ENG
Elvedin Nezirović: ŽIVOT NIJE FILM
Autor/ica 👤Elvedin Nezirović
Izdvajamo
- „Žao mi je, ali moja odluka je konačna“, rekao je i ustao.
Povezani članci
|Foto: Violet Kashi – Flickr|
Mirza Budimlić je već cijelih pet minuta prebacivao telefonsku slušalicu iz jedne u drugu ruku, vrteći se lijevo-desno u svojoj kožnoj Ikea stolici. S gospođom Renatom Tipsarić razgovarao je prije dva dana u restoranu Hotela Ero, a sada se njihov razgovor nastavljao telefonski.
„Nažalost, draga Renata, pravne konsekvence u tom slučaju mogu biti dosta negativne po vas. Vaš muž ipak predstavlja određeni autoritet u ovom gradu i… Mislim, ne trebam vam govoriti kako to kod nas hoda. Znate već…“
Budimlić pogleda u Ikbala koji je sjedio s druge strane stola. Na njegovom suhom, izbrijanom licu zatitrao je osmijeh izvinjena. Ikbal klimnu glavom i napravi kretnju koja je značila samo polako, nigdje ne žurim.
„Sudije su ljudi od krvi i mesa baš kao i mi, draga Renata, a vaš muž je jako uticajan…“
Čekajući da njegov prijatelj završi razgovor, Ikbal je s izrazom prividne pribranosti zurio u nagomilane spise na stolu. Tu i tamo pogledao bi oko sebe. Budimlićeva kancelarija je bila dosta mračna i bezoblična, s gomilom debelih knjiga poredanih u metalne police i slikom Staroga mosta, koja je visila na zidu iza njegovih leđa. Kroz veliki aluminijski prozor vidjelo se usko, četvrtasto dvorište i u njemu dva brezova stabla uspavana kišom. Na radnom stolu od mahagonija, ponosno je bila istaknuta fotografija neke žene. Ikbal je pretpostavljao da se radi o Budimlićevoj supruzi.
„Ne, naravno, ne… postoje i druge metode, draga Renata. Šta vam pada na pamet?!“
U tom trenutku u kancelariju uđe sekretarica i šutke ostavi neki papir na Budimlićev sto. Ikbal je odmjeri. Nosila je prugastu bluzu s reverima i uske lanene pantalone na čijoj pozadini su se ocrtavale konture donjeg rublja. Valovita plava kosa padala joj je na ramena, a sjajne plave oči upijale svaku kap svjetla u prostoriji. Dok je hodala, zvuk njenih cipela odjekivao je među visokim zidovima.
„Za sve postoji rješenje“, nastavljao je Budimlić, ne obraćajući pažnju na djevojku, koja u međuvremenu izađe. “Ali ovo su teme o kojima je bolje razgovarati u četiri oka. Slažete li se? Okej, Renata, čekam vas sutra u dva u Eri, važi? Okej, okej, onda prekosutra ujutro u mojoj kancelariji. Važi, važi. Ćao. Ćao.“
Kada je najzad spustio slušalicu, Budimlić zavrti glavom i duboko uzdahnu, gledajući u prijatelja: „Žene, moj prijatelju, žene. Ko je još s njima izašao na kraj?“
Ikbal sliježe ramenima, ne znajući treba li da nešto kaže.
„Nego za šta si? Kafa? Sok? Možda viski?“
„Ne, ništa, hvala ti. Ne bih htio da ti oduzimam mnogo vremena.“
„Ako nećeš ti, hoću ja“, reče Budimlić i ustavši priđe maloj vitrini pod prozorom. Bio je golem stasom, četvrtastih i krupnih pleća, ali mu glava, unatoč tome, bijaše mala i bucmasta kao u djeteta. Ispod sastavljenih obrva, stalno su žmirkale oči, crne, okrugle, nemirne; njegova tamna kosa je sijedila na sljepočnicama, a vlasi na tjemenu postajale sve rjeđe. Nosio je tegetno odijelo i široku žutu kravatu koja je ležala na crnoj košulji poput omleta u tavi.
„Siguran si da nećeš?“, upita pokazujući Ikbalu bocu Jack Danielsa.
„Ne. Hvala ti.“
Budimlić uspe viski u čašu i vrati se za sto.
„Koliko dugo se nismo vidjeli, druže? Godinu? Možda čak i više?“
„Mislim da smo se posljednji put vidjeli na zabavi kod Sviščevih. Sjećaš se, slavili su deset godina braka?“
„Kako da ne… Ima tome godina dana, sigurno.“
„Mislim čak i više. Godina i pol, ako me sjećanje dobro služi.“
Budimlić skrenu pogled u stranu i zamisli se. Činilo se kao da priziva uspomene iz praznog prostora.
„Ogist i Marija.“ Izgovorio je ta imena sa sjetom na licu. „Ko je mogao i slutiti da će njih dvoje tako završiti.“
„To ti je život. Nepredvidiv, okrutan, čudan…“
„Baš tako… Nepredvidiv, okrutan i čudan“, ponovio je klimajući glavom.
Neko vrijeme su šutjeli, a onda Ikbal potegnu uobičajeno pitanje: „Kako zdravlje?“
„Dobro sam“, odgovorio je Budimlić i pijucnuo iz čaše. „Istina, moram skinuti koji kilogram, ali ne žalim se. Nego, ne vjerujem da si dojurio po ovoj kiši da me pitaš kako sam. Kako ti mogu pomoći?“
I tako, Ikbal poče pričati o tome kako je debelo oštećen na konkursu za radno mjesto savjetnika za odnose s javnošću u kantonalnom Ministarstvu obrazovanja. Članovi komisije držali su ga skoro sat vremena u čekaonici i onda svega pet minuta razgovarali s njim u nekoj kancelariji, koja je zaudarala na ustajali duhan, kolonjsku vodu i puder. Bilo ih je sedam i svi su odreda buljili u spise koje su imali pred sobom. Onog trenutka kada su ga počeli gledati i postavljati mu pitanja, znao je da nema čemu da se nada. Dao je odgovore koje su tražili, ispunio formular s ličnim podacima i izašao vani. Poslije je saznao da je na to mjesto primljena osoba sa srednjom školom.
Budimlić je cijelo vrijeme šutio, drmusajući čašu s viskijem. Kada je Ikbal završio, ispravio se i zagledao u prijatelja.
„Razumijem tvoju ogorčenost“, rekao je glasom koji je istovremeno izražavao saosjećanje i razočaranost. „Vidiš ovu hrpu?“ Budimlić kažiprstom lijeve ruke pokaza na spise ispred sebe. „Devedeset posto predmeta na ovom stolu čine tužbe ljudi koji su imali iskustvo slično tvome.“
„Da li to znači da ćeš mi pomoći?“
Ikbalova direktnost kao da je malčice iznenadila njegovog prijatelja.
„A kako misliš da ti pomognem?“
„Kako kako? Daj da istjeram pravdu na sudu.“
„Na sudu? Pa ko je još u ovoj zemlji pravdu istjerao na sudu, moj prijatelju.“
Budimlić je te riječi propratio teatralnom kretnjom koja je značila možeš-to-okačiti-mačku-o-rep. Ikbal ga je zbunjeno posmatrao.
„To ti mene zavitlavaš?“, rekao je.
„Ne, druže. Ne zavitlavam. Nego hoću da ti pomognem na pravi način.“
„Budi jasniji.“
„Kao prvo, moraš da shvatiš da s tom tužbom nećeš dobiti ništa.“
„Kako ništa? Pa, ovo što se dogodilo u svakoj bi normalnoj zemlji izazvalo skandal ogromnih razmjera.“
Budimlić duboko uzdahnu i zavali se u stolicu. Trenutak je odmjerao svoga prijatelja, a potom je rekao, kao da gubi strpljenje: „Tužba ti neće pomoći. Utuvi to u glavu. Zašto? Zato što ovo nije normalna zemlja. I tačka. Ako želiš posao, onda moraš igrati drukčije. Shvataš šta hoću da kažem?“
„Nemam ja, druže, nikakvu zemlju, inventar, rentu, biznis ili gotovi kapital. Ne mogu nikome platiti da mi nađe posao, ako si na to mislio.“
„Nije sve u novcu. Mogao bih da te upoznam s nekim ljudima. Oni vedre i oblače u ovom gradu. A ti si pametan, imaš fakultetsku diplomu, pišeš i objavljuješ novinske tekstove, mogao bi im se dopasti.“
„Govoriš o političarima?“
„Govorim o ljudima iz Stranke. Znaš i sam kako sve to hoda.“
Ikbal je posmatrao zdrave, nepopustljive bore na licu svoga prijatelja. Bio je u najboljim godinama, pričalo se da zarađuje preko sto hiljada godišnje – kako je uopće očekivao da ga neko s tolikim prihodima može razumjeti?
„Čovječe ti znaš da je meni politika oduvijek bila odvratna.“
„A misliš da je ja volim, je li? “
Ikbal je šutio.
„Misliš da ja uživam u tome? A? Sjediti i laprdati s tim nadri-ljudima kojima je jedini interes opljačkati sve što se može opljačkati? Šta ti, uopće, misliš odakle meni sve ovo?“ Budimlić zaokruži rukom po prostoriji. „Misliš da bi me pustili da zarađujem koliko hoću, a da pri tom ne finansiram njihove idiotske predizborne kampanje i povremeno im čuvam leđa? Otkako se raspala Juga, u ovoj zemlji nije prestala tajna borba da se ponovo uvede jednopartijski sistem. Uostalom, nemam živaca da ti objašnjavam kako stoje stvari. To ti je naprosto tablica množenja današnjeg života. Ako je ne znaš, jebi ga, nadrljao si.“
Budimlić ispi ostatak viskija i ustade kako bi nasuo novi.
„Da li bih imao šanse ako ih tužim?“, upitao je Ikbal, koji nikako nije uspijevao da cijelu tu stvar vidi s Budimlićeve tačke gledišta.
„Teško.”
„Teško zvuči bolje od nemoguće.“
Budimlić ga odmjeri nimalo ugodnim pogledom i potom se nasmija.
„Život nije film, Ikbale. U životu najčešće između teško i nemoguće stoji znak jednakosti.“
Ikbal se promeškolji na stolici. Osjetio je kako u njemu kulja bijes, ali je, još uvijek, kontrolirao ispušni ventil.
„Jebo ti tu zemlju u kojoj na birou ima pet hiljada pravnika, a u kojoj se ljudska prava krše na svakom koraku“, rekao je.
Budimlić, koji se u međuvremenu vratio za sto, učini kretnju kojom zaustavi njegov izljev osjećanja. Nije mu dopustio da vrijeđa njegovu profesiju. Uostalom, ko je on da to učini? Paučinasta, prolazna pojava, ekscentrična i nadrkana kao i većina ljudi u ovom gradu.
„Dao sam ti savjet, bratski. Ovo što sam ti predložio za tebe je najbolje rješenje. I skreši te zolufe. Izgledaš kao negativac u lošem vesternu.“
Ikbal je tek tada shvatio da tako neobrijan i mokar od kiše u najmanju ruku izgleda drukčije od ostalih klijenata. Htio je reći još nešto, ali je po izrazu Budimlićevog lica shvatio da je razgovor završen. Ustao je, pružio mu ruku i izašao iz prostorije.
Čim se našao na ulici, pozvao je taksi. Htio je što prije skinuti mokru odjeću sa sebe i raskomotiti se. Kada je ušao, na sjedištu se još osjećao uzbuđujući miris ženskog parfema. Pokušao je zamisliti ženu koja ga je ostavila: elegantna, otmjena dama koja nosi krzno i čizme od skupocjene kože. Izašao je nadomak svoje zgrade. Garsonjera za koju je plaćao vrlo povoljan najam nalazila se u jednoj staroj socijalističkoj zgradi s koje su šrapneli sastrugali fasadu i u zidovima izdubili rupe u kojima su se već dvadeset godina gnijezdile ptice. Prošao je izlokanim dvorištem i pozdravio se s komšijom Ademom, koji je, kao i svakoga popodneva, stajao na ulaznim stepenicama i pušio cigaretu. Bio je to omalen i mrk čovjek, zapuštenih sijedih brkova i modrih vrećica ispod očiju, koji je u ratu izgubio sina.
Sporo se uspinjao strmim stubištem. Nekoliko je puta čak zastao da se odmori. Čim je otključao vrata, osjetio je ustajali miris prženih kobasica, koji ga je podsjetio da nije gladan. Skinuo je đubretarac i objesio ga o vješalicu u predsoblju. Potom je izuo patike i otvorio prozor. Kiša je načas prestala. Hladan zrak prodrmao je zavjesu. S druge strane ulice, u prizemlju, nalazio se Konzumov dragstor ukrašen reklamnim svjetlima; u stanovima iznad bilo je tiho i mirno. Svukao se, uključio štednjak i gurnuo lončić s vodom na upaljeno kolo. U međuvremenu je sjedio na šolji, buljeći u pocrnjele fuge na pločicama. Izgledale su mu poput karijesa na dječijim zubima. Potom se umio, pripremio kafu i sjeo za kompjuter. Dok je pregledavao elektronsku poštu, osjetio je da su mu stopala sasvim hladna, pa je uzeo ćebe iz raštimanog ormara i bacio ga preko njih.
U inboxu je pronašao e-mail od Igora, jedinog pravog prijatelja kojeg je imao, s linkom za stranicu jedne srednje škole gdje su tražili profesora engleskog jezika. Pogledao je konkursne uslove i shvatio da ih u potpunosti ispunjava. Ali, šta je to u ovoj zemlji uopće značilo? Pa, ipak morao je što hitnije naći posao. Posljednja tri mjeseca živio je od mrvica zarađenih prevođenjem turističkih kataloga i beletristike za jednu sarajevsku izdavačku kuću koja ga je slabo i neredevno plaćala.
Ikbal je još jednom pogledom preletio preko teksta konkursa, a onda ga je isprintao i odložio na nisku metalnu policu s nekoliko knjiga, koje je povremeno čitao. Bila su to njegova omiljena djela – Hemingwayevi romani “Zbogom oružje” i “Sunce se ponovo rađa”, Krležin “Povratak Filipa Latinovicza”, Carverove priče, “Zločin i kazna” od Dostojevskog i “Flaubertov papagaj” Juliana Barnesa. Bio je pasionirani čitalac, a povremeno je i sam pisao prozu. Kao student engleskog jezika i svjetske književnosti, maštao je o tome da jednoga dana objavi nešto ozbiljno – možda roman ili knjigu kratkih priča, međutim, nikada za to nije našao dovoljno vremena. Gotovo da se nije sjećao kada je posljednji put sjeo za kompjuter s namjerom da sroči nekoliko rečenica.
Najzad je ustao i pogledao kroz prozor. Iz zapaljenog kontejenera u dvorištu kukljao je gust, smrdljiv dim. Odjednom je osjetio je da ovo više nije njegov grad. Nije ga uopće mogao prepoznati. Samo je zamišljao da je tu odrastao, da je znao to mjesto i da je ono znalo njega. Ništa više. Mogao bi ga napustiti i nikada se više ne vratiti, bio je sasvim siguran u tu misao. Iznenada je, bez ikakvog povoda, počeo u glavi zamišljati sasvim nadrealnu scenu: nalazio se pred tročlanim sudskim vijećem kojem je trebalo objasniti zašto odlazi iz zemlje. Glavnu riječ vodio je njegov prijatelj, Mirza Budimlić.
„Želiš otići odavde, druže?“
„Nisam znao da je to zabranjeno“, odgovorio je.
„Ali zašto? Ovdje si se rodio, ovdje si odrastao, proveo rat, školovao se. Ovdje si se oženio i začeo porodicu. Ovdje si, na kraju krajeva, sahranio roditelje. Kad se sve sabere, nisi loš čovjek, imaš mnogo prijatelja, ljudi te cijene.“
„To je tačno: ovdje sam se rodio, kao i moj otac, i otac moga oca, ali kakve koristi imam od toga? U ovom gradu su uvijek bolje prolazili oni koji su došli sa strane. Da, ovdje sam išao u školu – u njoj su me učili da vjerujem u ono u šta oni nisu vjerovali. I ratovao sam, iako me se taj rat nije ticao, nisam ga želio, a oduzeo mi je najbolje godine. Jesam, ovdje sam završio fakultet, ali šta mi to znači kada je od moje diplome vrijednija stranačka iskaznica. I oženio sam se, ali nisam mogao da izdržavam porodicu, pa me je supruga ostavila. Roditelje sam sahranio njihovim novcem – bili su dovoljno obazrivi da mi ostave ušteđevinu kako bi im priredio ispraćaj dostojan čovjeka. Zato idem i ne želim više nikada da se vratim.“
„Ali, ovo je lijep grad“, dobacio je čovjek koji je sjedio lijevo od Budimlića. U njegovoj natapiranoj kosi uočio je tragove češlja. Mogao je imati blizu šezdeset godina, bio je malo poguren i imao je tanke, sijede brkove. Njegovo strogo lice poznavao je s predizbornih plakata. „Znaš da za Mostar vole reći da je grad svjetlosti. Uostalom, ne može uvijek biti ovako. Mora jednom biti bolje.“
„Grad svjetlosti, veliš? Onaj ko je to rekao nije poznavao njegovu mračnu stranu. I ne, još dugo neće biti bolje. Barem ne dok ste vi tu, gospodine.“
„U redu. Priznajemo da je bilo nekih sitnih nepravilnosti oko konkursa za radno mjesto u Ministarstvu obrazovanja, nijedan sistem nije savršen, ali možda se nešto može naći“, rekao je treći. Bio je žgoljav i nosio je naočale sa sočivima kao dno od tegle. Nije ga poznavao. „Cijenili bismo ako biste još jednom razmislili o svom odlasku. Ljudi poput vas potrebni su ovom gradu.“
„Žao mi je, ali moja odluka je konačna“, rekao je i ustao.
Još uvijek je gledao u tijesno dvorište. Pomislio je kako bi zaista bilo lijepo da može izaći na vrata i nestati u nekom drugom životu.
Autor/ica 👤Elvedin Nezirović
