ELIZABETA I SOFIJA

Povezani članci

• Promocija knjige Juliana Borgera Krvnikov trag
• Nekoliko slika iz srednje Bosne
• Kraj sezone u eMTeeM-u 1974
• Koncertom grupe VOD do kraja sezone Narodnog pozorišta Mostar
• Dva spomenika na Matejušci
• MOSTARSKI GENIJE: NAGRADA MIRKO KOVAČ ZA DRAGANA MARKOVINU

Foto: Graham Watson

Piše: Petar Fehir

Poput većine djece, u to vrijeme, imao sam dvije babe.

Jednu, abecednim redom,  Elizabetu i jednu, azbučnim, Sofiju. Jedna je živjela u nizbrdu, druga na uzbrdu. Obje su, kako to samo dobre bake umiju, s ljubavlju spravljale najraznovrsnije poslastice: šufnudle, krofne, buhtle, pite, pišingere,  knedle sa šljivama…

Već prema kolačima se dakle može zaključiti da je u tom kraju veoma rano došlo do kulturnog sudaranja ili spajanja (perspektiva?) nekoliko različitih grupa,  pa su njihovi obožavatelji, onih kolača, do mile volje mogli uživati u svakojakim đakonijama.

U njihovim su sobama iznad gavela velikih bračnih kreveta, na zidu, visjele slike zamišljenih svetaca. Sveci su navodno bili pravi, ali su djelovali nekako zamišljeno. Sklopljenih ruku i bolećiva pogleda. I malo ukošene glave.

I obje bi bake uvečer, prije spavanja, pogledom čežnje, nade i zebnje pred tim slikama dugo molile. Jedna bi u rukama nizala crno porculansko čislo, dok bi joj se usne pri šaputanju meni nerazumljivih riječi skupljala u gotovo jednu boru.

Druga bi sklapala drhtave ruke i samo ponekad zategla čvor crne pamučne marame od koje se nikada nije odvajala. Jedan bi kraj marame pri tom držala zubima, drugi potegla rukom. Ja bih ih kroz odškrinuta vrata radoznalo promatrao i na kraju ponavljao amen, jedinu riječ koju bih razumio. Htjedoše me one učiti moliti, onako tajno, da otac ne bi saznao, ali odustaše.

Mada je otac još prije onog rata, kao dječarac, krenuo u popovsku

školu sada se vrijeme nekako promijenilo pa jednom mladom muškarcu nije priličilo da se, kao tamo neka baba, moli.

A i zidovi su imali uši i prozori oči. A i neprijatelj, zna se, kao ni vrag, nikada nije spavao. Ako se uopće i radilo o dvije različite figure.

Bio sam ja i upamtio početak tih čudesnih stihova očenaša i naučio se krstiti na svaki amen.

No, jedan mi je problem ostao nepremostiv.

Jedna je baba, naime, bila katolkinja, a druga pravoslavka pa bi im položaj prstiju i ruke dok bi prakticirale svakovečernji ritual bio različit. Znalo se s toga desiti da, valjda, zamjenim bogove što je znalo izazvati komentare  “one druge babe”.

Kako na zemlji tako i na nebu. Amen.

Možda je Bog u to vrijeme u istinu i postojao pa se one i nisu molile onako u prazno. Ali što će vrijeme više odmicati ja ću početi vjerovati i u pomalo nevjerovatne stvari.

I čim nastane sudbina počet ću vjerovati u sudbinu. I kako ništa nije slučajno. Bog će ostati negdje po strani i čekati svoju priliku.

Obje su bake umrle rano, zaboravljen im je već i lik i glas.

Još samo ponekad zamirišu njihovi makaroni s makom i najdeblje namazani pekmez od šljiva crnica,  na tek izvađenom, i preko cijele širine odrezanom, kruhu iz krušne peći.

(iz “Čenje za ratom”, 2002)