Duško Radović, pjesnik za djecu, a naročito za odrasle

Autor/ica 👤Igor Galo 18.8.2017. u 09:51

Povezani članci

Bila jučer obljetnica Duškove smrti, čak spomenuta i u Hrvatskoj. Bi mi drago, nisam jedini koji ga se sjećam. Možda i u mojoj zemlji ima nade za pjesnike.

Nikad ga nisam upoznao ali sam od njega dobio dozvolu da postavim „Kapetana Đona Piplfoksa“ u nekadašnjem „Pionirskom kazalištu“ u Puli davne 1982. godine – u amaterskoj izvedbi srednjoškolaca iz Pule – uz moju malu pomoć.

Međutim, možda nikad ne bi naišao na „Piplfoksa“ da jednom davno ranije, mislim ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nisam čuo glas Dušana Radovića na radiju B92 (valjda se tako i tada zvao taj radio smješten na vrhu onog crnog nebodera na bulevaru nekog od njihovih sadašnjih velikana – tada je to bio bulevar Maršala Tita?). Bilo je to u ranu zoru, oko šest sati.

Taksist koji me vozio iz neke od beogradskih „kafana“ reče da mora čuti što će ovoga jutra Duško Radović reći na radiju. Veli da mu je to prvo što ujutro posluša, čak i prije vijesti. Moje je bilo da se vozim i slušam. Veli glas s radija:

Dobro jutro Beograde – i krene o jutrima, ustajanju, brizi za djecu, vrtićima, školama, zaposlenim roditeljima … i veli na kraju: „Bolje biti nekome baba nego samo baba“.

Nisam imao komentar. Iz mojeg pogleda na svijet, u dobi od 22 godine, pitanja baba ili žaba bilo je podjednako irelevantno.

Međutim, taksist veli: „Jes’ ti čuo ovo …?“ Velim, čuo i… „Pa kako ne razumeš? Da moja deca nemaju babu, ja te ne bi mogao vozit jutros po Beogradu“. Jebiga, ima pravo.

I tako prođe nešto godina, dobiješ nešto djece, dobiješ unuke, postaneš deda i shvatiš da je „biti nekom baba“, u mom slučaju i „deda“, nevjerojatno važna institucija.

Je, imao onaj taksist pravo, Duško još i više.

Sjetimo se Duška:

„Bio jednom jedan lav…

Kakav lav?

Strašan lav,

narogušen i ljut sav!

Strašno, strašno!

Ne pitajte šta je jeo.

Taj je jeo šta je hteo

– tramvaj ceo

i oblaka jedan deo!

Strašno, strašno!