IZRAŽAVANJE AUTORITETA
Izražavanje autoriteta predstavlja daljnji primjer razlike među modusima imanja i bivanja. Postoji bitna razlika između autoriteta modusa imanja, i autoriteta modusa bivanja. Gotovo svatko izražava autoritet, bar u nekim razdobljima svog života. Autoritet moraju izražavati oni koji uzdižu djecu – željeli oni to ili ne — da bi ih zaštitili od opasnosti i da bi im pružili bar minimum uputa kako da postupaju u različitim situacijama. U patrijarhalnim društvima i žene su, za većinu muškaraca, objekti njihovog autoriteta. Većina članova birokratskog, hijerarhijski organiziranog društva, kao što je naše, izražava autoritet, osim ljudi sa dna društvene ljestvice koji su samo objekti autoriteta. Naše shvaćanje autoriteta dvaju modusa postojanja ovisi o uvidu da je »autoritet« pojam s dva potpuno različita značenja: to su ili »racionalni« ili »iracionalni« autoritet. Racionalni autoritet zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija. Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. (Tu sam razliku prikazao u knjizi Bijeg od slobode.) U najprimitivnijim društvima, tj. medu lovcima i skupljačima hrane, autoritet vrši osoba kojoj svi priznaju mjerodavnost za obavljanje te zadaće. O specifičnim okolnostima ovisi na kojim osobinama ta mjerodavnost počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost, ‘prisutnost’, hrabrost. U mnogim plemenima ne postoji stalni autoritet no on se pojavljuje u slučaju potrebe. Ili: postoje različiti autoriteti za različite prilike: za rat, vjerske obrede, izmirenja nakon svađa. Kada osobine, na kojima autoritet počiva, nestanu ili oslabe, nestaje i autoritet. Vrlo sličan oblik autoriteta možemo naći kod mnogih primata, gdje se mjerodavnost često ne gradi na fizičkoj snazi već na takvim osobinama kao što su iskustvo i »mudrost«. (U ingenioznom eksperimentu s majmunima J. M. R. Delgado /1967/ je pokazao kako nestaje autoritet životinje ako ona, makar i trenutačno, izgubi osobinu na kojoj autoritet počiva.) Autoritet zasnovan na bivanju temelji se ne samo na mjerodavnosti pojedinca da ispunjava određene društvene funkcije već i na samoj biti ličnosti koja je dostigla visok stupanj razvitka i cjelovitosti. Takve osobe zrače autoritetom I ne moraju izdavati naređenja, prijetiti, potkupljivati. To su visokorazvijeni pojedinci koji onim što jesu — a ne samo onim što čine ili govore — pokazuju kakva ljudska bića mogu biti. Veliki ‘učitelji života’ predstavljali su takve autoritete i pojedince, a na nižem stupnju savršenstva možemo ih naći na svim obrazovnim razinama i u najrazličitijim kulturama. (To je jedno od osnovnih pitanja odgoja. Kada bi roditelji bili razvijeniji i kada bi se orijentirali na vlastitu okolinu, teško da bi mogla postojati suprotnost između autoritarnog i laissez-faire odgoja. Dijete osjeća potrebu za autoritetom modusa bivanja i na njega reagira velikom spremnošću. S druge strane, ono se buni protiv prisila ili protiv osoba koje pokazuju da nisu uložile nikakav napor da postignu ono što od djeteta očekuju.) Nastankom društava zasnovanih na hijerarhijskom poretku te većih i složenijih od društava lovaca i skupljača hrane, autoritet po mjerodavnosti ustupa pred autoritetom društvenog položaja. To ne znači da je postojeći autoritet nužno nemjerodavan, već da mjerodavnost nije bitan element autoriteta. Bez obzira na to da li je riječ o monarhijskom autoritetu — gdje lutrija gena odlučuje o osobinama mjerodavnosti — ili beskrupuloznom kriminalcu kojem je uspjelo steći autoritet ubijanjem i prijevarama ili, kao što je često slučaj u modernism demokracijama, autoritetima izabranim zbog fotogeničnih fizionomija ili sume novca koju imaju na raspolaganju za svoj izbor — u svim tim slučajevima ne postoji gotovo nikakva veza između mjerodavnosti i autoriteta. Ali postoje ozbiljni problemi i kod autoriteta zasnovanog na nekoj mjerodavnosti: voda može biti mjerodavan za jedno područje, a nemjerodavan za drugo — na primjer, neki državnik može biti mjerodavan u vođenju rata, a nemjerodavan u stanju mira; ili, može postojati voda koji je na početku svoje karijere pošten i hrabar, a kasnije, pod utjecajem moći, te osobine gubi; ili, do izopačenja mogu dovesti poodmakla dob ili tjelesne smetnje. Na kraju, mora se uzeti u obzir da je o ponašanju autoriteta mnogo lakše suditi članovima malog plemena no milijunima ljudi u našem sistemu, ljudima koji svoje kandidate poznaju jedino po umjetnoj slici koju su stvorili stručnjaci za publicitet. Bez obzira na razloge gubitka osobina koje tvore mjerodavnost, u većini velikih i hijerarhijski organiziranih društava dolazi do procesa otuđenja autoriteta. Stvarna ili fiktivna prvotna mjerodavnost prelazi u autoritet uniforme ili titule. Ako autoritet nosi pravu uniformu ili ima odgovarajuću titulu, ti izvanjski znaci mjerodavnosti zamjenjuju istinsku mjerodavnost i njene osobine. Kralj— da se poslužimo tom titulom kao simbolom tog tipa autoriteta – može biti glup, opak, zao, tj. krajnje nemjerodavan da bude autoritet, a da ipak ima autoritet. Sve dok ima titulu pretpostavlja se da ima osobine mjerodavnosti. Ako je car čak i gol, svi vjeruju da je obučen u lijepe haljine. Ne dešava se samo od sebe da ljudi kao stvarne osobine mjerodavnosti počinju uzimati uniforme i titule. Oni koji imaju te simbole autoriteta i koji iz njih izvode autoritet moraju umrtviti realističko tj. kritičko mišljenje svojih podanika i uvjeriti ih u tu fikciju. Svatko tko razmišlja o tome poznaje zloupotrebe propagande, metode za razaranje kritičkog mišljenja, klišeje za podređivanje uma i načine njegovog uspavljivanja, zaglupljivanja ljudi zbog njihove ovisnosti te gubitka sposobnosti povjerenja u vlastite oči i moć suđenja. Fikcija u koju vjeruju prekriva stvarnost.
IMANJE ZNANJA I SPOZNAVANJE
Razlika medu modusima imanja i bivanja na području spoznavanja izražava se dvama izrazima: »Imam znanje« i »Znam«. Imanje znanja je uzimanje i zadržavanje u posjedu pristupačnog znanja (informacije), spoznavanje je funkcionalno i dio je procesa produktivnog mišljenja. Osobine spoznavanja na osnovi bivanja možemo bolje shvatiti upoznavanjem takvih mislilaca kao što su Buddha, židovski proroci, Isus, Meister Eckhart, Sigmund Freud I Karl Mara. U tom smislu spoznavanje počinje sa sviješću o neobuzdanosti naših zdravorazumskih opažaja, u smislu da naša slika fizičke stvarnosti ne odgovara onome što je »stvarno stvarno« i posebno u smislu da je većina ljudi polubudna i poluuspavana, da je nesvjesna kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive. Spoznavanje, dakle, počinje uklanjanjem iluzija, deziluzioniranjem. Spoznavanje znači prodor kroz površinu i dosezanje do korijena pa tako i uzroka, spoznavanje znači »vidjeti« stvarnost u njenoj goloti. Spoznavanje ne znači biti u posjedu istine već probijanje površine te kritičko i aktivno nastojanje ka sve većem približavanju istini. Ovu osobinu stvaralačke penetracije izražava hebrejska riječ jadoa koja znači znati i voljeti u smislu muške spolne penetracije. Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se probude I oslobode zablude da žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude da se probude i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa doli djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. Isus kaže: »Istina će vas osloboditi!« Meister Eckhart je često iznosio svoje poimanje znanja. Tako, na primjer, kada govori o Bogu, on kaže: »Istina nije neka određena misao već ona što uklanja /sve prekrivače/, bezinteresna je i gola hrli Bogu dok ga ne takne i pojmi.« (Blakney, str. 243) (»Golota« i »gol« su Eckhartove omiljene riječi kao i njegovog suvremenika, autora djela The Cloud of Unknowing.) Prema Marau, potrebno je razoriti iluzije da bi se stvorilo stanje kojem iluzije nisu neophodne. Freudova koncepcija samo-spoznaje zasnovana je na ideji razaranja iluzija (»racionalizacija«) da bismo postal svjesni stvarnosti. (Freuda, posljednjeg prosvjetiteljskog mislioca, moguće je nazvati revolucionarnim u okvirima prosvjetiteljske filozofije XVIII., ne XX. stoljeća.) Svi su se ti mislioci bavili ljudskim oslobođenjem i svi su bili kritični prema društveno usvojenim oblicima mišljenja. Za njih cilj spoznavanja nije izvjesnost »apsolutne istine«, uz koju se čovjek može osjećati sigurnim, već process samopotvrdivanja ljudskog uma. Za onoga tko zna neznanje je jednako dobro kao i znanje jer su oba dio procesa spoznavanja, čak iako je neznanje te vrste različito od neznanja onoga tko ne misli. U modusu bivanja optimum znanja je znati dublje, a u modusu imanja imati više znanja. Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svakome dan »svežanj luksuznog znanja« koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog znanja — iako škole obično tvrde kako kane studente dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma. Mnogi srednjoškolski koledži posebno su ponosni što mogu pothranjivati takve iluzije. Od indijske misli i umjetnosti do egzistencijalizma i nadrealizma nudi se veliki smorgasbord* znanja odakle učenik pokupi malo ovdje, malo ondje, a u ime spontanosti i slobode nije prisiljen da se koncentrira na jedan predmet, pa čak ni da završi čitanje knjige. (Radikalna kritika školskog sistema Ivana Illicha u središtu pažnje ima mnoge od ovih propusta.)
VJERA
U religijskom, političkom ili ličnom smislu pojam vjere može imati dva potpuno različita značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u modusu imanja ili bivanja. U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvorili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima — obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i štite. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odricanje vlastite nezavisnosti? U modusu bivanja bog, prvotno simbol vrhunske vrijednosti koju možemo naći u sebi, u modusu imanja postaje idol. U proročkom poimanju idol je stvar koju sami proizvodimo i u koju projiciramo vlastite snage te se na taj način osiromašujemo. Tada se podređujemo vlastitoj tvorevini I stupamo u kontakt s otuđenim oblikom sebe. Budući da mogu imati idol, jer je idol stvar, mojim podređivanjem idolu on istovremeno počinje imati mene. Nakon što je Bog postao idol, njegove navodne osobine nemaju gotovo ništa zajedničko s mojim vlastitim iskustvom, kao ni politička učenja. Idol može biti štovan kao Gospod Milosti pa ipak je moguće da se u njegovo ime čine okrutnosti, upravo kao što se događa da otuđena vjera u ljudsku solidarnost ne stavi u pitanje počinjanje najneljudskijih djela. U modusu imanja vjera je potpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili. Vjera je potpuno drukčija u modusu bivanja. Možemo li živjeti bez vjere? Ne mora li dijete koje siše vjerovati majčinim grudima? Zar ne moramo svi mi imati vjeru u druga bića, u one koje volimo, u same sebe? Možemo li živjeti bez vjere u valjanost normi našeg života? Bez vjere zaista postajemo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića. U modusu bivanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri no da ima vjeru. (Teološka razlika između vjere koja je vjerovanje /fides quae creditur/ i vjere kao vjerovanja /fides qua creditur/ paralelna je razlici između sadržaja i čina vjere.) Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćan u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika. U kasnijem židovskom i kršćanskom razvitku bilo je pokušaja potpune deidolizacije Boga ili borbe protiv opasnosti idolizacije, pretpostavljanjem da čak ni osobine Boga ne mogu biti iznesene. Ali – od (pseudo) Dionizija Areopagita do nepoznatog autora djela The Cloud ofUnknowing i Meistera Eckharta — najradikalniji kršćanski mistici pokušali su pojam Boga prikazati kao ono Jedno, »Božanstvo« (Ništa)*, priključujući se tako stavovima veda i neoplatonizma. Takva vjera u Boga nalazi svoje pokriće u našem unutarnjem iskustvu vlastitih božanskih osobina u nama. To je neprestani, djelatan proces samostvaranja ili, kao što je Meister Eckhart govorio, vječnog rađanja Krista u nama. Moja vjera u samoga sebe, u drugoga, u ljudski rod, u naše sposobnosti da postanemo potpuno ljudski također implicira izvjesnost, ali izvjesnost zasnovanu na vlastitom iskustvu, a ne na podređivanju autoritetu koji nalaže određeno vjerovanje. To je izvjesnost istine koja ne može racionalno biti dokazana prisilnim dokazom, već je to istina u koju sam siguran po iskustvenom, subjektivnom dokazu. (Hebrejska riječ za vjeru je emunah, »izvjesnost«, a amen znači »izvjesno«.) Ako sam siguran u integritet nekog čovjeka, taj integritet ne bih mogao dokazati do njegovog posljednjeg dana. Strogo uzevši, ako je njegov integritet ostao nepovrijeđen do smrti, to ne isključuje pozitivistički stav da bi ga, možda, povrijedio da je duže živio. Moja sigurnost počiva na temeljitom poznavanju drugoga i na vlastitom doživljaju ljubavi i integriteta. Ta je vrsta znanja moguća samo u onoj mjeri u kojoj sam spreman odreći se svog ega i vidjeti drugoga u njegovoj takvosti, priznati strukturu njegovih unutarnjih moći, vidjeti ga u njegovoj individualnosti i istovremeno u njegovoj univerzalnoj ljudskosti. Tada znam što on može a što ne može činiti te što hoće i što neće. Jasno je da ne mislim kako time mogu predvidjeti cjelokupno njegovo buduće ponašanje već samo osnovne obrise ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim osnovnim karakternim crtama kao što su integralnost, odgovornost itd. (Vidi poglavlje »Vjera i crte karaktera« u knjiziČovjek za sebe.) Takva je vjera zasnovana na činjenicama i, prema tome, ona je racionalna. No te činjenice nisu ustanovljive ili »dokazive « metodama konvencionalne pozitivističke psihologije. Ja, živa osoba, jedini sam instrument koji ih može »registrirati«.
VOLJENJE
Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja. Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, rvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja. U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu. Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti I sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji I običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlačnost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari. Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu »zaljubili«. Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partner pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera. Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postal nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani I zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti, kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijašnjeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju. Počinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti. Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive. Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći problem koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog. (Vidi raspravu o aktivirajućim i pasivizirajućim poticajima u 10. poglavlju knjige Anatomija ljudske destruktivnosti.’)
