Esad Bajtal: ‘Bosnom hodim’ – nostalgična oda rodnom gradu i Bosni

Autor/ica 👤Esad Bajtal 29.10.2020. u 07:44

Izdvajamo

Suštinski, tema je tragika našeg bivanja, odnosno nepravda istorije, i istorija nepravde Ove Zemlje. U pitanju je angažman, samoodređenje i svrstavanje na stranu pravde i bolje, ljudske strane, u neizbježnoj, prljavoj i gorko-oporoj igri životno-povijesnih dilema i izbora. I tu je ključna, psihološko-etička tačka moralnog vrenja i kantovski-imperativne zapitanosti autora: imam li pravo biti nesretan? A mogu li da to ne budem?

Povezani članci

Fotografije E.B.

Osmanlije, Austro-Ugari i razne kraljevine, vladali su i drmali; dolazili i odlazili; pljačkali, odnosili, siromašili i ponižavali ljude Ove Zemlje, a ona, svemu uprkos, ostajala i opstajala. I još uvijek je tu. Istina, ponovo na istoj muci i nevolji na koju Pejakovićeva priča-predstava ne pristaje. U ime zajedničkog osjećanja ljudski normalnih, neizmanipulisanih građana, autor stoji naspram svog predmeta i svoje publike glasno zagovarajući kosmopolitizam, ljubav, ljepotu (planine, rijeke, gradove), rodoljublje, humanost, prijateljstvo i uzajamnost bivanja i življenja naspram današnjeg, ljudski poraznog trenutka idejno (dakle, svjesno), njegovane omraze, kroz koju, sudbinski udesno, i već zamorno predugo, prolazimo.

Donosimo recenziju prof. dr. Esada Bajtala o knjizi Josipa Pejakovića “BOSNOM HODIM”, koja je sinoć promovirana u Figurama u Sarajevo.

Kraća, strofično oblikovana kaza BOSNOM HODIM, Josipa Pejakovića, po autorovoj zamisli, samo je uvod u knjiško koričenje njegovog cjelokupnog dramskog opusa koji priprema za štampu. A ujedno, predstavlja i predložak za predstavu u kojoj autor na svoj prepoznatljiv načini zbori o Bosni, ne samo takvoj kakva je danas u svojoj nikakvosti, nego i o onoj prošloj i budućoj kakvu sanja, zagovara i javno-scenski brani već decenijama.

Formalno-psihološki, radi se o nostalgičnoj odi rodnom gradu i Bosni s kojom autor „druguje“ čitav svoj dramski, ali i onaj realni, oniričko-stvarni život, prostorno i duševno raspet između rodnog Travnika i domicilnog Sarajeva.

U Travniku ja sam zasp’o
U Saraj’vu se probudio
Sav mi živo bio san
Imam li ja pravo
Biti nesretan?

Suštinski, tema je tragika našeg bivanja, odnosno nepravda istorije, i istorija nepravde Ove Zemlje. U pitanju je angažman, samoodređenje i svrstavanje na stranu pravde i bolje, ljudske strane, u neizbježnoj, prljavoj i gorko-oporoj igri životno-povijesnih dilema i izbora. I tu je ključna, psihološko-etička tačka moralnog vrenja i kantovski-imperativne zapitanosti autora: imam li pravo biti nesretan? A mogu li da to ne budem?

Egzistencijalna pozadina i iskustveni temelj te bolne zapitanosti, ima na umu dvije životne stvari na koje on ne može, i ne želi, da zažmiri: 1) svoju ogromnu popularnost i slavu; spontanost, radost, polet i ljepotu življenja ljudskog zajedništva (sav mi život bio san), s jedne, i 2) sav jad, čemer i tugu neljudski projektovanog etno-besmisla, licemjerja i pljačkaškog ublehaštva, kroz koje zemlja i njeni ljudi prolaze danas, s druge strane.

Lagat, pljačkat i otimat
To je ono što dobro znaju
Ništa nikom od sebe ne daju

Tu moralnu vertikalu i povijesnu dijagonalu zla, sile i nepravde, Pejaković pažljivo prati od egzodusa prve bosanske kraljice Katarine Kosače, pa sve do današnjeg sofisterijski legalizovanog, namjenski projektovanog etno-razbojništva interesnih krimi etno-grupa koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije.

Naravno, i sa druge strane povijesne zlovolje, na paralelnoj putanji suprotnog moralnog predznaka, data je čitava plejada probosanskih povijesnih likova s kojima autor dijeli zajednički aksiološki kosmos. Odnosno, jedan raskošan sistem civilizacijskih, humanističkih i etičkih vrijednosti na kojem Bosna opstoji od vajkada, uprkos svim atacima i nasilju kojima je sistematski izlagana i, još uvijek – je nemilosrdno izložena.

Ukratko, ovo je moralni krik Pejakovićevog nemirenja s onim što jest, a ne mora i ne smije da bude takvo kakvo je, u svoj svojoj životnoj naopakosti i besmislenoj političkoj pakosti, koja nikome ne donosi ništa dobro. Možda je priču o providnosti zla na koje autor, logikom kamijevskog prava na pobunu („Bunim se, dakle, postojim“), upire kažiprstom odbijanja i nepristajanja onoga koji bogumilski jasno, i makovski rječito sagledava svoju egzistencijalnu poziciju danas i sutra, najlakše dočarati Makovim stihovima upozorenja i otpora tekućem besmislu:

Što ostah bez službe novo nije na svijetu tom
Bez družbe što ostah hudo je na putu pustom

Okolo šapću kako mi život bje uzaludan
Ne znaju da ranjen ovako veće sam budan
Ne znaju kako ću potonji udarac da dam
Zlehudi o kojoj sad sve znam

Sobom i sam

U najkraćem, to je moralna poruka i pouka ne samo ove priče/predstave, nego cjelokupnog Pejakovićevog umjetničkog, glumačkog, pozorišnog, društvenog i ljudskog angažmana, jer on sasvim dobro i „u ime naroda“, „razlikuje one koji istoriju stvaraju od onih koji je trpe“. I na strani je ovih drugih, pred kojima je empatički otvoren i spreman na ljudsku, racionalnu pobunu, u ime, i protiv, krvavim nasiljem zatrvenog bosanskog zajedništva bez koga nema nadilaženja planski nametnutog gaženja ljudskog dostojanstva:

Sve prepreke će preletjeti
I sve zamke zaobići
Bosnu će iz mraka dići
Do sunca i čistog zraka

To sad mogu samo oni
Koji hoće koji žele
Koji znaju u jatu letjeti

Nama sada pamet treba

…

Zato pamet u glavu narode
Ova zemlja treba bolje ljude

To je finalna pouka i poruka ove i ukupne društvene drame koja, u razumu i ljudskoj racionalnosti, vidi sredstvo i put pobjede reda nad stihijom; slobode nad terorom; pravde nad nepravdom, koje poput moralnog noža zariva u neljudske principe zaošijane političke vladavine i etno-prakse koja obesmišljavanjem ljudskih života gazi dostojanstvo našeg življenja. Na taj način Pejaković, kako je to i ranije činio, i ovom dramskom pričom/predstavom, još jednom – javno, glasno i jasno – pledira za mir i dobro svih, za gandijevski, univerzalni pacifizam bez priziva i bez alternative.

Sutješčica, septembra 2020.