DVA ČOVJEKA U MENI

Suzana Sekulović-Kadirić
Autor 8.7.2020. u 20:19

DVA ČOVJEKA U MENI

Ljeti se uvijek bore dva čovjeka u meni. Jedan je onaj davno zaboravljeni što nekad je bio negdje tamo, drugi je ovaj ovdje koji živi potpuno odomaćeno u meni, podsmjehujući se podmetnutom mi životu.

Životare jedan pored drugoga, u nekim svojim paralelnim svjetovima, poštivajući različite i potpuno oprečne naravi i navike koje svako od njih posjeduje.
Svaki od njih bi želio da onaj drugi ne postoji, ali navikli su se jedan na drugog i na kraju se odlučili da im je bolje odnositi se jedan prema drugom sa respektom, nego sa mržnjom.
Shvatili su da im je biti tu gdje su, zaključani u istoj kući, bez mogućnosti nekog drugog odabira. Izbor i onako u biti ne postoji. Oduzeli su im i to pravo da biraju, prije nego li su ih ostavili tako zajedno, nepodijeljene, jednog sa drugim, prepuštene samima sebi.

Taj drugi što se tako udobno smjestio u meni uvijek ljeti priželjkuje ljudsku bliskost istovremeno odgurujući svaki dodir od sebe, skupljajući se poput embrija u duboko ćutanje dok mu se misli raspršuju po nekim udaljenim brežuljcima na horizontu prošlosti, brižno dodirujući one koje nosi sa sobom kroz vrijeme i prostore.
Da ga ne primijete.
Da ih ne preplaši.
Da ih sačuva od onog od čega se sačuvati ne može.
I tu se uvijek slomi. Onako u male, sitne parčiće.
I uvijek baš ljeti…
Mene s druge strane, kad na trenutak nestane taj moj podstanar u meni, ljeto uvijek potpuno i nanovo razori.

Nekako istovremeno se sjetim nekontrolisanog grča u tijelu dječaka, koji je naglo postao starac, na jednoj praznoj željezničkoj stanici, u momentu kad sam ga dodirnula želeći mu reći koliko mi je žao. Tad me je prvi put to ljeto slomilo. Danas se dječak nasmijao i smijehom me obradovao i oživio. Toliko je vremena trebalo za jedan jedini osmijeh.

Stranac u meni utažio je u tom trenutku svoju žeđ za bliskošću.

Poslije se opet sebično odvojio od mene i zagledao u nebo boje mora ćuteći satima. Jednostavno me više nije primjećivao.

Znao je on kuda plovi tim oblacima plave košulje i koja mjesta svojim stopalima obilazi, samo ga više nisam mogla dozvati, jer već je otišao i suviše predaleko. Poslije se satima pravio da čita neku staru knjigu tek toliko da bi izbjegao sva slučajna i neželjena pitanja koja sam mu u mojoj znatiželji uvijek htjela postaviti, nikada ne dobijajući odgovor na njih, jer je tačno prepoznavao trenutak u kome su moja pitanja navirala i zamalo bila postavljenja, te bi po već ustaljenom redoslijedu, kao da gleda u precizno odbrojavanje vremena na nepostojećem starom kućnom satu započinjao čitanje svoje knjige izlizanih korica.

Ostavila sam ga tako i izašla iz sobe.
Vratiće se. Znam. Treba mu to vrijeme koje su mu uzeli.
Tek kad sam počela da skupljam stvari po radnom stolu pomislih na početak i kraj svega što nekad je bilo i što danas jeste.
Zlo.
Najveće zlo je učinjeno onda kada je ljudima oduzeta sposobnost da iskreno, bez zadrške vole i vjeruju. Vjeruju da opet mogu biti onakvi kakvi su to nekada bili, a nisu im to dopustili.
I da vjeruju da jednom mogu doći kući u kojoj nema oblaka koji lete i skrivaju sjene prošlosti. A nema ni ogrubjelog čitača knjiga kojem treba ćutanje i samoća.

Suzana Sekulović-Kadirić
Autor 8.7.2020. u 20:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija