Esad Bajtal: Rukopis “Simboli Venere” je pokušaj racionalnog pristupa iracionalnom ustroju ljudskog bivanja

Izdvajamo

• Ukratko, pedesetak podnaslovno signiranih temata, raspoređenih u četiri simboličko-sezonski naslovljena poglavlja (Jesen, Zima, Proljeće, Ljeto), dovoljno govore sami za sebe. Upravo zato, bez potrebe pojedinačno-analitičkog zalaženja u svako od njih, taj hermeneutički domaći zadatak („šta je pisac htio da kaže“), ostavljamo budućim čitaocima kojih sigurno neće manjkati. A zarad kojih Izdavaču valja sugerisati sljedeće: bez kritičkom inercijom prigušene patetike, i umjesto suhe formalne recenzentske preporuke, ovo bi, ljudski pošteno govoreći, trebao biti rukopis koji, sa malo sreće – i varljive, subjektivno-nepredvidljive de gustibus naklonosti publike – mladom, talentovanom autoru Harunu Goraliji, otvara vrata, ne samo naše, bosanske, nego i – regionalne književnosti.

Povezani članci

• Musabegović: Tišina u pjesništvu gora je od cenzure
• PARO: STERIJINO POZORJE I DUBROVAČKE LJETNE IGRE
• Gojeru prva nagrada za poeziju na međunarodnom konkursu časopisa Avlija
• Ne smijemo biti izvršitelji, ne smijemo biti žrtve i ne smijemo biti promatrači
• GENERAL
• DARKO CVIJETIĆ: PISMO ZA SRĐANA ALEKSIĆA

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

 Kako da premosti?

 Mak Dizdar

Pored ostalog, egzistencijalno opipljivog, u ovom rukopisu i o tome je riječ. O metafizici konkretnog. O poetizirano-maštajućem preletu bolne, zemno-nebeske distance – srčanog, u „kosti zdrobljenog“, u „mozak zarobljenog“ palog anđela. Bića vječno uprtog pogleda ka nebu – mjestu metafizički snivanog izbavljenja: „Prostor taj do neba, kako da premosti“? Jer, nebo je „vrh svijeta“; „gore je sreća, gore je blaženi mir i zlatna tišina“; „tamo je najviša harmonija“; „tamo su duše sretne i mirne“. Odnosno, reducirajući taj poletni autorov opisno-inventurni zamah u lakonsku sabranost Makovog stiha, hvatamo se u vječno živo Kolo ljudskih čežnji i labirintskih snova Dedala i Ikara:

Zemlja priteže
Nebo visoko

O da sam ptica
Da sam soko

Shodno rečenom, kao samosvijest materije i biće spengano kučinama „agonije življenja“ čovjek je neumorni pitac, nezaustavljivi maratonac u neprestanom pohodu ka vlastitoj slobodi – upornim traženjem Sebe u Svijetu i propitivanjem Svijeta u Sebi. Čini to, uglavnom, sasvim spontano i „’nako“, guran iznutra, melanholičnim nemirima nesputane mašte. Otuda, ona neizbježnost „priče sa sobom“ koja, nošena melanholičnom senzibilnošću spisatelja i vješto doziranim natruhama poetskog, klizi misaono-lepršavim stranicama ovog mladalački-radoznalog rukopisa.

U svijetu neizbježnih i nepresušnih ljudskih zanosa, bremenitih nadom bez utjehe („ne postoji utjeha“), ovaj rukopis je pokušaj racionalnog pristupa iracionalnom ustroju ljudskog bivanja, predanost hipnotičkoj zavodljivosti pisanja kao ispovijedi koja niti pomaže niti odmaže. Ovdje je to retorički vješto, postavljeno i artikulisano kao spisateljski odušak sred kosmičke studeni i prevrtljivih mijena bezbojne svakodnevnice, koja vrišti upitnicima drame ljudskog bivanja. Odnosno, u sveopštoj kakofoniji svijeta – potucajući, padajući i uvijek iznova ustajući – neutrtim putevima životne sudbine, sred mase ravnodušnih, nevidljivo hode oni malobrojni i rijetki koji, ex-pontovski govoreći, „boluju od hipertrofije duše. Oni su, kao goli spuž kog obijesna djeca bace u trnjak pa se grči i previja, ali kud god se makne udari na trn. Oni su živa disonanca ovog borbenog i krutog planeta“, što samozatajno, u svojoj izloženosti usvjetskoj beščutnosti, neusiljeno, i koliko im to racionalno-sabrana znatiželja išće, ako ne baš doslovno, onda, ipak, suštinski ništa drugačije od Haruna Goralije – pitaju: „Ko uopšte želi pravog mene“? Ovakvog kakav jesam u svom uljuđenom nonkonformizmu.

Naravno, izvan onog opšteg, generalnog, u mladalačkom ljubavnom okviru, ta vrsta radoznalosti artikulira i onaj upit kome su prethodile brojne dječačke sanjarije: ogledalski intimna propitivanja i lutanja; htijenja i dileme. Na kraju, nakon svega, pojavljuje se Ona, kao konačni odgovor svih pitanja: prva i prava drugost sopstvene jednosti, smisao, temelj i razlog ljudskog bivanja. U poređenju s Njom, sve drugo je treće, četvrto … i krajnje nebitno. Sudbinski letalna, ona je uvijek tu. I onda kad je nema; prisutna i u svojoj odsutnosti. Jer, na djelu je pascalovska udesnost „logike srca o kojoj razum ništa ne zna“. Kao u onoj španjolskoj, sevdalijski melanholičnoj narodnoj kopli:

Niti s tobom nit bez tebe
Boli mojoj nema lijeka
Kad sam s tobom, ubijaš me,
A bez tebe, smrt me čeka.

Otuda i ona venerska simbolika naslova rukopisa, koja ga sadržajno pozicionira kao priču o zagonetnoj privlačnosti, skladu i nježnosti uzajamnih simpatija, traganja i konačnih nalaženja erotski zaošijanih ljubavnika. Venera je oduvijek nadahnjivala ljubavnike i srodne, kontemplativne duše, koje se traže, uzajamno obogaćuju i empatički dopunjuju. Jedno u drugom i oboje u Jednom. Venera je carstvo zanosa, milovanja i nježnosti; ljepote uživanja i smirenosti srca koju zovemo srećom. A sreća je (kao frojdovski Lustprinzip) konačno realizovana ljubavna blizina, na trenutak oslobođena brige, nemira i tjeskobe. Smjerno sklupčana u tišini nezrecivog, dok šutke sjedeći ne uspijevaju „savladati poglede koji hrle jedan ka drugom. Čežnja je ono što oni pričaju, a o čemu usta ne znaju ništa. (…) to je vječno odmorište. Sigurna luka koja se veže za svoj čamac. (…) Čežnja je u razumu kad pokušava dosegnuti šta oči pričaju jezikom srca“. Naravno, prolazna, nesigurna i vazda upitna, sreća je najčešće negdje daleko, u snovima i mašti – u neproziru tmice vječito nemirne i prevrtljivo neugodne ovosvjetske zbilje.

Međutim, u svom podtekstu, Goralijin rukopis ide dalje, i otkriva nešto mnogo važnije, ozbiljnije i sadržajnije od filigranski zavodljive simbolike i igrokazne (za)datosti svojih kontekstualnih kazivanja. Tačnije, nudi nam nespornu spisateljsku nadarenost jednog mladog ljudskog bića i plodotvornu radoznalost autora koji se spoznajno-gnoseološki osovljuje između erosa (filozofskog nagona za spoznajom), s jedne, i  erotskog kao mladalačke ljubavne strasti i čežnje, s druge strane. Ukratko, oboje mu služi kao motiv u traganju za odgovorima što ih zaziva vlastita zapitanost nemoćna pred višeznačnom fenomenologijom životnih mijena i tokova, beskrajno ranjive, tajnama i zabludama prezasićene životne svakodnevnice.

Ukratko, pedesetak podnaslovno signiranih temata, raspoređenih u četiri simboličko-sezonski naslovljena poglavlja (Jesen, Zima, Proljeće, Ljeto), dovoljno govore sami za sebe. Upravo zato, bez potrebe pojedinačno-analitičkog zalaženja u svako od njih, taj hermeneutički domaći zadatak („šta je pisac htio da kaže“), ostavljamo budućim čitaocima kojih sigurno neće manjkati. A zarad kojih Izdavaču valja sugerisati sljedeće: bez kritičkom inercijom prigušene patetike, i umjesto suhe formalne recenzentske preporuke, ovo bi, ljudski pošteno govoreći, trebao biti rukopis koji, sa malo sreće – i varljive, subjektivno-nepredvidljive de gustibus naklonosti publike – mladom, talentovanom autoru Harunu Goraliji, otvara vrata, ne samo naše, bosanske, nego i – regionalne književnosti.

Sutješčica, novembra, 2022.

Foto: E.B.