E, MOJ NIJO

Gradimir Gojer
Autor 30.1.2018. u 09:47

Izdvajamo

  • Nijo je dostojanstveno podnosio nedostojanstvena ponašanja svojih prvih suradnika, Nijo nije dao na svoje ljude i onda kad smo griješili, Nijo Ćamkin gradio je stranku sa ljudskim licem nasuprot svima koji su htjeli lidersku stranku...

Povezani članci

E, MOJ NIJO

Zapisano na godišnjicu smrti Nijaza Durakovića

Nikada ga nisam zvao profesore.

Nikada mu nisam podilazio rječju koja u njegovom slučaju ništa nije značila, a kojom su se služile stranačke ulizice, nisam ga zvao predsjedniče.

Bili smo drugovi i ostali smo to do njegovog kraja.

Danas, kad vraćam film svih naših drugovanja sjećam se: Nijo, Ćamkin sin volio je pjesmu Što li mi se Radobolja muti, Nijo Stočanin obožavao je moj rodni Mostar, Nijo je prvi koji mi je negdje u pustari kod Foče kazao da je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu; te  ledne zime osnivali smo SDP, Nijo Ćamkin bio je prvi socijaldemokrat koji je i znanstveno osvjestio taj pojam, jer i predavao je to na Fakultetu političkih nauka; zajedno smo kroz fijuk snajperskih hitaca četničije sa Holideja došli u Skupštinu BiH kad su to od njega tražili bosanski rudari, a politička mudrost nije mu dozvolila da pregrijanu atmosferu pred skupštinom eksploatira u partijske svrhe…

Nijo me Ćamkin, Stočanin, upozorio na početku agresije da idem režirati Krležin Banket u Blitvi, kazavši: Naša zemlja je napadnuta, ovo je Banket u Bosni.

Nijo je dostojanstveno podnosio nedostojanstvena ponašanja svojih prvih suradnika, Nijo nije dao na svoje ljude i onda kad smo griješili, Nijo Ćamkin gradio je stranku sa ljudskim licem nasuprot svima koji su htjeli lidersku stranku…

E, moj Nijo, da sad možeš ustati i vidjeti na što liči bosanskohercegovačka socijaldemokracija, kuda su je razvukli do uništenja oni koji su te smjenjivali i živoga sahranjivali…

Nijaz Duraković, moj drug, ostati će golemom činjenicom političkoga življenja ne samo u BiH, nego u Jugoslaviji…

Nijinom rečenicom upozoravajuće razantnoga karaktera srbočetnički đikani dobili su prvi udarac u Jugoslaviji. Koliko mudrosti i navješća svih oluja je bilo u rečenici: Ugušiće nas miris tamjana… Nitko tako sažeto i lapidarno nije naznačio ulogu SPC u ratovima koji su uslijedili.

Nijo Ćamkin volio je poeziju, volio je zajedničkog nam dragog prijatelja velikog pisca Derviša Sušića…

Bio je i ostao titoist, pravi, istinski sljedbenik maršala pred kojim se Čerčil osjećao malim, a Staljin ustuknuo, nepovratno…

Ipak, Nijo je prije svega bio drug!

Zato je za mene potpuno opravdana parafraza: Bilo je časno živjeti sa Nijom Ćamkinim!

Gradimir Gojer
Autor 30.1.2018. u 09:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija