Esad Bajtal: Isplati se biti nacionalista

Esad Bajtal
Autor 16.9.2022. u 09:36

Izdvajamo

  • Jezikom autora i ovog rukopisa: „Protivnici Bosne isti su oni kao i devedesetih, isti su to njeni protivnici kao i stotinu godina prije, iste ideologije i ciljevi. Mijenjaju se akteri i vođe susjeda – malih imperijalista, koji svaki put sa uspostavom novih geopolitičkih okolnosti jurišaju i nastoje da unište Bosnu“ (st. 7).

Povezani članci

Esad Bajtal: Isplati se biti nacionalista

 

Prikaz knjige ‘IZMEĐU DVA ZLA – Između scile i haribde’autora Alije Redžepovac

 

Upravo ta religijska raznolikost je često iskorištavana kao sredstvo za izazivanje sukoba na prostoru BiH, a koji su uvijek dolazili izvana. Korijeni religijskih sukoba na području BiH sežu do srednjovjekovne Bosne i Crkve bosanske, koja je od strane Katoličke crkve bila proglašena heretičkom. Već u tom periodu Bosni su prijetili krstaški pohodi. Sukobljavanja oko vjere su postala sredstvo za homogenizaciju masa iste vjerske grupe u kriznim vremenima.
A. 
Redžepovac

Kad engleski romanopisac Joseph Conrad (1857 – 1924), ustvrdi „da su ljudi kadri da učine svako zlo“ i da im za to „nije potreban nikakav nadnaravni izvor“, onda on, nesvjesno i izvan bilo kakve nakane te vrste, opsuje krvavo-burnu povijest Bosne, čiji akteri se, logikom etno-politikantskog licemjerja, ciljano-kukavički skrivaju upravo iza te nadnaravnosti, i svoje krvave pogrome provode u ime Boga i Neba  („Nebeski narod“; „Antemurale Christianitatis“ ). Čine to pod plaštom pozerskih religija koje su izdale Vjeru i njene postulate, a sve u ime velikodržavnih klero nacionalnih, ili kako to autor kaže – „crkveno-nacionalnih programa“ i, naravno, planski zacrtanih pogroma.

Očito, na fonu karađorđevski dogovorenih velikodržavnih strategija i taktike neskrivenih neistina, kao jedina politička istina, laž je postala njihova povijesna konstanta: Nevjera pod izlikom Vjere, Mržnja pod izlikom Ljubavi, Zlo pod izlikom Dobra … Sve pod zastavom razjarenih religija koje, u ime Boga, licemjerno blagosiljaju zločin, krv i nepravdu svog bojovništva i bojovnika bez bojnog viteštva, moralnog kukavičluka i olako pogažene oficirske časti.

Isto važi i za crkvene hijerarhije koje puku propovijedaju priču o tome kako „Bog sve vidi, sve čuje i sve zna“, a same se ponašaju kao da je „smrt neprovjerena glasina“, i kao da ne postoji „Sudnji dan“, na kome će kad-tad morati polagati račun pred onim u koga se iz dana u dan skrušeno kunu i licemjerno zaklinju. Riječ je o prešutnom i nepisanom đavolskom ugovoru između politike i religije; o religizaciji politike i politizaciji religije, koja rezultira zločinima najgore vrste, uključujući i pravno dokazani i pokazani zločin genocida u Srebrenici devedesetih godina prošlog stoljeća.

U tom kontekstu, rušenje država, nasilje i kontinuirani zločini nad ljudima, postaju očigledna svakodnevnica koja se lukavstvom vladalačkog uma, i popovsko-svešteničkom logikom religioznih nevjernika, uporno i taktički osmišljeno relativizira, negira i poriče. Povijesno-strateški, stvar stoji sasvim drugačije i svodi se na neizrečeni, ali praktično očigledni princip: Uradili smo sve što smo naumili, poricaćemo sve što smo uradili. Nije bilo kako je bilo, nego će biti da je bilo kako Mi kažemo da je bilo.

Neveliki rukopis Alije Redžepovca, jezikom ključnih (katoličko-pravoslavnih) crkvenih dokumenata, te elementarnih povijesnih i socijalnih činjenica, vodi čitaoca u epistemološku avanturu i etičko-spoznajni izazov odgonetanja istine krvave povijesti Bosne, čija se jedina krivica sastoji u njenom višereligijskom biću, uprkos činjenici zajedničke, abrahamovske (ibrahimovske) monoteističke vjere, kojoj i sama pripada. Vjere u zajedničkog, jednog i istog Boga, kome se klanjaju sve njene religije, i u ime koga, neke od njih, bjesomučno-zločinački ubijaju i „čiste“ svoje sugrađane i prijatelje. A u krajnjoj liniji i etno-srodnike, na šta znanstveno-neporecivo ukazuju obimno provedena istraživanja savremene genetike.

Prema tim molekularno-biološkim nalazima, genetska mapa objelodanjena širom Evrope, pokazuje i dokazuje da neke bitne, ideološki instrumentalizirane razlike ne postoje. Srbi i Makedonci gotovo su potpuno identični (96 odsto), a Bošnjaci i Srbi takođe. Hrvati imaju malo više procenata gena iz zapadne Evrope, ali u poređenju s ostalim haplogrupama ni kod njih nema bitno većih razlika. Tako su Srbima biološko-genetski najbliži Hrvati, Bošnjaci, Mađari, Rumuni, Bugari, zatim u širem krugu Česi, Slovaci, Poljaci, Austrijanci, Grci, Italijani, Njemci, a vrlo udaljeni u evropskim okvirima Rusi i, recimo, Moldovljani.

To, nažalost i paradoksalno, crkveno-politikantskim etno-umovima nimalo ne smeta da i dalje, sistematski siju mržnju, haos i nered na osnovi neznanja ili svjesno podastirane mitologije u službi velikodržavnih ideologija i politika debelo kriminaliziranih etno-moćnika. Odnosno, i kako to čitamo na 141. str. ovog rukopisa, logikom „mi smo žrtve, oni su napadači“, vlastite totalitarne laži moraš plasirati na sve moguće načine: „Vojne ciljeve, etničko čišćenje i masakre moraš opravdati vlastitom narodu! Zato uvijek tvrdi da to što radiš, radiš kako bi obranio svoju vojsku ili narod, a napade na neprijatelja prikaži kao opravdanu kaznu ili odmazdu za nedjela koja je počinio, bez obzira da li su (njegova, E.B.), zlodjela stvarna ili izmišljena“

U tom smislu, etno-priča o tzv. „nacionalnom interesu“ u praksi (resp. u stvarnom životu), završava kao interesni nacionalizam iza koga stoje nebrojene pljačke, otimačina i užasni zločini kao zakrabuljeni način enormnog bogaćenja politikantskih etno-vrhuški. Preciznije govoreći, na crkveno-političkoj sceni su krimi etno-bande koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. Ukratko, isplati se biti nacionalista. Sve ostalo su samo Velike Priče za malu djecu, koje, ovako ili onako, sofisticirano ili otvoreno, traju već stoljećima.

Jezikom autora i ovog rukopisa: „Protivnici Bosne isti su oni kao i devedesetih, isti su to njeni protivnici kao i stotinu godina prije, iste ideologije i ciljevi. Mijenjaju se akteri i vođe susjeda – malih imperijalista, koji svaki put sa uspostavom novih geopolitičkih okolnosti jurišaju i nastoje da unište Bosnu“ (st. 7).

Sapienti sat!

Ovaj rukopis govori upravo o tome.

Čini to na način golih činjenica i iz povijesne perspektive čija relativizacija – uprkos upornom nastajanju njihove revizije, falsifikacije, negacije, poricanja, ideologiziranog, fantazmatskog, propagandno-sivog prerađivanja i redefiniranja – u službi profane dnevne politike, bez smisla i obraza – nije moguća. I to je njegova ključna vrijednost. A ono što ga stručno-etički preporučuje čitalačkoj pažnji je elementarna čistoća govora bez odiozuma, ideoloških natruha i etno-kalkulacija koje krase brojne, naručene, quasi-istorijske, dnevno-politikantski obojene „studije“ našeg vremena.

Esad Bajtal
Autor 16.9.2022. u 09:36