Elvedin Nezirović: Bajka o Snjeguljici – između tragike i sretnog završetka

Stefa
Autor 19.1.2015. u 16:47

Elvedin Nezirović: Bajka o Snjeguljici – između tragike i sretnog završetka

Piše: Elvedin Nezirović, Strane.ba

1.

Ne samo da svaka epoha donosi svoj stav o nekom djelu, kako su to tvrdili strukturalisti, nego bi se ta maksima dala i suziti, svesti se na isključivo čitalačku percepciju: čovjek u različitim fazama svoga života ima i različite stavove o pojedinim djelima. Kako se u skladu s aktuelnim društveno-kulturnim interesima mijenjaju odnosi generacijâ prema pisanom naslijeđu, tako se i unutar ličnog, iskustveno-spoznajnog spektra mijenjaju mišljenja pojedinca prema određenom književnom tekstu. Drugim riječima, sasvim je izvjesno da ćemo bajku o Snjeguljici na jedan način čitati u dobi od deset, a na drugi u dobi od trideset godina.

Nije to, naravno, nikakvo otkriće, ali jeste nešto s čim bi, čini mi se, imalo smisla početi ovaj tekst.

2.

Još je Heraklit ustanovio da se sve mijenja. Tok stvari zasniva se na borbi suprotnosti, tvrdio je. Jedan drugi filozof, koji također pripada elejskoj školi, Parmenid, ove je suprotnosti jasno definisao: svjetlo – tama, dobro – zlo, grubost – nježnost, itd. Svijet je, po njemu, moguće sagledati samo kroz međuovisnost ovih elemenata.

Nigdje, rekao bih, ova Parmenidova podjela na polove ne biva vidljivijom nego u svijetu bajki i mitova, gdje su, prije svega, Dobro i Zlo, kao dva temeljna principa ljudskog ponašanja, u vječitoj sprezi. Francuski antropolog, strukturalist, Claude Lévi-Strauss, koristio je ove suprotnosti, odnosno tzv. binarne opozicije, suprotstavljene parove, kao analitičko sredstvo upravo za tumačenje mitova. Isti postupak je, istražujući semantiku i semiotička načela kao osnove pripovjedačke strukture, upotrebljavao i njegov zemljak litavskog porijekla, naratolog, J. A. Greimas. On je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka došao do zaključka da su binarne opozicije elementarna struktura značenja. Svijet za nas poprima oblik i smisao kroz mrežu međusobnih suprotnosti (istina zadobiva svoj puni smisao tek ako je suprotstavljena laži, itd.)

I u bajci Snjeguljica i sedam patuljaka ovaj odnos opreka predstavljen je i jasno razgraničen, prije svega, djelovanjem likova, ali i nekim drugim naratološkim postupcima. Za razliku od drugih književnih vrsta, gdje je sve ono što iz tih odnosa proizilazi autorski proizvoljno, u svijetu bajke takvi odnosi imaju jednu zakonitost: na kraju, Dobro uvijek pobjeđuje.

Pitanje koje ovdje želim da postavim dotiče se rekonstrukcije ovih odnosa i u uskoj je vezi sa strukturalističkim principima analize teksta, a glasi: na koji način funkcionira odnos Dobro – Zlo u bajci Snježana i sedam patuljaka?

3.

Dobro i Zlo, kao dva suprotna kosmička principa, dvije suprotstavljene sile koje se susreću u čovjeku, svoje porijeklo vuku iz onoga što se u literaturi često označava terminom praroditeljski grijeh: Adem i Hava ili Adam i Eva odlučuju prekršiti Božiju zapovijed i, na nagovor zmije – koja je personifikacija Lucifera, odnosno Iblisa – kušati plodove s Drveta saznanja Dobra i Zla. Od tog trenutka čovjek – koji je razložen na dva pola, muški i ženski, Adama i Avu, odnosno Adema i Havu – spoznaje Zlo kao takvo, pred njim(a) se otvara jedna nova dimenzija svijeta kakvu do tada, živeći u raju, nisu mogli upoznati. Zlo se, najprije, realizira kroz odnos Adama i Eve (Adema i Have), koji odjednom postaju svjesni nagosti svojih tijela, pa beru smokvine listove kako bi načinili kecelje i sakrili stidna mjesta. Drugim riječima, njih dvoje spoznaju sebe i svoju ljudsku prirodu.

Prema teološkoj pretpostavci, Dobro i Zlo, potiču od Boga (Dobro) i Lucifera/Iblisa (Zlo). Obje te sile (Dobro i Zlo) susreću se u ljudskom biću i manifestuju se upravo posredstvom čovjeka. Njegovu homogenost narušava dilema u čijoj osnovi je s jedne strane Božija zapovijed, a s druge luciferski/Iblisov nagovor. Pri tom, Dobro – kao paradigma izvedena iz pojma Boga – podrazumijeva raj, red i sistem jasno utvrđenih pravila na temelju kojih je taj red uspostavljen, dok je Zlo, semantička opreka pojmu Dobra, koja počiva na paklu, neredu i entropiji svih vrijednosti.

Dobro i Zlo, kao dva osnovna principa ljudskog djelovanja, čine temelj svijeta bajke u kojem likovi i njihove funkcije, kako je primijetio Vladimir Propp, postoje i kreću se po tačno utvrđenom sistemu pravila i zakonitosti.

4.

U bajci Snjeguljica i sedam patuljaka, Dobro i Zlo se manifestuju kroz dva suprotstavljena i potpuno oprečna lika: lik Snjeguljice i lik Kraljice. Kraljica je zapravo Snjeguljicina maćeha pa njihov sukob ima i određene porodične konotacije, iako u kontekstu bajke to ne proizvodi nikakve izravne posljedice kraljevstvo u kojem žive, odnosno po bajku u cjelini. Njihov je animozitet individualiziran i sveden na ličnu ravan.

Siže bajke zasnovan je na još jednoj opreci: moć – nemoć. Već na prvo čitanje može se ustvrditi da na jednoj strani tog odnosa stoji Snjeguljicina maćeha, opaka i zla kraljica, koja posjeduje stvarnu moć, a na drugoj Snjeguljica, njeno nezaštićeno, sedmogodišnje pastorče, koje biva protjerano od kuće. Zavirimo li ispod površine njihovog odnosa, primijetit ćemo da je veza između njih zasnovana na dvama sponama: da nije kraljičine, ne bi bilo ni Snjeguljicine ljepote (pojam ljepote treba shvatiti u fizičkom smislu, jer se zasniva na odrazu u ogledalu); bez kraljičine zle naravi, ne bi bilo ni Snjeguljice kao žrtve, a samim tim ni njene nevinosti, tragike i dobrote.

Za razumijevanje ovih odnosa jako je bitno demistificirati kraljičin lik, jer je on taj koji stalno potiče radnju i gura priču prema naprijed. Kraljica je, dakle, sila koja neprestano djeluje u skladu sa svojom prirodom i, kao takva, instrument je Zlih sila, čiji je konačni cilj pobjeda nad Dobrom, odnosno, u ovom slučaju, Snjeguljicina smrt.

Sukob ova dva suprotstavljena principa ne odvija se samo fabularno, dakle kroz hronološki poredane akcije koje poduzima kraljica kako bi ostvarila svoj naum, nego je, zapravo, cijelo vrijeme prisutan unutar Snjeguljicinog lika. Njena pasivnost ne proizilazi iz njene infantilnosti, kako bi se možda dalo zaključiti na prvi mah, već, zapravo, iz nečega mnogo dubljeg. Pred strahom od smrti koji osjeća kada je lovac, kraljičin izaslanik, odvede na pogubljenje, reaguje njen biološki instinkt i ona se uspijeva spasiti. No, sve što se s njom dogodi nakon toga, posljedica je svjesnih odluka, odnosno njene duboke potrebe da na sebe primi grijeh svoje ljepote, tj. krivicu Stvoritelja. Tako se funkcija moći u tekstu prenosi s odnosa kraljica – Snjeguljica, na odnos Snjeguljica – Stvoritelj, gdje pojam Stvoritelj treba shvatiti u ranije opisanom smislu, dakle kao kosmički izvor Dobra. To zapravo znači da se ljepota u Snjeguljicinom slučaju ne pojavljuje tek kao slučajni prirodni talent, Božji dar, nego kao svjesno nametnuto breme koje treba nositi kako bi princip Dobra u svijetu bajke – koji je paradigma ljudske stvarnosti – bio obranjen. Naravno, pitanje koje iz ovog proizilazi jeste: da li je Snjeguljicina naizgled krhka, dječija priroda sposobna za takav teret i takvo iskušenje?

Upravo na ovom planu, kako će se vidjeti, bajka o lijepoj princezi postaje njena individualna drama koja se, gledano s naratološke pozicije, odvija unutar njenog lika. Od te drame nama kao čitaocima, date su tek natruhe u vidu akcija glavne junakinje, jer se naracija u bajkama uvijek zasniva na objektivnosti, a ne na subjektivnosti. Međutim, pažljivom dubinskom analizom može se doći do sasvim dovoljno materijala kako bi se izveo ovakav zaključak. Snjeguljicina dilema (da li prekoračiti granice koje su joj postavljene ustrojstvom univerzuma?) bajku dovodi u djelimičnu vezu s antičkom tragedijom, gdje je tragični junak lik koji postaje žrtva vlastitog djelovanja, što Snjeguljica, izlažući se svjesno opasnostima da bude ubijena, na neki način i jeste.

Tumačeći Racinovu (Jean Racine) tragediju Fedra, Roland Barthes je dekodirao odnos između likova služeći se upravo principom moći. Ustanovio je da je potlačena ličnost uvijek dužna svome gospodaru, te da je osnovno pitanje potlačenog da li će odbaciti spone, tj. postati nezahvalna, i zasnovati drugu legalnost, odnosno postati slobodna. Sličan odnos pojavljuje se u Snjeguljici. Uporište za ovakav stav nalazi se u onom što se dogodi nakon što protjerana princeza pronađe privremeno utočište u kući patuljaka: tri puta otvara vrata prosjakinji za koju zna da je prerušena maćeha koja je želi ubiti. Pitanje je, naravno, zašto ne uči iz svojih grešaka?

5.

U Shakespearovoj tragediji Kralj Lear, stari kralj želi predati vlast svojim trima kćerima: Goneril, Regan i Cordeliji. No, prije nego donese konačnu odluku o tome kojoj od njih će pripasti koji dio kraljevstva, Lear želi da mu svaka od njih odgovori na pitanje: Al čujmo / O kćerke moje – jer sad hoćemo / Odreći se i vlasti i zemalja / I državnih posala – koja će / Izjavit nam da najviše nas ljubi?

I dok Goneril i Regan bez razmišljanja prihvataju igru i svoju ljubav prema kralju izdižu na pijedestal, Cordelia kaže: Dobri gospodaru, vi ste / I rodili me i odgojili / I ljubili – I ta vam dobročinstva / Naplaćujem valjano: slušam vas / I ljubim vas i poštujem nadasve. / Al ako sestre kako vele, samo / Vas ljube, čemu njima muževi? Zbog ovih riječi Cordelia biva razbaštinjena i protjerana, a ono što se dogodi poslije – raspad kraljevstva, očeva ludost i smrt, te njeno vješanje – posljedica je njene odluke da se usprotivi ustaljenom poretku stvari u prirodi. Jer priroda nije ništa drugo nego sistem jasno razgraničenih elemenata: ono što se nikako ne smije dogoditi jeste da se odvojene stvari međusobno pomiješaju. Cordelia govori istinu tamo gdje treba reći laž i time osuđuje sebe na progon, a svoje kraljevstvo na propast.

Međutim, bajka nije drama, niti je Snjeguljica Cordelia. Ona ne radi ono što nije u interesu principa bajke. A u interesu bajke jeste da Dobro na kraju pobijedi i to tako da se u toj pobjedi jasno očituje božanska nadmoć. Snjeguljica je svjesna da njene patnje proizilaze iz nje same, odnosno iz njene ljepote. Šta bi se dogodilo da je odlučila ne otvoriti vrata prosjakinji za koju zna (u to je bar lako povjerovati) da je njena maćeha? Odbacila bi ulogu žrtve koja joj je namijenjena kosmičkim rasporedom stvari. Bila bi to pobuna protiv poretka, protiv krvi. Pobuna koja bi potkopala osnove univerzuma i izazvala katastrofu.

Da se kojim slučajem usprotivila, Snjeguljica bi, po zakonima bajke, počinila neoprostivi grijeh. Stoga saginje glavu i prihvata svoju krivicu. Navedena analiza pokazuje kako su zapravo unutarnje zakonitosti bajke dosta kompleksnije nego se to na prvi pogled čini. Upravo te zakonitosti Snjeguljicu čine jako interesantnim likom, koji uz određene karakterne elemente antičkog tragičnog junaka, ima i ponešto od onoga što Barthes naziva homo racinianusom: zasebna ljudska vrsta koja živi i kreće se po zakonima tragedije. Drugim riječima, Snjeguljica prihvata svoju sudbinu i miri se s njom, iako je svjesna da to znači smrt.

6.

Uloga patuljaka u bajci je višestruka. Najprije pomažu Snjeguljici, ali na način na koji valja obratiti posebnu pažnju: Ako želiš voditi naše domaćinstvo: kuhati, spremati krevete, prati, šiti i plesti i sve držati čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati. Dakle, odbjegla princeza postaje njihov sluga, obzirom da za svoj rad u domaćinstvu biva nagrađena tek krovom nad glavom. Tako patuljci postaju zapravo lažni junaci, nositelji aristokratskih ideja i stajališta u svijetu bajke.

Za izlaz iz tragičnog kruga u koji je Snjeguljica zatvorena, patuljci uvijek nude praktična i racionalna rješenja: opominju je da bude na oprezu, savjetuju je da ne otvara vrata prosjakinji, itd. Oni zapravo ne mogu da shvate tragičnu pozadinu njenog karaktera i savjetujući je, samo dodatno naglašavaju njenu odluku da se ponaša po zakonima lične prirode, ne mijenjajući plemenitost svojih osjećanja bez kojih ne bi bilo ni njenog postojanja.

Jedna od glavnih odlika aristokratskih likova u književnosti jeste brbljivost i odustvo bilo kakvog konkretnog djelovanja na tok radnje. U skladu s tim, patuljci žive svoj aristokratski život mimo opasnosti kojoj je izložena njihova podstanarka-sluškinja: svakoga dana odlaze na posao i vraćaju se, iako znaju da joj prijeti opasnost. Oni su stanovnici jednog posve drugog senitmentalnog prostora u odnosu na Snjeguljicu i njenu maćehu. Njihov svijet je stvoren od posve drukčijeg materijala i u njemu vladaju neki drugi uzusi.

Snjeguljicino izbavljenje stiže kroz ljubav, odnosno zaljubljenost. Veza između nje i kraljice puca ne onoga trenutka kada Snjeguljica prividno umre, nego kasnije, kada oživi, odnosno kada se pojavi princ koji se u nju zaljubi. Taj začarani krug u kojem se ona nalazi i u kojem se lome suprotstavljene sile: Dobro i Zlo, moć i nemoć, dobrota i pohlepa, pući će poput mjehura sapunice, ali da bi se to zaista desilo, princeza mora umrijeti, pa makar privremeno i simbolično. Drugim riječima, mora se okončati jedan prirodni ciklus da bi otpočeo drugi. Tako Prinčev dom postaje mjesto gdje Snjeguljica, prošavši kroz katarzu smrti, otpočinje novi život.

7.

Pozivajući se na ruske formaliste, Roland Barthes književni tekst dijeli na priču i siže. Pod pričom podrazumijeva ustaljeni slijed događaja dok je siže ili discours, kako ga on definira, način na koji je sama priča ispričana. S ovim povezuje teoriju nivoa te upozorava na dva tipa odnosa: distributivni (gdje su odnosi u horizontalnoj ravni) i integrativni (gdje je riječ o vertikalnim odnosima, odnosno odnosima između jednog i drugog nivoa narativnog teksta).

U kontekstu bajke o Snjeguljici, posebno je zanimljiv integrativni tip, jer je uočljivo da su vertikalni odnosi u stanovitoj opreci: na površinskom nivou naracije likovi su predstavljeni sinhronijski, po principu crno – bijelo, dok se u dubinskoj analizi pokazuju, zapravo, dosta kompleksnijima: oni postaju instrumenti kroz koje djeluju dvije osnovne kosmičke sile – Dobro i Zlo. Snjeguljica, koja na površini izgleda infantilno naivno, u dubini se pokazuje stvarnom junakinjom. Slična stvar je i s patuljcima čija dobrota je površna, jer počiva na krivim osnovama koje se otkrivaju u dubinskoj analizi teksta.

Trebalo bi, na kraju, još jednom pozvati Barthesa u pomoć: govoreći o funkcijama u književnom tekstu, on objašnjava da je funkcija, u biti, neka vrsta sjemena koja se sije u narativni tekst, čiji plodovi će biti vidljivi na kraju, u samom finalu. Kao primjer, on navodi Flaubertovu priču Un coeur simple ili Jednostavno srce u kojoj se papagaj u tekst uvodi posve neprimjetno da bi na kraju odigrao veoma važnu ulogu u životu glavne junakinje. Čini mi se da je element funkcije u Snjeguljici (ako uopće postoji na već opisan barthesovski način) dodijeljen patuljcima, koji se na kraju, ipak, pokazuju ključnima u razrješenju Snjeguljicine sudbine: odlučivši njeno mrtvo tijelo staviti u stakleni kovčeg i odnijeti ga na planinu, oni zapravo omogućuju neznanom princu da se zaljubi u umrlu princezu.

8.

Sat odbija skoro ponoć i ja ustajem od kompjutera. Prolazeći pored sobe moje osmogodišnje kćerke, Sare, otvorim vrata i bacim pogled na njeno usnulo tijelo. Kada bih mogao zaviriti u njen san, vjerovatno bih tamo našao Snjeguljicu. Ali onu Snjeguljicu koju sam ja davno izgubio i kojoj u ovom kratkom eseju nema ni traga: Snjeguljicu osvijetljenu onim jednostavnim dječijim pogledom na svijet, u kojem su stvari tako nedostižno jasne i lahke, jer su lišene težine životnog iskustva.

Stefa
Autor 19.1.2015. u 16:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija