nije bio! Ja sam, misleći da mu se približavam, otišla predaleko. Zbirka “Rovigo”, koju čitam u Rovigu, nije zbirka o Rovigu. O čemu je onda? Je li to poezija o onom što ne znamo i gdje nismo, o onom što nemamo i što nema nas?

Užasnuta spuštam zbirku u krilo i tonem u jastuke, prvi put shvaćajući za koga su ih naredali toliko: za tupave glave mladih, nadobudnih polonistica koje nosi njihova glad za podražajima i intenzivnim emocijama jer pogrešno misle da će ih to spustiti u krilo razumijevanja sebe i svijeta.

Ostali smo u Rovigu dva dana. Jedan dan je bio za mene, jedan za Herberta. Rovigo me je imao u Herbertovo ime. Lijep je to grad. Svojom ljupkošću, lomom svjetla na ostacima renesansne arhitekture, minijaturnim trgovima i zavodljivim ritmom svakodnevice malogradskog života, zaslužuje da mu se posveti i čitave opuse a kamoli jedna zbirka pjesama. Bilo nam je lijepo. Znala sam to onda, znam i sad.

Tako me je poezija odvela u grad u kojem pjesnik, koji o njemu piše, nikad nije bio. Tako me je književnost naučila da život nije ništa drugo nego pravljenje uspomena. Tako sam shvatila da na pitanje koje mi ponekad postavljaju: „Kako je moguće da toliko voliš poeziju?“, nemam drugog odgovora nego čuđenje: „Zar ju je moguće ne voljeti?“