ENVER KAZAZ: FANTASTIČKO KAO REALNO

Enver Kazaz
Autor 15.9.2014. u 13:53

ENVER KAZAZ: FANTASTIČKO KAO REALNO

 (Amir Brka: Crna sveska; izdanje autora, Tešanj, 2014.)

Crna sveska ide u red onih čudesnih knjiga koje proširuju literarno polje i kulturalne horizonte prodorom u nutarnju metafiziku bola, straha, misli i osjećanja u kojima se isprepliću kosmičko i unutrašnje, vidljivo i ono što se može tek naslućivati pred iskonskom tajnom preplitanja smrti i života.

Piše: Enver Kazaz

Amir Brka, jedan od najplodnijih i najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, objavio je, nakon Monografije grada, svoju drugu proznu knjigu u kojoj se pokazuje sva raskoš njegovog dara za fantastičko oblikovanje proznih svjetova i njihovo ulančavanje u onu liniju fantastičke književnosti koja borhesijanski preispituje eidetske zamke savremenog čovječanstva. Zato je Crna sveska uronjena u ontologiju i metafiziku, ali i u psihu, u oniričko i nadracionalno, u intuiciju kao gnoseološki element književnosti – koliko i u pojavne oblike realnosti koja nas okružuje i koju racionalistički automatizirano poimamo kao osnovu bitka smještenog u hajdegerijanski pojmljen jezik. Brkina fantastika otud je, baš kao i u njegovoj poeziji i ranijoj proznoj knjizi, osobena inventura jezika kao logosa kojim se ustanovljava i održava poredak svijeta, a on, taj jezik, neprestano se pokazuje nedostatnim da dosegne i pohrani u sebe svjetove koji se nižu izvan dometa našeg logocentričnog uma.

Otud je proza u ovoj knjizi i dobila sasvim specifičan oblik. Osim dvije narativno razvijenije priče, Lucina i O jednoj drevnoj igri,Brka ispisuje prozu u koju je u maksimalnoj meri ušla poezija, i to ne samo na principima tvorbe tropičnosti poetskog jezika već i na osnovu njegove sposobnosti da do kraja realizira svoje opalizacijske vrijednosti. Upliv poezije u prozu ne ogleda se, međutim, samo u višesmislenosti književnih svjetova nego i u načinu na koji su oni izgrađeni u ovoj poetskoj prozi. Naime, Brka ponire u fantastičko, fantazmagorijsko, oniričko i podsvjesno – kako bi otkrio fenomene naporedne pojavnoj realnosti, a u svakom fragmentu realnog oslikao njegove metafizičke potencije, i to na način da ne priča priču nego, slikajući te fragmente, neprestano deautomatizira našu percepciju i sam misaoni proces, eda bi nas natjerao na povratak ka mitskom modelu mišljenja koje neprestano teži da ucjelovi svijet. Stoga Crna sveska i jest natopljena transcendentalnim, čudesnim i čudovišnim, oniričkim, iracionalnim, fantazmagorijskim što stalno traži da bude uprisutnjeno u svijesti i jeziku i da, u konačnici, zadobije u njima status identičan onom pojavno realnom. Takva vrsta poetske proze uistinu je rijetko pisana na južnoslavenskom govornom području, iako je fantastička književnost u njemu znala doseći izuzetne estetske domete, kao npr. u prozama Vitomira Lukića, Nedžada Ibrišimovića, Borisava Pekića, Mirka Kovača i dr.

 Već u uvodnoj prozi Oči od stakla otvara se problem egzistiranja paralelnih stvarnosti: one pojavne, socijalno normativne, i one unutarnje – koja neprestano izmiče svakom racionalnom određenju; egzoterijskog i ezoterijskog modela spoznaje, društvenih konvencija koje oblikuju individualni identitet i metafizičkih okvira čovjekovog identiteta koje nije moguće prevesti ni u kakve birokratske konvencije. Pri tom je narativni okvir vrlo jednostavan: pjesništvu skloni, samotni, siromašni i smušeni mladić treba se prijaviti na oglas za posao. Ali, u ispunjavanju prijave i pisanju životopisa iskrsava nešto nesvakidašnje,a pred pitanjem šta napisati otkriva se nesklad između toga što diktira sistem društvenih normi i onoga što je mladićev unutarnji život, noćne vizije kao izraz njegovog ranijeg, neprekinutog življenja što je samo nastavljeno njegovim sadašnjim rođenjem. Tako se datum rođenja kao birokratski podatak sudara sa osjećanjem da su sjene koje ga pohode svake noći, uznemiruju i navode da piše stihove egzistencijalno važnije i da su one odraz upravo tog ranijeg, neprekinutog življenja. Time se sugerira nemogućnost iskazivanja u društvenoj normi stvarne, esencijalne sadržine egzistencije koja iz realnog stremi u metafizičko, iz vremenitog ka vječnom, iz materijalnog u transcendentalno. U vrlo kratkoj prozno-poetskoj formi Brka uspijeva sažeti ogroman kulturološki horizont i vratiti nas iz naše logocentrično ustrojene kulture u onu koja nije zasnivala čvrste granice između materijalnog i transcendentalnog, fizičkog i metafizičkog.

Fantastička poetika bazira se, uz ostalo, i na tome da nas natjera na promjenu pogleda koji nam diktira vladajući sistem logocentrične kulture. Takva kultura, uvjerena u moć scijentističkog uma, potiskuje u drugi plan, čak negira one slojeve ljudskog bića koji se ne uklapaju u društvene norme. Definirajući čovjeka kao generički društveno biće,ona ga reducira na sistem socijalnih zakonitosti, bez šanse da uvidi njegovu slojevitost, iako joj je psihoanaliza od Freuda naovamo ukazala na dubinu ličnosti. U takvoj kulturi čovjek je lišen svoje metafizičnosti, pa ova Brkina proza nastoji ukazati na čitave slojeve kulturalne negacije metafizičkog čovjeka za račun onog društveno normativnog. U sudaru transcendentalnog i društveno normativnog u Brkinoj prozi pred mladićevim pitanjem: šta napisati u svojoj biografiji dolazi sjajna poenta: Još ga vidimo kako posunovraćen sasvim, sjedi, nalakćen na stol. Njegove oči od stakla ne govore ništa. One su sva prošlost, i sadašnjost koja više ne postoji. One su vrijeme sámo, koje će trajati i nakon konca svijeta, ako ga ikada bude.

Brkino prozno-poetsko umijeće i jeste sadržano u ovom vrsnom sjedinjavanju različitih narativnih planova, u čijoj osnovi je analitički obuhvat kulture, društvenih normi i filozofije vremena. Naime, proza koja je pošla od svakodnevnog, ispisivanja biografije za prijavu na posao, ukazala je na pustoš društvene normiranosti čovjekovog identiteta i metafizičku prazninu kulturnog konteksta, da bi se, na koncu, izdigla u filozofiju vremena, suprotstavljajući povijesnom metafizički koncept vremena kao vječnosti koja će trajati i nakon konca svijeta, ako ga ikad bude. Tako se fantastika u Brkinoj prozi ukazuje kao sasvim specifična literarna gnoseologija koja od čitatelja ne traži samo deautomatizaciju pogleda utemeljenog na logocentrizmu nego, u skladu s tim, i redefiniciju kulturnog modela koji definira našu egzistenciju.

Takav koncept poetske proze, u kojoj se misli u slikama i nižu asocijacije jedna za drugom, analogijama uspostavljaju logocentričnom umu nespoznatljive korenspondencije među naoko udaljenim i nespojivim planovima čovjekove egzistencije, bazira se na principima montažiranja proznih fragmenata koji aktiviraju naš ukupan perceptivni i misaoni aparat. Amir Brka piše sa granice smrti i života, vidljivog i nevidljivog, racionalnog i oniričkog, realnog i čudovišnog, te, na koncu, pojavno-materijalnog i transcendentalnog. Ta se granica stalno pomjera ka onome što je izvan dometa logocentričnog uma, pa je Crna sveska kao poetsko-prozna cjelina, zapravo, prodor u ono izvan tako zasnovanog uma.

 U crtici Zapisan san, kao i u čitavom nizu drugih, Brka obrće racionalnu logiku u fantastički niz slika koji se podređuju onoj vrsti logike na kojoj počiva mitsko i fantastičko mišljenje. Naime, mit i fantastika približavaju nam neshvatljivo i nepoznato tako što ga objašnjavaju poznatim ili manje poznatim. Tako se nespoznatljivo našem umu približava onim postupkom što ga Renate Lahman određuje pojmom arkanizacije, tj. fantastičkog prostora spoznaje koja, na osnovama analoški zasnovanih slika, širi granice racionalno definiranog uma i jezika.  Pomenuta crtica u formi sna približava čudovišno, sugerirajući sliku prema kojoj se u oniričkom uznesenju može otići predaleko,odnosno prići preblizu svijetu izvan stvarnog. Slika je, pri tom, bazirana na učincima jeze koja nas podilazi u susretu sa đavolom, a razvija se kao zapisivanje sna o majci koja je otkopala očev grob, jer je, po njenom objašnjenju, u oca ušao đavo. Preko kategorije jeze u susretu sa smrću i sa neodredivim formama zla, priča izjednačuje oniričko sa stvarnim, a sanjanje i pisanje o njemu jesu približavanje zaumnom i njegovo prevođenje u jezik. Na taj se način jeza ukazuje kao prostor spoznaje čudovišnog, pri čemu istina sna postaje važnijom od svake vrste racionalnog određenja iskustva.

            Ili se, pak, u crtici Čuvar groblja fantastički obrat u modelu spoznaje zbiva tako što se odnos živih i mrtvih promatra iz perspektive ovih drugih, a smrt postaje prostorom brisanja mrtvih u sjećanju i jeziku. Zato groblje nije više u našoj kulturi sakralni topos, već se u njemu odvija borba u kojoj živi od mrtvih otimlju prostor i sve čine kako bi ove zauvijek eliminirali, izbrisali svaki spomen na njih, svaki njihov zemni trag. Gubitak sakralnosti toposa groblja ukazuje na karakter naše civilizacije koja je zasnovana na ideologijama merkantilizma, konzumerizma, profita i progresa, te ideji racionalizma, da bi se u Brkinoj priči ispostavilo kako se jedino pjesnikov grob uspostavlja kao čuvar groblja koji čuva mrtve od zaborava, od te, za svijet živih, konačne smrti. I kao da opominje kako razlike između živih i mrtvih uistinu i nema. Tako smrt i svijet mrtvih postaju ogledalom za sumornu sliku naše civilizacije koja ide dotle da uništava sve različito od sebe, da bi se u fantastičkom obratu ono što jezik definira kao nepostojanje približilo onome što se definira kao postojanje, koje se ispostavlja za neautentično, netranscendentalno, u končanici predatorsko čak i prema prostoru mrtvih. Otud su u ovoj pjesnikovoj prozi mrtvi postali mjerom živih, a Brkin fantastički spoznajni obrat u priči rezultira time da se vrijednosni poredak živih, njihova povijest, sistem ideala, etika, društvena norma itd. promatraju iz kritičke perspektive. U vrlo kratku poetsku crticu staje, dakle, maksimum filozofije zasnovane na fantastičkom spoznajnom obratu prema kojemu gubitak sakralnog prostora rezultira gubitkom autenčinosti egzistencije živih, da bi se pjesnikov grob ukazao kao mnemotop koji osvjetljava obje strane: smrt i život – iz perspektive sjećanja koje negira povijesni lanac zbivanja i tjera nas da vrijeme postojanja mjerimo transcendentalnom vremenskom formom, odnosno vječnošću.

            Takve Brkine pjesničke proze uistinu postaju neka vrsta fantastičke metafizičke odiseje koja vrši inventuru svakodnevnog iskustva mističnog, čudovišnog, nadrealnog, a u njima ovaj pjesnik pokazuje vrhunsko umijeće sinteze proze, poezije i fantastičke filozofije koja nas vraća ka onim kulturama u kojima su fizika i metafizika išle skupa.

            No, Brkina pjesnikova proza u ovoj knjizi nije bazirana isključivo na ovoj vrsti fantastičke granice, usmjerene na ispitivanje eidetskih zamki savremenog čovječanstva, nego se prostor fantastičkog u njoj ostvaruje i na bazi intertekstualnog dijaloga sa Kafkinom pričom Preobražaj, ili je gogoljevski intoniran – kao u priči O jednoj drevnoj igri,ili se, pak, razvija unutar kritičkog modela fantastike – kao u priči Lucina, zasnovanoj na ideji beskrajnog opetovanja zla u vremenu.

            I dok priča Kukac Kafka, uz ironijski pogled na vrijednosni sistem savremenog, birokratski hijerarhiziranog čovjekovog društva, razvija dijalog sa pomenutom Kafkinom pričom i Nietzscheovom filozofijom povijesti, gutajući izuzetan intertekstualni obzor u sebe, priča O jednoj drevnoj igri raskriva manipulativne strategije neimenovanog pisca kao moderne, ovdašnje verzije Gogoljevog Čičikova, a Lucina ukazuje na činjenicu da je rasistički pogled na Drugog, uz njegovu stereotipizaciju, demonizaciju i stigmatizaciju neka vrsta stalnog povijesnog refrena.

            U priči Kukac Kafka Brka preispituje ideju postojanja iz perspektive povijesti kao strukture zla, da bi se takvoj povijesti suprotstavila vizija u kojoj se negacijom antropocentrizma autentično postojanje vidi kao trajanje bez antropocentričnog narcizma okruženog velikim narativima humaniteta i etičnosti. Ironijskim obratom Kafkine priče Preobražaj u kojem se kukac probudi kao Kafka, te time stiče svijest o postojanju, a i nepodnošljivo nasljedovanje povijesti, Brka otvara pitanje o karakteru čovjekovog bitisanja na zemlji. U ovoj priči opet smo na terenu filozofije vremena, gdje se povijesno vrijeme otkriva kao ubilački lanac zbivanja, a njemu se suprotstavlja ideja trajanja, tj. apovijesnog vremena kao forme kosmološke, odnosno tvarne vječnosti.

            Kukakc Kafka ide u red Brkinih antologijskih priča – ne samo po ironijskoj igri i filozofskoj dubini nego i po autoironijskom piščevom stavu u kojemu se odriče mogućnost bilo kakve mistifikacije čina pisanja. Pisanje/stvaranje se u ovoj priči ne promatra kao kreacija kanonskih vrijednosti, ili, tipično ovdašnja, realizacija unutar književnosti nekog društvenog, ponajprije etničkog identiteta, već kao intertekstualna igra koja se nosi sa kulturološkim metapričama i logocentričkim konstruktima moderne kao megakulturne formacije.

            Razotkrivajući u priči O jednoj drevnoj igri manipulativne strategije uglednog ovdašnjeg pisca koji je moderna verzija Gogoljevog Čičikova, Brka se ne zadržava samo na grotesknom sloju teksta već ponire u kritički odnos prema kulturnom naslijeđu koje književnost definira kao izgradnju etničkog identiteta, a pisca kao etničku veličinu koja se etnosu obraća iz neke vrste božanske perspektive, odnosno etničkog genija nošenog idejom inspiracije kao magije koja pred društvo iznosi literaturu kao zbir vječnih istina kolektivnog postojanja. Na taj način priča razvija dvostruku optiku: na jednoj strani ironijsku verziju priče o čičikovljevskoj manipulaciji kao modelu života u društvenom kontekstu velikog ovdašnjeg pisca, a, na drugoj, kritički pogled na poimanje literature kao tvorbe etničkog identiteta, gdje se pisac uspostavlja kao poeta vates koji pred kolektiv iznosi vječne istine njegovog povijesnog postojanja. Na taj način priča raskrinkava dvostruku manipulaciju: onu koju pisac provodi u svakodnevnom životu i onu koja se otkriva kao kulturološka zabluda unutar koje se književnost i umjetnost u cjelini pretvaraju u narativne podloge etničkih ili nekih drugih ideologija. Igra iz naslova je, pak, atribuirana kao drevna, što ovdašnjeg literarnog Čičikova ironijski pretvara u klišeiziranog prevaranta, izgubljenog u svojim beskrajnim manipulacijama.

            Lucina, pak, obrađuje susret sa zlom kao osobenim mentalnim refrenom u vremenu, pri čemu se insistira na tome da masovni zločini kao najvidljiviji rezultat fašističke ideologije imaju svoje baštinike u zastupnicima rasističkog diskursa i da se ti baštinici umnažaju u onoj mjeri u kojoj se taj diskurs održava unutar savremene civilizacije. U sjajno izvedenoj fabularnoj osnovi – stara Poljakinja, koju narator priče sreće u neimenovanom primorskom gradiću, zbog svojih rasističkih stajališta postaje mentalni odraz fašističkog zločinca Hössa, da bi se ispostavilo kako je njeno zubalo prizvalo u naratorovu svijest film o fašističkom zločincu Zellu. Slučajan susret u primorskom gradiću na toj osnovi postaje narativna šifra za preispitivanje kulturoloških stereotipa, na osnovu koje izniče narativna figura o opetovanju zla u vremenu.

            Stoga i ova knjiga, kao i ranije Brkino pjesničko i prozno stvaralaštvo, ispitujući eidetske zamke savremenog čovječanstva, proširuje horizont književnosti – pokazujući da metafizika neprestano uplivava u svakodnevnicu, te da fantastika kao model literarne spoznaje otvara mogućnost za kulturalnu redefiniciju prostora realnog. Naime, ono što se i u ovom tekstu imenuje fantastičkim, ova Brkina knjiga to zorno pokazuje, zapravo je realnije od onog pojavno realnog. Iza i iznad stvari lebde čitavi rojevi označiteljskih praksi koje je logocentrizam moderne potisnuo u drugi plan, a ova knjiga vraća ih u kulturalni horizont kao sastavni dio našeg svakodnevnog iskustva, ukidajući granicu između snovidnog i pojavnog, materijalnog i transcendentalnog, fizičkog i metafizičkog, da bi se Crna sveska ukazala pred čitateljem kao nova, nelogocentrična, fantastičko-realnaliterarna gnoseologija. Pisana sa granice smrti i života, kako ih definira logocentrizam, ona ukazuje da ono iza i iznad vremena egzistencije presudnije oblikuje njen smisao negoli splet realnog koje zarobljava imaginaciju u krute forme metanarativa logocentrične kulture.

Dekonstruirajući takav metanarativni sistem, Crna sveska otvara neslućene mogućnosti prostora među javom i med snom kao autentičnog oblika čovjekove egzistencije. Upravo to posvjedočuje da Amir Brka ispisuje sasvim neobičnu poetsku prozu u kojoj imaginacija, oslobođena stega logocentrizma, uspijeva oslikati ono nepojmljivo – svakodnevno iskustvo metafizičkog beskraja u kojem se univerzum sručuje unutra, u čovjekovu psihu i um, a stvaralačka imaginacija prenosi ga u tekst na vanredan način. Zato Crna sveska ide u red onih čudesnih knjiga koje proširuju literarno polje i kulturalne horizonte prodorom u nutarnju metafiziku bola, straha, misli i osjećanja u kojima se isprepliću kosmičko i unutrašnje, vidljivo i ono što se može tek naslućivati pred iskonskom tajnom preplitanja smrti i života, gdje nema utjehe, a groza, kao jedini izvjestan oblik postojanja, nadilazi se u vrhunskoj umjetnosti.

Enver Kazaz
Autor 15.9.2014. u 13:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija