Enver Kazaz: Kritika kao poezija

Enver Kazaz
Autor 26.4.2017. u 10:12

Izdvajamo

  • Pobrić se posebno usmjerava na zamke ideologizacije i esencijalizacije književnosti koje su u našem vremenu u bošnjakistici osvojile akademske institucije i proizvele čitave nizove akademskih sluga nacionalizma, baš kako su to u kroatistici i srbistici dogodilo koncem dvadesetog vijeka.

Povezani članci

Enver Kazaz: Kritika kao poezija

(Edin Pobrić, Priča i ideologija, Samouprava, Sarajevo, 2016.)

Pobrićeva knjiga Priča i ideologija na  paradigmatičan način otvora nove puteve za ovdašnju akademsku kritiku i budi nadu da će budućnost akademske kritike biti oblikovana u njenom svjetlu: vrsnom spoju teorije, esejizacije i interpretativnog talenta iz čega uistinu niče kritika kao poezija o književnosti. 

Savremena znanost o književnosti u BiH i regiji, kao i na svim drugim jezičkim prostorima perifernim u odnosu na one u kojima se proizvodi književna teorija, u velikoj većini boluje od teško prohodnog, hermetičnog diskursa kojim znanstvenik pokušava pokazati veliko teorijsko obrazovanje. Zato je takva znanost najčešće puko prenošenje tuđih teorijskih stajališta u vlastiti diskurs a vrlo rijetko i njihova primjena u samom činu interpretacije književnosti. Takav hermetični teorijski diskurs u konačnici je znanstveno prazan a u osnovi pomodan, sljedbenički, čak provincijalan.

Edin Pobrić u svoje dosadašnje dvije knjige Vrijeme u romanu  i Univerzum simpatije, književnoteorijski diskurs Umberta Eca, pokazuje izuzetnu sposobnost inkorporiranja teorijskog diskursa u onaj interpretativni i esejistički, pri čemu teorijsko znanje biva neprestano dobro primijenjeno u analizi književnih tekstova. Književnoteorijsko znanje tu je podloga za analizu, alat u rukama interpretatora, koji je nerijetko pravi majstor i čitanju književnog teksta. Za razliku od onih akademskih kritičara koji o književnosti u stvari i ne pišu, nego u svojim radovima pomodno mašu teorijskim postavkama, Edin Pobrić se u svojoj kritici usidri u književni tekst i gotovo hedonistički ga interpretira. Otud su njegove studije, eseji i interpretacije uvijek pohvala književnosti i njenoj sposobnosti beskonačne proizvodnje višeznačnosti u jeziku. Ovakvo zasnivanje književnokritičkog teksta rezultat je Pobrićevog esejističkog i interpretativnog talenta koji nasušno nedostaju ovdašnjoj akademskoj kritici.  Odsustvo tog talenta vidi se već na prvi pogled u činjenici da danas akademska kritika u BiH i regiji gotovo da se i ne bavi poezijom koja je sublimacija upotrebe jezika u književnosti. Pobrić ne samo da piše o poeziji, nego je interpretira tako dobro da se može s pravom reći kako je on jedan od onih rijetkih akademskih kritičara koji su gotovo pjesnici u kritici. Po tome ova kritičar je, u bosanskohercegovačkom kontekstu promatrano, begićevac u najboljem smislu riječi, ali i neko ko je nadrastao model poetske kritike teorijskim utemeljenjem svoga teksta.

Ovakvo zasnivanje kritičkog teksta rezultira time da se Pobrićeve intrepretacije nerijetko čitaju s onom zanimljivošću i intenzitetom kako se oni stvaraju pri čitanju same književnosti. Pobrić se pri tom pokazuje kritičarem koji vraća dostojanstvo akademskom kritičkom pismu nakon što ga je ono izgubilo u postratnom prevelikom kontaktu s nacionalističkom ideologijom, postajući njenim službenikom i sredstvom izgradnje rigidne, kolektivno autoritarne forme nacionalnog identiteta.

Upravo  je kontakt nacionalizma  i akademske kritike osnovna tema prvog dijela ove Pobrićeve knjige, gdje on kao esejist i interpretator književnosti, te teoretičar i akademski kritičar, na primjerima ideološke zloupotrebe Andrića i Selimovića, ali i poimanja književnosti kao isključivog sredstva izgradnje nacionalnog identiteta, pokazuje različite modele ideološke funkcionalizacije literature u našem društvenom prezentu. Komparativist i teoretičar po svojoj osnovnoj vokaciji, Pobrić u susretu sa akademskom književnokritičkom praksom koja se ideološki funkcionalizirala, veoma argumentirano razobličuje njene postavke i vraća književnost njenoj osnovnoj funkciji – umjetnosti riječi. No, kao poststrukturalist on ne preza ni od susreta književnosti i društvenog konteksta, pa književnost sagledava iz niza perspektiva, kako bi se ukazala njena polifonija i polisemija duž povijesne ose, ali i u sinhronoj ravni današnjeg bosanskohercegovačkog društva.

U tom smislu u ovoj knjizi posebno je dragocjen esej Naracija i ideologija. Polazeći od teorijskih stajališta Michela Foucaulta o nadziranju i kažnjavanju[1] i Althusserovih o ideologiji kao manipulativnom sistemu ideja, predodžbi, vrijednosti i njenim aparatima, te Gramscijevih o hegemoniji kao nenasilničkom obliku vladanja, Pobrić pokazuje modele pretvaranja književnosti u ideološki aparat nacionalizma. Naravno, hegemonijska moć to čini u obrazovnom sistemu, medijskoj prezentaciji književnosti, a ponajprije u akademskoj kritici. Na tom temelju ona suspendira polifonijsku prirodu literature, njenu gnoseološku i ontološku osnovu i estetsku funkciju, da bi je pretvorila u nacionalističku pedagogiju. Bošnjakistika, srbistika i kroatistika stavljene u službu nacionalističkih oligarhija, pretvaraju polifonijske, mnogoznačne književne svjetove u epsku monofoniju koja nacionalni identitet gradi na principima arhaizacije, getoizacije i militarizacije, sa stalnim konstruiranjem slike nacionalnog susjeda kao povijesnog demonskog neprijatelja. Istodobno s tim, takva akademska kritika proizvodi stereotipe o unutrašnjim neprijateljima i na kraju postaje prostorom legitimacije ideoloških naracija kao znanstvenih istina u obrazovnom procesu i ukupnom društvenom polju.

dp40

Međutim, predmet Pobrićeve analize otud nije isključivo književnost i njen kontakt s ideologijom, nego i narativni sistem nacionalizma. Nacionalizam se u proizvodnji svojih mitova, predrasuda o drugima i stereotipa oslanja na religijske institucije, da bi preinačio i samo značenje smrti u kulturi, a potom i značenje Boga. Zato se Pobrićev esej širi u nekoj vrsti koncentričnih krugova od književnosti do ideologije kao suvremene mitologije (Terry Eagleton) koja svojim naracijama nastoji obuhvatiti cjelokupan sistem društvenih vrijednosti. Posebno inspirativno u Pobrićevom eseju jest pokazivanje načina na koji se modernistički, marksistički pisci svode na službenike nacija, prevode iz ateističkih svjetonazorskih konfiguracija na ideološki shvaćene vjernike koji u svojoj književnosti afirmiraju religijske vrijednosti. Tu na udaru nisu samo klasici modernizma kao što su Selimović i Andrić, već i Skender Kulenović, Kikić, Sijarić itd., tj. institucija književnosti u cjelini.

Pobrić se posebno usmjerava na zamke ideologizacije i esencijalizacije književnosti koje su u našem vremenu u bošnjakistici osvojile akademske institucije i proizvele čitave nizove akademskih sluga nacionalizma, baš kako su to u kroatistici i srbistici dogodilo koncem dvadesetog vijeka. Proces hegemonijskog discipliniranja društvenog prostora započinje narativnom proizvodnjom u akademskoj kritici, pa je ovaj esej uz još nekolicinu radova iz oblasti bosnistike, zapravo, neka vrsta paradigmatski važnog ukazivanja na potrebu preobražaja akademske kritike i njenog oslobađanje iz okova nacionalizma.

Objavivši ga kao uvodnik u prvom broju Novog Izraza,  kojemu je bio glavni urednik, Pobrić je očito bio nakanio da preko ovog časopisa pokuša proizvesti epistemološki lom u našoj akademskoj kritici, kako bi ona izborila svoju autonomiju u odnosnu na vladajuću ideologiju. U toj nakani spriječio ga je Upravni odbor PEN-centra BiH smijenivši redakciju prošle godine. Začuđuje u tom skandalu činjenica da dvoje akademičara, Nedžad Ibrahimović kao predsjednik i Andera Lešić, članica Upravnog odbora PEN-a, provode smjenu redakcije koja je krenula u preobražaj književne znanosti. Tim činom oni su, kao i drugi članovi Upravnog odbora, omogućili nacionalističkoj akademskoj kritici dodatnu legitimaciju u društvu i spriječili epistemološki obrat književne znanosti. To pokazuje i novi broj ovog časopisa kojeg je uredio Željko Ivankvić, a čija je većina priloga ispod svake iole ozbiljnije književnokritičke razine.

Drugi esej teorijske naravi u Pobrićevoj knjizi nosi naslov Nauka, semiotika, književnost, a zaokupljen je problemom granica u tumačenju književnosti i konstituiranjem istine u interpretaciji. Polazeći od Foucaultove definicije istine koja „ nije sklop mišljenja i predmeta, nego ono što misao prisiljava da misli na određeni način“ uz neizostavnu „brigu za sebe i druge“, Pobrić ukazuje na odgovornost u konstituiranju istine književnog teksta u interpretaciji. Na toj osnovi on zagovara Ecov stav o interpretaciji kao beskrajnom univerzumu, odnosno o pluralnosti interpretacija koje tvore dijalog o istini književnog teksta. Tako se interpretacija ukazuje kao semiotički proces odgonetanja značenja, a u kontekstu bosanskohercegovačke akademske kritike ovaj esej prevladava monopol na istinu nacionalizma koji hoće nametnuti normativnu, patrističku interpretaciju književnosti. Pobrić analizarijući poetiku slučaja u Dostojevskog i Tvrtka Kulenovića dokazuje tragom Rortyevog stava o kontingenciji i kontingentnost same interpretacije kako bi se prevladali dominirajući nacionalizam i esencijalizam u ovdašnjoj akademskoj kritici. Ne, dakle, bjekstvo u esencijalističku vanvremenost, nego povratak odgovornosti za semiotičku kontekstualnost književnog teksta pred njegovom nacionalističkom zloupotrebom – to bi unekoliko aproksimativno bio nalog ovog Pobrićevog eseja.

Priča i ideologija tako razotkriva zablude i dekonstruira stajališta one akademske kritike koja hoće proizvesti normativnu, kanonsku interpretaciju nacionalnih književnosti u BiH da bi se nametnula društvu kao metaoznačitelj nacionalnog identiteta. Potom se u Pobrićevim tekstovima izlaže ljepota književne umjetnosti u beskonačnoj semiozi, a njegove interpretacije plijene svojom imaginativnom širinom i strasno izvedenom argumentacijom.

Uz Andrića i Selimovića u ovoj knjizi su u prvom planu klasici bosanskohercegovačke književnosti, Tvrtko Kulenović, Ćamil Sijarić i Hasan Kikić, da bi im Pobrić pridružio i intrepretacije djela tzv. srednje književne generacije (Admirl Mahić, Faruk Šehić, Emir Šaković itd.)

Posebna vrijednost ove Pobrićeve knjige sadržana je u novom intrepretatvnom uglu u čitanju kanonskih djela. Prije svega smion kritičar, on ne preza da se uhvati u koštac sa onim djelima i autorima koji su u akademskom polju označeni kao autori problematičnih ideoloških stajališta. Tu je u prvom planu Andrić i njegova pripovijetka Pismo iz 1920, koja je izazvala velika ideološka sporenja. Andrić, označen u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici kao bošnjakomrzac i islamomrzitelj, neko ko je u svom djelu dao krivu sliku povijesne stvarnosti i otominizaro Bosnu za račun evropocentrične ideološke moći, postao je pisac slučaj od kojeg nenacionalistička akademska kritika bježi za račun svog komoditeta koji nerijetko prelazi u malograđanštinu. Pobrić uzima najteži moguće zadatak – interpretirati pripovijetku u kojoj je tobože Andrić iznio svoj ideološki stav i označio Bosnu kao zemlju mržnje. Međutim, pažljiva analiza narativnih pozicija i povijesnih konteksta  obuhvaćenih u priči omogućuje mu da je čita kao polifonijsku narativnu scenu sudara i dijaloga glasova i različitih idejnih  stajališta, da bi se Pismo iz 1920. ukazalo i kao vapaj za ljubavlju njegovog naratora Maksa Levenfelda. Bahtinova teorija o narativnoj polifoniji i nalazi naratologije omogućuju Pobriću da Andrićevu pripovijetku promatra kao dijalošku scenu na kojoj narator i njegov prijatelj ne raspodjeljuju ideološka stajališta, a naratorovo se sagledava u kontekstu globalnih kretanja između dva svjetska rata. Tako se u Andrićevoj pripovijetki otkriva antimilitaristički stav generacije intelektualaca koja je preživjela užase Prvog svjetskog rata, a iščekuje onaj nadolazeći. Istodobno, naratorova ispovijest neimenovanom prijatelju sagledana je u kontekstu evropske krize humanizma pred Drugi svjetski rat, pa se priča iz lokalnog hrontopa izdiže na globalni plan. Nadalje, Pobrić otkriva narativne koncetrične krugove, da bi u veoma inspirativnoj intrepretativnoj imaginaciji i strasnoj argumentaciji pokazao kako se priča na kraju, u poenti u kojoj se prema Pobriću oglašava i sam pisac, tj. implicitni autor ironičnim komentarom naratorove tragične sudbine, pretvara u narativnu pozornicu u kojoj je mržnja pretače u narativnu figuru transpovijesne energije koja određuje odnose ukupnog svijeta. Bosna je, dakle, lokalno narativno žarište, odnosno referentni okvir narativne metafore o mržnji kao ključu koja uređuje čovjekov svijet. Takva interpretacija implicitno osporava one nacionalističke, bez obzira da li one u Andrićevom djelu nalazile velikosrpski argument za agresiju na BiH ili argument za uspotavljanje bošnjačkog nacionalizma.

dppm1

Na sličan način Pobrić je u ključu Bahtinove polifonije, dijalogizma i karnevalizacije, te Derridine i Ecove semiotike interpretirao i Selimovićev roman Derviš i smrt,  ali i Tvrđavu,  otkrivajući kao komparativist Selimovićeve veze sa Dostojevskim i modernističkim romanom u cjelini. Analizirajući i nastanak romana kao žanra, Pobrić ukazuje i na mogućnost da je on u svojoj proteskoj prirodi mogao nastati i na nasljeđu tragedije, a ne samo iz parodijskog i humornog duha srednjovjekovne, odnosno renesansne kulture. Ovakav stav približava Pobrića onome što je Bela Hamvas tragom Lukacseve Teorije romana postavio kao tezu o nastanku romana kao naracije o stalno procesualnom identitu čovjeka moderne. Naime Hamvas u svojoj kratkoj Teoriji romana smatra da bi prema proceu individualizacije predak romanesknog junaka mogao biti i Šekspirov Hamlet, jer se izdvojio iz kolektiva i na svoja pleća prihvatio odgovornost za individulanu sudbinu i zbir njenih slučajnih okolnosti. Naravno, Pobrićeva teza o tragediji kao izvorištu romana približava ga i stajalištima Nikllasa Luhmana o dvije narativne tradicije iz kojih je nastao roman. Tradicija romanse i novele kao priča gdje jedna govori o fiktivnim prošlim događajima preko stvarnih likova, a druga o stvarnim sadašnjim događajima preko fiktivnih likova, omogućile su, prema Luhmanu, usisnu moć romana kao stalno protejskog žanra. Pobrićevo insistiranje na ironijskoj dimenziji Derviša i smrti, koja u romanu proizvodi i tragične okolnosti naratorove sudbine, omogućuje mu da uvidi složenost uvjeta pod kojima je oblikovana moderna romaneskna svijest. Taj skeptični romaneskni pogled i mora u sebi sabrati duh tragedije, koliko i humora, kako je to već pokazao Bahtin, a njegovim tragom na vrhunski esejistički način razvio Milan Kundera u Umjetnosti romana  i Iznevjerenim testamentima.

Takve smjele teorijske postavke, bez obzira slagali se s njima čitatelji ili ne, rezultiraju u Pobrićevim interpretacijama novim interpretativnim uglovima, pa se Dreviš i smrt pokazuje i kao roman o političkoj teologiji, koja njegovu priču o totalitarstičkom obrascu vlasti približava današnjem vremenu i njegovim hegemonijskim praksama.

Pobrić je ona vrsta interpretatora književnosti koji kanonska djela književnosti čita u pravilu iz novog, neobičnog ugla šireći horizont njihovih značenja i stvarajući okvir za uspostavu novih formi intepretativnih zajednica u prostoru akademske kritike. Ta inovativnost njegove kritike svrstava ga u današnje najznačajnije bosanskohercegovačke akademske kritičare.

Njegov inprepretativni talent dolazi do izražaja i u čitanju djela tekuće književne produkcije. Tu se u ovoj knjizi izdvaja esej o književnom opusu rano preminulog pjesnika i romansijera Emira Šakovića. Šaković kao politički pjesnik, koji je svojom ironijom oštro zasijecao i maligno tkivo bosanskohercegovačkog postratnog traumatiziranog društva, veoma je težak za interpretaciju. Međutim, Pobrić uviđa karkteristike njegove poetske jezičke redukcije, a potom i igara koje ironično ili satirično slikaju bosanskohercegovački prezent, da bi se u konačnici suočio i sa finim oblicima figuracija u Šakovićevom pjesničkom jeziku. Tako se Šakovićeva poezija sagledava u koncetričnim krugovima njenih značenja od ironijskih slika političke zbilje do traumatičnih prizora u kojima rat nakon svog svršetka pustoši ljude u bosanskohercegovačkom tranzicijskom beznađu. Tim se semantičkim krugovima dodaju i karakteristična Šakovićeva melnholija, autoironija i  sistemi grotesknih slika, pa se semantički učinci te poezije ukazuju i kao prodor u nov poetski jezik u kontekstu suvremenog bosanskohercegovačkog pjesništva. Reklo bi se da su Pobrić kao kritičar i Šaković kao pjesnik u semnatičkom sadjestvu ostvarili onaj hedonistički učinak koji može proizvesti samo vrijedna književnost i s njom usklađena interpretacija. A to iznova potvrđuje nalaz tzv. poetske kritike prema kojoj vrijedna interpretacija nastaje iz saglasja kritičara i teksta, tj. iz odziva kritičarskog talenta na onaj pjesnički.

Pobrićeva knjiga Priča i ideologija na  paradigmatičan način otvora nove puteve za ovdašnju akademsku kritiku i budi nadu da će budućnost akademske kritike biti oblikovana u njenom svjetlu: vrsnom spoju teorije, esejizacije i interpretativnog talenta iz čega uistinu niče kritika kao poezija o književnosti.

[1] Ips. Mišel Fuko, Nadzirati i kažnjavati, nastanak zatvora,  Novi sad, 1997.

Enver Kazaz
Autor 26.4.2017. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija