Edin Pobrić: Smijeh Žene

Povezani članci

• „Ustani, Joža, Hrvatska te zove, zove…“
• Jovan Nikolaidis: VAISTINU, NADA IPAK POSTOJI
• “Apel za spas BiH” Mesića, Bogićevića i Tupurkovskog: “Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država”
• Pjesme iz Bulevara Narodne Revolucije
• Eco-demonstracije: “naši” i “vaši” školarci
• Olga Lalić-Krowicka: SVIJEDOK

Foto: Anita Tanani

Tamo negdje između procjepa i neodređenosti u tekstu, tamo negdje gdje se završava sižejna a počinje fabularna stvarnost knjige Tamo gdje se čuje smijeh, može se učitati sljedeći svijet: ovo je knjiga o ostvarenju čitavog seksualnog sistema koji poručuje da žena nikada nije ono što bi htio od nje da napravi svijet muškog diskursa, dakle, da nije nikada toliko ona sama, sve dok ne prihvati da prvo udovolji sebi, da uživa u sebi, da jednu želju i transcedenciju nađe u sopstvenoj slici.

Piše: Edin Pobrić

Ako je tačno da se ljudski život u najvećoj mjeri zasniva na navikama, onda je sasvim jasno, gledajući iz bosanskohercegovačke perspektive, da je danas lakše napisati tekst o politici nego o pričama erotiziranog sadržaja. Jednostavno je, na pornografiju političke svakodnevnice smo se nažalost navikli, jer već odavno u tom svijetu nijedan događaj se ne može okarakterisati kao skandal. Odsustvo stida i mjere, na političkom bosanskohercegovačkom ringu, učinilo je da su se nivoi intimnog i javnog toliko pomiješali da bez razlike svakodnevno porađaju prvorazredni pornografski sadržaj. Za razliku od političkog diskursa, intimni svijet žene je još uvijek onaj svijet koji ostaje skriven iza stidnog vela Njenog osmijeha koji katkada znači sreću a katkada ironijski pogled na falocetričnu kulturu.

Elma Porobić u odnosu na kontekst bosanskohercegovačkog patrijarhata donosi čitalačkoj publici vrlo hrabru zbirku erotiziranih priča pod naslovom Tamo gdje se čuje smijeh. Po tome je Elma Porobić jedna od rijetkih autorica bosanskohercegovačke književnosti ovog žanra. Erotizacija priča nije toliko eksplicitna u njihovom sadržaju nego u njihovoj čitalačkoj interpretaciji (taj svijet nije prikazan nego nagovješten, odnosno njegova zavodiljivost proizilazi iz odnosa dijageze i mimeze). Ta vrsta poetike nagovještaja, gdje šutnja i praznina rezova nivoa teksta preoblikuju svoje značenje na nivo čitateljske recepcije, jeste, čini se, i najveća vrijednost ove zbrike. Ako teorija recepcije ima svoju argumentiranu primjenu, onda je to ponovo potvrđeno u interpretaciji i analizi priča Tamo gdje se čuje smijeh. Znakovi, simboli i metafore svoje dekodiranje dobijaju iz perspektive postinterpretativne teorije Freudove psihoanalize, i to prije svega u tekstovima R. Barthesa, J. Lacana i J. Baudrillarda. Taj teorijski okvir postmodernog diskursa uokviren feminističkim plaštom, vješto inkorporian u samu fabulu priča, nije čudan jer dolazi ne samo od umjetničke inventivnosti autorice nego i zbog činjenice da je Elma Porobić magistrica nauke o književnosti.

Striptiz

Nagost na plažama, u erotskim filmovima ili reklamama, pa čak i u pozorištu nema ničeg zajedničkog sa nagošću u književnosti. U zbirci priča Tamo gdje se čuje smijeh nago žensko tijelo je položeno u sukcesiju jezika, i time, s obzirom na fabularna zbivanja koja su prožeta najdubljim intimama ženskog diskursa, dobiva status boginje u svojoj nedodirljivosti. Kompozicijski gledano cijela zbirka je postavljena kao zavodljivi striptiz. Ne samo što svaka priča nosi naziv jednog dijela ljudskog tijela (ruke, vrat, stopala, koljena, oči, kosa, sise, koža, kosti, usne, uši) nego i zbog toga što je ovdje čitava erotska tajna mimeze, baš kao i u striptizu, u odstranjivanju drugog. U plesu se to postiže sporim pokretima i fiksacijom pogleda koji projeciraju stanje čekanja kod drugog (gledaoca), a u pričama to se postiže neiskorjenjivom metaforičnosti jezika. I jedno i drugo, prije nego se uopšte dogodi, i gledaocu i čitaocu ostavlja dovoljno vremena da osjete kako im se odsutno u prisustvu pokazuje kao prisutno, odnosno pokazuje se (kako bi to rekao Lacan) kao želja.

Zajedničko svim pričama je ženska potraga za srećom ispričana na posve intiman način koji ne pravi pornografske rezove između dva svijeta (javnog i privatnog), nego uspostavlja zonu koju je savremeno doba učinilo od ženske pjesme – sevdalinke: preinačilo je u postmoderni svijet razlikovanja muškog i ženskog diskursa, ali ne više kao oblika čežnje duše, nego čežnje samog tijela. Sevdalinka je iskaz o svijetu intime o kojem se ne priča u javnom diskursu. To je svijet u kome se isprepliću poplave strasti i sjetne ljubavne čežnje tolikog intenziteta da se katkada gube u ekstazi ljubavnog pijanstva koje graniči sa umiranjem. Ona je, ustvari, uvijek bila neka vrsta krika za slobodom iz krutog svijeta patrijarhata uspostavljenog na principima falocentrizma. Preoblikujući je u (post)moderno doba žanra priče, Elma Porobić svog čitatelja uvodi u ženski svijet diskursa, tamo gdje je stid i dvosmislenost najjača, tamo gdje, kao u sevdalinci, samo kroz pjesmu možemo čuti i osjetiti čudesni svijet ženske intime.

Proljeće i boginja

Naslovna stranica knjige u potpunosti dočarava njen sadržaj. U pitanju je slikarska reinterpretacija Botticellijeve Venere. Dizajner nije pogodio sa ovom ilustracijom samo u smislu prvobitnog značenja Botticellijeve slike, nego i u smislu rezova koji su uočljivi na pojedinim dijelovima tijela boginje a obilježavaju vizuelno naslove priča Elme Porobić.

Historijski gledano, čitava povijest tijela nije ništa drugo nego njegovo obilježavanje mrežom znakova koji ga biljezima parcelišu da bi njegovu sposobnost za igru i simboličku razmjenu preobrazli u seksualnost. Kakvo drugo značenje, unutar svake od tih priča, imaju čarape, kosa, narukvice, pojasevi, prstenje, donji veš itd., nego obilježje linije erotske funkcije razgraničenja koja parodira kastraciju kao simboličku artikulaciju onog nedostatka pregrada koji vezuju dva puna pojma. Botticellijeva Venera je elegantno izdužena, kao da je ošamućena, netom probuđena i bunovna. Ona je boginja ljubavi i plodnosti, a simbolizira vodu, žensku pasivnost, strast i žudnju što tematski pokriva ideju zbirke priča. Nasuprot, na primjer, Tizijanovoj Veneri, Botticellijeva je Venus Genitrix, dakle dvostruko alegorična: sa lepršavom i valovitom kosom koja ima odjek graciozne linije haljine koja nedostaje, predstavlja ujedno i proljeća i rođenja boginje, što opet veoma dobro simbolički tematizira oba pojma (i proljeća i boginju) unutar priča Elme Porobić.

Falocentričnost

S obzirom da je cijela zbirka priča ispričana u tonu biniranih opozicija: kako svijet ženskog diskursa vide muškarci a kako žene, autorica vrlo vješto cijelu svoju igru uspostavlja kao simbolički čin kastracije. Golo i odjeveno javljaju se kao primarne binarne opozicije svih priča. Ni opis ženskih koljena, skupljenih jedno uz drugo, ni linija čarape koja razdvaja nogu na dva nejednaka dijela ne doprinosi erotizaciji ovih priča zbog toga što se u blizini nalazi stvarni polni organ, već se erotizacija javlja iz suprotstavljenosti dva pogleda – muškog i ženskog u kome ženski diskurs, tako uspješno od svoje treme (njeni strahovi su: da li je suknja prekratka, da li je znoj koji osjeti na tijelu izašao na površinu košulje) preovladava svijet falocentrične kulture po Freudu i uspostavlja Baudrillardovu koncepciju falusa na osnovu kulta Majke. Zbog toga su priča Elme Porobić toliko uvjerljive jer gola ženska koljena, na primjer, osiguravaju neizvjesnost na pripremi kastracije kod posmatrača, onog mjesta koje je blizu da bi se to i potvrdilo. Te pregrade, na kojima insistira autorica, čak i bez vidljivih znakova (nakit, ožiljak, bjelina) uvijek su prisutne u odjeći koja pada naznačavajući kod posmatrača pojavu golog tijela.

Baudrillar kaže da se erotizacija uvijek sastoji od erektilnosti jednog fragmenta pregrađenog tijela, u tom faličkom fantazmagorisanju svega što je s one strane pregrade u poziciji označitelja, i istovremeno redukcije seksualnosti na nivo označenog. U tom smislu Baudrillar pravi reinterpretaciju Freudove simbolike gdje falusni simboli nisu to zbog njihovog izbočenog oblika, nego zbog toga što posjeduju faličku valentnost zahvaljujući fantazmagorijskom rezu koji ih uspostavlja. Tijelo se ne distribuira na muško i žensko: ono je u jednom dubljem smislu prostor u kome se odigrava i poriče kastracija. Čitavo tijelo je pogodan materijal za obilježavanje praćenim faličkim obilježavanjem. U tome, po Baudrillardu a što sjajno se vidi u pričama Elme Porobić, počiva njegova tajna a ne u anamorfizi genitalnih organa.

Venerin dugi vrat

Estetski gledano, čini se, najbolja priča dolazi pod nazivom Vrat. Ona, u suodnosu sa drugim pričama, čini kičmu tema i ideja koje Elma Porobić postavlja pred čitatelja. Tu se tematizira odnos pojavnog svijeta i svijeta fikcije, života i smrti, muškog i ženskog diskursa, braka i (ne)slobode, edipovog kompleksa i libida, imena i identiteta. Priča počinje ritualom oblačenja, u kojem čitatelj vidi odjeću ali ne i ono što ona pokriva. Na taj način odsutno golo žensko tijelo u prikazivanju postaje prisutno u ritualu oblačenja i tako uspostavlja cjelokupnu atmosferu priče.

U naizgled jednostavnoj fabuli u kojoj pratimo mladi bračni par s pregršt obostranog nerazumijevanja, Mila (glavna junakinja priče) bježeći iz tog svijeta u svijet knjiga dobiva novi identitet koji joj pomaže da preživi za nju sve bljutavosti braka. Njen bijeg je označen nedjeljnim vašarom knjige i štandom bibliofila čika Namika, starog gospodina koji svojim razumijevanjem i iskustvom simbolički zamjenjuje figuru Oca. Disperzija libida: stari gospodin Mili daje novo ime – Srna, koje simbolički priprema junakinju za novi identitet.

Dužina vrata u ovoj priči, koji muž dodiruje a Namik posmatra, poklapa se sa linijom dugog vrata Botticellijeve Venere. Autoričin prustovski pogled na svijet doprinosi da se stvarnost u ovoj priči počinje ponašati kao svijet knjige, odnosno, briše se razlika između realnog i imaginarnog jer se stvarnost sada vidi kroz prizmu simboličkog, kako to dobro primjećuje u svom tekstu o ovoj knjizi N. Alihodžić.

Elma Porobić u svim svojim pričama uspostavlja nivo simboličkog koji svojim mjestima neodređenosti, mijenjanjem naratorske perspektive sa ženskog na muški diskurs i obratno, prekraja nivoe imaginarnog i realnog. Simboličko u pričama nije koncept, ni instanca ili kategorija, već čin razmjene i društveni odnos koje ukida stvarno, koje raskida sa stvarnim, a time i sa suprotnošću između stvarnog i imaginarnog. S jedne strane želja da se bude drugdje i da se bude drugi (prva knjiga koja dospijeva u ruke Mile-Srne je Flaubertov roman Madame Bovary), i s druge strane svijet fikcije koji svijet realiteta približava svijetu imaginarnog. Realnost njenog života prozilazi samo iz činjenica koju uspostavlja institucija braka: da to jeste ili nije na isti način kako je u svim konvencijama uspostavljena neminovna opozicija između života i smrti. Učinak stvarnog se ovdje pojavljuje samo kao struktura u kome su razdvojena dva pojma, pa je princip realnosti samo generalizacija tog disjunktivnog koda na dva nivoa: Mile koja mijenja identitet pod imenom Srna.

Simboličko, dakle, ovdje ukida taj kod koji razdvaja. Ono je jednostavno utopija koja prevazilazi toponime vezane za dva svijeta, onoga koji živi Mila i onoga koji živi Srna. U svom simboličkom djelovanju, ova dva imena gube princip realiteta jer oni (postavljeni jedan naspram drugog) nisu ništa drugo nego, svako ponaosob, imaginarna suprotnost svog drugog pojma. Na taj način oba imena gube svoj princip realnosti. U podjeli svijeta koju uspostavljaju institucija braka i imena, Srna je samo imaginarna suprotnost tako shvaćenog načina života jedne Mile.

U nizu simbola Elma Porobić uvodi simbol ogledala. Odraz u ogledalu potvrđuje onog ko se ogleda, ali ga kroz to potvrđivnje istovremeno i poništava. Magijski dvojnik je uvijek obilježen strahom udvojenog. Simbolički posmatrano, odlazak u toalet iz zone socijalnog konteksta je uvijek neki čin, rečeno kompjuterskim rječnikom, reset, povratak na početak, samospoznaja druge faze frojdovskog libida.

U trenutku kada ne vidi rješenje i kada muški diskurs svojim nerazumijevanjem ženskog principa postaje prijetići za samoodržanje, Elmina junakinja bježi u toalet, mali izdvojeni prostor intime kojeg, u svom simboličkom kodu, najprije obilježava ogledalo. U svim ostalim slučajevima funkciju nagosti ovdje bi preuzelo upravo ogledalo, jer tek udvajanjem žena susreće tijelo koje bi željela: svoje tijelo obilježeno i pokriveno zapisima. Međutim, u ovom slučaju znaci upisani u tijelu a uočljivi u ogledalu postaju ona linija koja razdvaja eros od tanatosa. Zbog toga, trenutak kada se metafizika treba vratiti u tijelo putem udvajanja i dati smisao bračnom životu, Elmina junakinja razbija ogledalo.

Smijeh

Tamo negdje između procjepa i neodređenosti u tekstu, tamo negdje gdje se završava sižejna a počinje fabularna stvarnost knjige Tamo gdje se čuje smijeh, može se učitati sljedeći svijet: ovo je knjiga o ostvarenju čitavog seksualnog sistema koji poručuje da žena nikada nije ono što bi htio od nje da napravi svijet muškog diskursa, dakle, da nije nikada toliko ona sama, sve dok ne prihvati da prvo udovolji sebi, da uživa u sebi, da jednu želju i transcedenciju nađe u sopstvenoj slici.

A gdje se to čuje smijeh?

Smijeh je ona kategorija koja uništava svaku hijerarhijsku distancu. U daljinskoj slici predmet ne može biti smiješan; sve smiješno je blisko, jer smijeh posjeduje izvanrednu moć da približi predmet – nešto slično onome što radi filmska umjetnost sa krupnim planom. Krupni plan nije uvećavanje stvarnosti, nego približivanje mikrostvarnosti koju na nivou svakodnevnog nismo uvijek u stanju vidjeti. Na potpuno isti način se ponaša smijeh – gdje se on pojavi predmet se vidi u krupnom planu, pa se može neposredno “opipati” sa svih strana, prevrtati, izvrnuti naopako, zagledati od vrha do podnožja, odnosno najzad mu možemo uočiti slabosti, a da pri tome vrline mogu zauzeti svoje mjesto nakon što smijeh stiša svoj glas.

Dakle, a gdje se to čuje smijeh?

Bit će da dolazi od tamo negdje, tamo gdje sjedi Žena i posmatra sliku u ogledalu.