Esad Bajtal: Pobuna protiv fundamentalističkog tlačenja žene

Esad Bajtal
Autor 24.8.2021. u 16:17

Izdvajamo

  • Najkraće, u knjizi Marieme Helie-Lucas, na djelu je demistifikacija totalitarne logike nasilja koja se provodi pod plaštom vjere. Radi se o smišljenom uspostavljanju monopola na čitanje Ku'rana i njegovog interpretiranja na tragu vlastitog političkog koncepta. Koncepta jednoumlja najgore vrste. A prije svega, koncepta porobljavanja žene, njene degradacije, i legalizacije brutalnog terora koji se provodi nad ženom u ime islama. Brojna ubistva i silovanja djevojaka, žena, i majki, pravdaju se tobožnjim pozivanjem na Ku'ran, tačnije, na samovoljom sile uzurpiranu pseudo-interpretaciju Ku'rana.

Povezani članci

Esad Bajtal: Pobuna protiv fundamentalističkog tlačenja žene

 

Donosimo prikaz[1] knjige Marieme Helie-Lucas: FUNDAMENTALIZMI DANAS – FEMINISTIČKI I DEMOKRATSKI ODGOVORIBeograd – Sarajevo, 2007.

Piše: Esad Bajtal

Mi se usuđujemo da se ne slažemo!
Ne slažemo se kao žene; ne slažemo se kao prve žrtve fundamentalističkih programa; ne slažemo se kao demokratski antiteokratski narodni pokret.  (str. 99).

Tako piše Marieme Helie-Lucas.

To je njen ne samo ženski nego prije svega ljudski manifest kojim izražava i svoje, i neslaganje aktivistkinja, s nasiljem i lažima fundamentalista svih vrsta. Kako čitati i kao razumjeti ovaj moralni poklič, ili još bolje ovu pobunu protiv fundamentalističkog tlačenja žene?

Samo na jedan način: kao sintezu racionalnog i etičkog momenta jedinke koja se javno, pisanom riječju, knjiški, suprotstavlja pseudomoralu samozvanih zaštitnika vjere. Vjere bez ukusa, i vjere bez mjere. Konkretno, islama u njegovoj lažnoj, radikalno-ispolitiziranoj i grupno-sektaškoj interpretaciji fundamentalista. Ali, u ovoj knjizi, nije u pitanju samo islamski fundamentalizam. Matrica djelovanja svih fundamentalista je ista. Jednih, drugih, ili trećih. Ali Alžirka, Marieme Helie-Lucas (i sama muslimanka) se opredijelila za analizu muslimanskog fundamentalizma iz prostog razloga što ga, kako sama kaže, najbolje poznaje. I što mu kontekstom rođenja pripada. Dakle, riječ je o jednoj kritici iznutra, zasnovanoj na iskustvu društvene sredine u kojoj živi.

Ideja dobra, i ideja društvene pravde, kao jednakog prava za sve, i ideja ženskih prava kao ljudskih prava, to su vrijednosni konstituensi istinske demokratije Marieme Helie-Lucas, koji čine logičko jezgro ove knjige bez koga bi ona ostala neshvaćena i nedorečena. Svoj najvažniji zadatak Marieme Helie-Lucas vidi u tome da kritički i argumentirano raskrinka one koji se pod plaštom islama, lažno predstavljaju na javnoj, društvenoj sceni. A to lažno predstavljanje sugerira ideju da fundamentalisti nemaju ni znanje, ni vjersku, ni duhovnu legitimaciju, da zastupaju islam i muslimane.

Šta onda imaju?

I na osnovu kojih motiva djeluju?

Imaju političku ambiciju da se dočepaju vlasti, i da tako, legaliziranjem svojih krajnje nelegitimnih sredstava uspostave totalitarnu teokratiju, kojom će, nasiljem i u ime islama, provoditi svoje fašisoidne ideje. Ideje agresivne diskriminacije, i grube segregacije žena, tj. ideje spolnog aparthejda. Pružajući otpor upravo tome ovo je jedna antifundamentalistička, ali ne i antislamska knjiga, kako će nekritički i idejno-osmišljeno, pokušati da je interpretiraju njeni protivnici (resp. fundamentalisti). U svrhu izbjegavanja mogućih nesporazuma, i licemjernih optužbi te vrste, Marieme Helie-Lukas pravi jasnu pojmovnu i aksiološku distinkciju između: islama, muslimana i fundamentalista.

“Islam je vjera, filozofije, ideologije; spada u svijet ideja i, stoga, poput drugih ideja, nikada neće doživjeti svoju punu realizaciju i konkretizaciju u praksi. Muslimani su stvarni ljudi koji tvrde da slijede ove ideje; ima ih na svim kontinentima, najviše u Aziji, zatim Africi, dok manjina živi na Srednjem Istoku, odakle je islam i potekao, a sve više ih je u dijaspori, svuda, a posebno u Evropi i Sjevernoj Americi. Fundamentalisti su desničarske i ekstremno desničarske političke snage, koje se predstavljaju kao muslimani i pod maskom islama se bave politikom” (str. 55).

U tom smislu, i u kontekstu sve raširenije generalizacije vrednovanja islama na osnovu islamu neprimjernog djelovanja fundamentalista, oni su (fundamentalisti) istinski neprijatelji i islama i muslimana. I na toj ključnoj spoznaji ogleda se socio-politološki aspekt i cilj ove knjige. A cilj knjige je: pokazati koliko su fundamentalisti daleko od religije, tj. i od islama i od muslimana, i šta sve naopako čine upravo u ime islama i mulimana, pomažući time širenje politikantski kurentne ideoške islamofobije drugih fundamentalista, tj. idejno-fundamentalističkih  (kršćanskih, pravoslavnih, et cet.) političkih snaga Zapada.

Radi se o instrumentalizaciji i vještoj politizaciji religije. I religizaciji politike na obje fundamentalističke strane. A ispod svega toga je samo vješta fundamentalistička prevara, i golema izdaja Boga skrivana pod plaštom vjere, a sve sa željom namicanja političke moći i uspostavljanja brutalne, davno prevaziđene, vladavine teokratije. Knjiga iskustveno i analitički uvjerljivo pokazuje kako se fundamentalisti raznih vrsta, i desničari od Le Pena (Francuska) do Heidera (Austrija) uzajamno podržavaju, i kako na fonu desnice i ekstremne desnice pod krinkom prava na “razliku”, zapravo, zagovaraju i legaliziraju; pravdaju i osmišljavaju logiku praktične socijalne nejednakosti među ljudima.

Najkraće, u knjizi Marieme Helie-Lucas, na djelu je demistifikacija totalitarne logike nasilja koja se provodi pod plaštom vjere. Radi se o smišljenom uspostavljanju monopola na čitanje Ku’rana i njegovog interpretiranja na tragu vlastitog političkog koncepta. Koncepta jednoumlja najgore vrste. A prije svega, koncepta porobljavanja žene, njene degradacije, i legalizacije brutalnog terora koji se provodi nad ženom u ime islama. Brojna ubistva i silovanja djevojaka, žena, i majki, pravdaju se tobožnjim pozivanjem na Ku’ran, tačnije, na samovoljom sile uzurpiranu pseudo-interpretaciju Ku’rana.

Npr: “… preko alžirskih džihadista koji su bili na treningu kod iranskih instruktora u vojnim kampovima u Peševaru, stigli su u Alžir i muta’a brakovi (privremeni brak, specifičan za šiitski islam i nepoznat u Maliki islamu koji se prakticira u Alžiru). Devedesetih su islamističke naoružane grupe pustošile sela koljući muškarce i djecu, a otimajući žene, koje su odvodili u svoje vojne logore kao kućne i seksualne robinje, oni su to nazivali muta’a brakom i silovanim su ženama, na užas progresivnih imama, govorili da je takav jednostran i prisilan brak sasvim u skaldu s islamom” (str. 67).

Konačno, Marieme Helie–Lucas, argumentiranom logičkom paralelolm uvjerljivo ukazuje na idejnu, vrijednosnu i metodsku sličnost djelovanja fašista i fundamentalista. Kao i fašisti i oni vjeruju u superiornu rasu ili religiju, te određene grupe ljudi (Druge) kvalificiraju kao “nižu rasu”. Ta niža rasa su “kofr” (ćafiri), nevjernici, tj. svi oni koji ne slijede njihovu verziju islama, uključujući i same muslimane i muslimanke. Baš kao i fašisti i oni se zalažu za fizičku likvidaciju svojih protivnika, a ne za političku eliminaciju (str. 93).

U opciji te sličnosti ona čuvena izreka ruskog književnika Maksima Gorkog: “Čovjek kako to gordo zvuči“, u strukturalnom prevodu na implicitni jezik logike fundamentalista i njihovog agresivno-ponižavajućeg odnosa prema ženi, može da glasi jedino ovako: “Žena, kako to sramno zvuči“.

Jer “pokrivati djevojčice znači u njihov mladi um urezivati osjećaj srama i krivice zbog svog tijela, što će loše uticati na njihov doživljaj sebe samih, njihovu ličnost i seksualnost. Štaviše, time se djevojčicama usađuje odgovornost za eventualni napad na njihovu seksualnost od strane muškaraca” (str. 87).

Zato, da se ne vidi, tu sramotu, tu ženu, još kao djevojčicu, valja što deblje i što bolje, mimo svih zahtjeva Kur’ana, umotati u krpe raznih vrsta; pokriti je velom, zarom, feredžom ili maramom. Treba je skloniti iz javnog života, zatvoriti u kuću, stjerati u kuhinju, privezati za štednjak, i okružiti gomilom prljave i gladne djece. Jer fundamentalističke ideologije svoje plodno tlo nalaze upravo u uslovima najgoreg siromaštva, obespravljenosti i sveopšteg nezadovoljstva naroda. U pomrčini fundamentalističkog beznađa najveću cijenu svega toga plaćaju upravo žene, kao društveni, s javne scene nasilno potisnuti sloj, kojemu su, upravo tim potiskivanjem (zatvaranjem u kuću) sva prava uskraćena i koji ni o čemu ne može, niti ima pravo, da odlučuje.

Stoga je ovo knjiga pobune.

Knjiga nemirenja sa takvim stanjem stvari.

Ovo je knjiga ZA i PROTIV.

Za šta, a protiv čega?

Pokušaću da to objasnim uz pomoć dvije narodne poslovice; jedna je arapska, a druga francuska. Arapska poslovica kaže:

Istuci ženu svakog jutra.

Ako ti i ne znaš zašto je tučeš, ona će to sigurno znati.

Baš tako misle i rade islamski fundamentalisti.

Francuska poslovica, slijedi jednu drugu, antifundamentalističku civiliziranu logiku, pa upozoravajući opominje da tuča nije ljudsko rješenje ženskog pitanja:

Ko tuče svoju ženu, to je kao da udara po vreći brašna.

Sve što je dobro u njoj izlazi, a sve što je loše ostaje.

Marieme Helie-Lucas je, slijedeći matricu njenog feministčkog pisma, očigledno ZA francusku, i PROTIV logike arapske poslovice i njome, fundamentalistički zagovaranog odnosa prema ženi. Na nama je da se, nakon čitanja knjige Fundamentalizmi danas – feministički i demokratski odgovori, i sami ljudski opredijelimo.

Ako je neko slučajno i imao, ili ima nekih dilema te vrste, nakon čitanje ove potresne knjige, one će izgubiti na snazi ili naprosto nestati.

Ovo je knjiga koja otvara oči.

[1] U Sarajevu promocija je održana 20.09.2007. u sali CIPSA (Internacionalni centar za postdiplomske studije), Univerziteta Sarajevo, a u Zenici 21.09.2007. u prostorijama renoviranog i novootvorenog Muzeja grada, u organizaciji časopisa Zeničke sveske.

Esad Bajtal
Autor 24.8.2021. u 16:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija