Džemper i Gospina suza

Goran Sarić
Autor 19.11.2013. u 14:39

Džemper i Gospina suza

 

baki Risti              

 

Profa engleskog nam dao u zadatak da svojim riječima,

ali bez konkretnog navođenja,

opišemo omiljenu boju, a ja,

mlad jarac,

ni za boje se nisam volio vezati!.

Ni za boje,

ni ljude,

ni za brbljavi jezik stvari,

kao kod Kortasara.

 

Stvari,

da nije od onoga tamo,

što sad napokon sjedi gdje treba,

slasno bih,

iz punih usta ovdje razvuk’o: stvari tihuju.

Ovako me, kad samo pomislim na Uznika,

njegova riječ žigne, ubode

kao kad oštrim vrhom suhe olovke

probodeš nježno, ružino srce.

 

A onda se sjetim bake, čobanice.

Najviše me, drugačijeg, voljela.

Vazdan mi, katkad i krišom od ostale djece,

slatkiše iz sanduka pod krevetom davala.

 

Sjetih se poklona davnog,

na drvenom stanu tkanog džempera –

ni ovdje mu boju pomenuti neću –

kojim je, nekada davno,

oca darivala.

 

A onda mi ga majka –

ocu sve omalilo –

kad pođoh na škole,

krišom k’o baka one karamele davno otvrdle,

turi u kofer: “Evo, sine,

nek’ti se nađe,

hladno je preko Ivana.”

 

Nosih ga dugo –

kila na mene neće – sve dok ga u ratu,

u skloništu,

moljci dobro ne načeše..

 

Ni sad se ne kajem: jednog sam miša,

reponju,

tada,

noću, u pola tri,

slasno, klofačem umlatio,

pa ga,

sve za rep,

u gaćama, drhteći,

vani u kantu bacio.

 

Na zemljanom podu podruma,

u muku zaprepaštenih stvari,

u sjeni ostade samo barica krvi,

k’o krupna suza onog fluo-kipića

iz Međugorja.

 

Jan, Niederländer

 

 

Lijepo se zezali,

jutrom,

kraj aparata za kafu,

Jan van der Linden i ja.

 

Od čudne sorte bješe moj drug,

muzičar,

a s njima, k’o i sa škrabalima–

– čak i kad ne piju! –

Nikada nisi načisto.

 

Fino se šupali,

nas dvojica,

od različite japije.

Ja, glupi Bosančeros,

dôšljo,

neprilagođeni,

i on,

sve-naj-gore,

Niederländer.

Opasan bješe, taj stari Donžuan.

 

Par mjeseci pred smrt –

– svako malo mu,

k’o bebi pelene,

kompletnu krv mijenjali –

dobrano preko šezdeset,

na Mreži zaveo mladu Ruskinju,

ja mu pomog’o oko pismena, pravoslavnog.

‘Tjela mu doći ovamo,

U zagrljaj,

iz stepe u mokre njive holandske.

Jedva kutarisao!

 

“Pa što ti je to, sretnom u braku, uopšte trebalo”,

upitah ga, tada.

“ ’Nako”, brk mu se sijedi malčice diže,

“da vidim da li još umijem.”

 

Pred sami kraj,

kad bih ga kući, žicom, zovnuo,

samo bi tiho otpuhnuo:

“Nemoj mi dolazit’,

Bosančeros.

Nisam ti ja vrijedan dolazaka.”

Na tome je i ostalo.

 

A bio je,

itekako,

onako nježan i krhak k’o lipa*

i kante suza vrijedan,

moj drug Jan,

“glupi” Niederländer.

 

——-

*Linden – lipa (hol.)

 

Viski sa Stevanom   

S. Tontiću

 

Noćni voz mili kraj stanice. Skretničar:

“Sisak! Minus sedamnaest!”

U hodniku noćnog, zagrebačkog, radijatori mrtve ptice,

na njima “stalaktiti” Yu-željeznice.

 

Stojimo tako, Stevo i ja,

u vlaku kasnih osamdesetih,

đavo tek što se nije,

kao u Kundere,

sa svima nama krvavo našalio.

Cijelu noć, bogovetnu,

ljuštrimo viski i žgarimo kemel,

danijela draga,

Made in SSSR.

 

Bio baš sladak,

taj skoč sa sjajnim pjesnikom.

Cjevčili ga sve do praskozorja,

magle, i smoga sarajevskog.

 

Meni,

već mamurnom,

valjalo još sahatak,

preko Ivana,

a on lagano,

ljuljajuć se k’o brod na pučini,

lagano, do toplih perina.

 

A za njim,

na pustom peronu,

ne pas se pencher au dehors,

ostade siva maglica,

kao oblačić s tekstom

iz stripa o Asterixu.

Tom, Snježana i Bandiera rossa

Tomu Willemsenu

Na godišnjicu Tomove smrti,

od njegove udovice posuđujem merdevine

da očistim oluk od jesenjeg lišća.

Tom, komšija, socijalista,

iz stare crvene familije,

pred izbore bi sve prozore ka ulici

oblijepio slikama zrelog paradajza.*

Tom Willems, šofer,

od onih rijetkih, načitanih,

komšinka ga decenijama čekala da ode u penziju,

pa da, napokon,

na-po-kon,

budu zajedno.

Slabo su se nauživali,

skupa,

svega par ljeta.

Onako čvrstog, karakternog,

od malo riječi,

odnio ga, za tili čas,

katran u plućima.

Par godina pred smrt,

zlatnih ruku,

potpuno od sebe,

razveo nam struju, i napravio dvorišnu kapijicu.

Ljupku,

kao sad-pa-sad iz Snježane i sedam patuljaka.

Svaki put kad je odškrinem,

pomislim na njega,

i njegovu vjeru u pravedniji svijet.

Što reče drugi prijatelj:

Kad vidim ove gadove, svuda,

više nisam ni socijalista,

nego komunista,

Bandiera rossa!

Na dan komšijine smrti uzimam njegove stare,

drvene merdevine,

da očistim oluk,

i budem, tako,

na časak,

nemjerljivu mrvu vječnosti,

bliže njemu,

i njegovom,

a bogme i mome,

ateističkom

nebu.

——–

Crveni paradajz – simbol Socijalističke partije Holandije. Prim. aut

Goran Sarić

Goran Sarić
Autor 19.11.2013. u 14:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija