Edin Pobrić: Šta treba čitati?

tačno.net
Autor 21.9.2014. u 20:27

Edin Pobrić: Šta treba čitati?

“Ono što se uopšte može kazivati, može se kazati jasno, a o čemu se ne može govoriti o tome se može šutjeti.”

Piše: Edin Pobrić

Obzirom na šutnju treba čitati Marcela Prousta, opet i uvijek od početka (i makar dobaciti do Iščezle Albertine), da bi se vidjelo da nijedno sjećanje nije autentičan nego kreativan čin, i da prošlost unutar sebe nema vrijednost emotivnog dok ne progovori u sadašnjosti. Treba čitati roman Engleski pacijent Michaela Ondaatjea, da bi se sjetili da crtanje karata i proces identiteta nikada nisu završeni činovi jer su voda (početak) i pijesak (nužnost) ono naličje sudbine u kojem voda miluje zemlju ili ostavlja tragove prije nego ode. Treba čitati Stefana Zweiga, njegovu Šahovsku novelu, da bi se potvrdilo kako ozbiljna književnost, unutar briljantno ostvarene strukture, ne poznaje granice nego samo ljudske mogućnosti. Treba čitati Konak Ćamila Sijarića kako bi se vidjelo kolika je moć priče, i njenog Kalema, koja je uvijek pretvorena u želju za nečim drugim i da kao takva nikada ne ispunjava svoje zadovoljenje. Treba pročitati Smrt u Veneciji Thomasa Manna, da bi se osjetilo da život jeste trenutak čak i kada je pogrešan, jer dionizijsko nikad ne pita kada će se prošetati apolonskim principom znajući da se svaki red mora potvrditi svojim neredom. Treba zaviriti u roman Gospodin Fo John Maxwell Coetzee koji tako lijepo slika relativizam uzroka i posljedica jer jeste samo ono što se potvrdi kao biće u zbiru potencija praoblika, odnosno početak ne postoji ili se zrcali u svojoj množini. Treba čitati neponovljivog Danila Kiša, prvog postmodernistu ovih prostora.

Treba pročitati priče o Odiseju (od Homera preko Dantea do Joyca), jer smo na osnovu tog prosvjetiteljskog uma odgojeni mi u Evropi. Treba pročitati Hamleta, jer je sumnja osnovna odlika ne samo intelektualaca nego svih onih koji pretenduju da bi se mogli odazivati na imenicu Čovjek. Treba pročitati romane Idiot F.M. Dostojevskog i Majstora i Margaritu M. Bulgakova, kako bi nam se potvrdio fakat da apsolutne istine, kao ni aposlutnog dobra i zla, nema među nama. Treba pročitati Derviš i smrt M. Selimović da bi fukoovski mogli šutjeti o moći i vlasti koja dolazi odsvakuda ne birajući svoje obličje. Treba pročitati Don Kihota kako bi se neprestano podsjećali da ideja plemenitosti, ma iz kojih svjetonazora se pojavila, uvijek ima svoje svrsishodno opravdanje. Treba se okušati s romanima Umberta Eca – Praško groblje – da bi se ponovo uvjerili da je nacionalni identitet posljednji imetak razbaštinjenja, a da se sam osjećaj identiteta zasniva na mržnji prema onome ko nam nije istovjetan. Treba se vraćati Andriću, njegovom romanu Travnička hronika koji putem svoje fabularne stvarnosti, između ostalog, vrlo uvjerljivo svjedoči da ne postoje nikakvi racionalni temelji kojim bi se mogao uspostaviti sud za različite kulture. Treba čitati Tvrtka Kulenovića, da bi se osjetilo šta je i gdje bi trebala da bude u svojoj vrijednosti savremena bosanskohercegovačka književnost.

Treba se upustiti glasom u Kolajnu Tina Ujevića i čuti spomenik koji je ispjevan Ženi uopšte i uvidjeti gdje je feminizam (ne znajući za sebe) našao prostor u okvirima žanra koji mu je izvoran. Treba oslušnuti Šimićev Povratak tek da bi se oslušnuli vlastiti koraci u vrtu… Nakon toga bi trebalo napraviti iskorak putem Dizdarevih Ruku, zadržati se tu i potom čitati Šakovićevu poeziju koja na lucidan način svjedoči kako se sa lakoćom od svakog pojedinačnog života može ostvariti pjesma nekoherentnosti, bola i straha. Treba čitati poeziju Haskovića koji tako vjerno svjedoči da je čovjeku sloboda smrtna presuda, odnosno, da je žeđ za slobodom legitimitet čovjekov, a njeno darovanje, nažalost, ponekom gospodaru čovjekov legalitet. Treba pročitati roman Faruka Šehića Knjiga o Uni koji je nastao iz perceptivnog šoka svijesti pojedinca u odnosu na historijske i ideološke kontekste naučenih kolektiviteta. Treba čitati roman Inkapsulirana tijela Nedžada Ibrahimovića i prošetati se slikama vlastitog djetinjstva i savremenim heterotopijama krize. Treba zaviriti u poeziju Mahmutefendića kako bi se osjetio procjep između zamišljenog i pojavnog koji se odigrava u nekom stanju sličnom padu između Adama i Eve i, danas posebno, treba čitati Marka Vešovića da se vidi kako svaka zamisao gubi svoj identitet u procesu realizacije stvarnosti.

I da, treba pročitati nekoliko loših knjiga, tek toliko da bi se osjetilo koliko je pisanje ozbiljan i težak posao.

tačno.net
Autor 21.9.2014. u 20:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija