Ešref Zaimbegović: Trebaju li muslimani renesansu?

Povezani članci

• Šta je nama um(j)etnost baleta u Sarajevu
• PROLAZEĆI KROZ STALAĆ
• Odlazak jednog od najvećih: Napustio nas je Robin Williams
• “Teatar iskrenosti” u Muzičkom centru Pavarotti
• Ko se boji Jugoslavije? I zašto?
• Božica Jelušić: STIPSA, APOKALIPSA

Priznajem odmah na početku da sam agnostik i da nisam veliki stručnjak za istoriju muslimana. Potičem, međutim, iz muslimanskog povijesnog i kulturnog okruženja, a moji praroditelji i stariji rodjaci bili su i jesu vjernici. Već više od petnaest godina živim van Bosne i Hecegovine, a vrlo često se susrećem sa pitanjima mojih kolega i prijatelja, uglavnom hriščana, agnostika i ateista, koji se zanimaju za poziciju muslimana, običaje, način življenja, a uzrok tom zanimanju je vrlo često i negativističko pisanje o muslimanima, nekad založeno na predrasudama a najviše na informacijama o terorizmu i terorističkim, a posebno samoubilačkim, akcijama. Moramo znati da se Evropa i svijet toga boje, i zbog toga nas sve gleda sa podozrenjem.

Procvat obrazovanja i nauke  

Poznato je da se islam veoma brzo rasirio područjem Bliskog i Srednjeg istoka. Uslijedila su i vojna osvajanja koja su proširila teritorije uticaja. Već u 7.stoljeću berberska vojska pod vodjstvom Tarika ibn Zijada  prelazi na Iberijski poluotok i muslimanii vladaju nad djelovima sadašnje Španije sve do kraja 15.stoljeća. Na drugoj strani svijeta muslimansko carstvo prostire se sve do Indije. Taj period nije, međutim,  poznat samo po vojnim osvajanjima. U tom periodu od skoro pola milenijuma razvija se muslimanska nauka, medicina, filozofija, literatura.

Mohamed bin Mahatir, bivši premijer vlade Malezije (uzgred veliki prijatelj Bosne i Hercegovine), piše u svome članku „ Muslimani su propustili renesansu“, objavljenom u više svjetskih novina i časopisa (izvor: Project Syndicate), u novembru 2005:

„U prošlosti su bili muslimani jaki zato što su bili obrazovani. Muhamedovim poslanstvom bilo je preporučeno da se čita, ali Kuran ne govori o tome šta trebamo čitati.

Tada nije postojala «muslimanska obrazovanost», tako da je čitati značilo čitati sve što je bilo na raspolaganju. Rani muslimani su čitali djela velikih grčkih naučnika, matematičara i filozofa. Studirali su takodje djela Persijaca, Indijaca i Kineza.

Rezultat toga bilo je cvjetanje nauke i matematike. Muslimanska inteligencija je doprinosila razvoju nauke i razvijala nove discipline, na primjer astronomiju, geografiju i nove matematičke pravce. Uveli su brojke koje su omogućile jednostavno a neograničeno računanje.“ 

U prilog ove teze htio bih navesti dostignuća u nekoliko oblasti i imena velikih naučnika koji se i danas spominju u cijelom svijetu.

Tako „Holle –Universalna istorija“ (izdanje 1994., Erlangen)  piše na str.266 o periodu vladavine u Španiji:

„ Sredinom desetog stoljeća u glavnom gradu Kordobi štitilo je 30 km duge zidine oko milion stanovnika, kojima je stajalo na raspolaganju 300 javnih kupatila, 80 otvorenih škola i 300 džamija.Univerzitet sa svjetski poznatom bibliotekom je vodeći – ne samo u islamskoj Evropi“ 

A u jednoj emisiji njemačke televizijske stanice ZDF se kaže: „ Kada je u Kordobi svako jutro stotine čistača melo i polijevalo kaldrmisane ulice, u Parizu se još hodalo po blatu do koljena.“ 

Muslimanska nauka u tom periodu bilježi nezapamćeni procvat. Pored medicine i novih otkrića, etabliraju se farmacija i hemija kao nove naučne grane. Muslimanska medicina ima posebne uspjehe na području hirurgije i očne medicine.

Španski ljekar Lisanaddin ibn al Chatib prvi je prepoznao kugu kao infektivnu bolest. Damaški ljekar Ibn – an Nafis suprotstavio se Galenovoj teoriji krvotoka i opisao je krvotok pluća 400 godina prije Williama Harveya. Ibn al-Haitam je dao naučno objašnjenje procesa gledanja. Ibn Sena je već tada bio blizu otkriću prenosne prirode tuberkoloze.

I u drugim oblastima se realizuju velika djela. Al-Idrisi, poznati geograf, stvara 1154. godine atlas svijeta sa, za to vrijeme nevjerovatno preciznom, kartom svijeta. Ibn Khaldun piše svoje veliko istorijsko djelo“ Muqaddima“ a Ibn Rushd (na zapadu poznat kao Averroes), piše poznati filozofsko-religiozni spis „ Risalat al-Itibar“, koji će snažno uticati na evropsko mišljenje, a posebno sa aspekta odnosa izmedju religije i filozofije.

Jedan od najpoznatijih muslimanskih naučnika  Husein ibn Sena (na zapadu poznat pod imenom Avicena) bio je veliki vjernik. Čitajući njegovu biografiji, međutim, spoznajete da nije čitao samo religiozne spise. Čitao je i starogrčke autore, filozofe i ljekare, govorio više jezika. Bavio se matematikom, astronomijom i astrologijom, filozofijom, ali najpoznatiji je bio kao ljekar i veliki medicinar. Radio je u Isfahanu, u današnjem Iranu. Vodio je veliku bolnicu i medicinski fakultet kakav tada , u 11.stoljeću, u Evropi nije uopšte postojao. Apsolventi te škole dobijali su titulu Hakim (ljekar). Ibn Senu su zvali „ ljekar svih ljekara“. Tu visoku školu i bolnicu veoma dobro i iscrpno opisao je američki pisac Noah Gordon u svome romanu“Medicus“.

Ibn Sena napisao je više medicinskih knjiga. Najpoznatija je „Kanon medicine“, kapitalno djelo koje je, kako kaže njemačka  Enciklopedija Brockhaus,  bilo više od 700 godina (!!!) obavezna literatura i neosporni autoritet na medicinskim školama u Evropi.

Slabljenje muslimanske nauke 

Muslimanska nauka cvijeta u periodu dok je zapad Evrope u „mraku“. Medjutim, krajem četrnaestog stoljeća dolazi do zastoja u tom razvoju. Mahatir u svom članku to objašnjava ovako:

“ Ali oko 15. vijeka počeli su oni, koji su bili obrazovani u islamu, potiskivati naučna istraživanja. Počeli su izučavati isključivo religiju, sa argumentom da će posmrtni život zaslužiti samo oni koji izučavaju religiju – posebno islamsku pravnu nauku.

Rezultatom je bilo intelektualno nazadovanje upravo u momentu kad je Evropa počela preuzimati naša naučna i matematička znanja kao svoja.

I tako u trenutku, kad su muslimani počeli intelektualno zaostajati, Evropljani su započeli svoju renesansu i razvijali sve modernije načine za zadovoljavanje svojih potreba, uključujući proizvodnju oružja, koje im je na koncu omogučilo da dominiraju svijetom.

Nasuprot tome, muslimani su fatalno oslabili svoju sposobnost odbrane, pošto su zapostavili ili su odbijali istraživanja, navodno sekularnih, nauka i matematike,a ta kratkovidost ostaje i nadalje osnovnim izvorom potlačenosti koji danas muslimani trpe.

 Ipak, najveći problem je očito postepena izolacija islamskog obrazovanja – a do velike mjere i islamskog života – od ostatka modernog svijeta. Živimo u vjeku nauke, kad ljudi vide i slušaju dogadjanja u kosmosu, kloniraju zvijeri i vide šta se dogadja iza ugla. A nekima izgleda da je sva ova stvarnost suprotna našoj vjeri u Kuran.

To je tako zato što su oni koji tumače Kuran obrazovani jedino u religiji, u njezinim zakonima i običajima, te usled toga nisu sposobni razumjeti današnja čuda tehnike.Fatve koje daju izgledaju bez smisla, a ljudi koji su naučno obrazovani ih ne mogu prihvatiti.“ 

U veoma zanimljivoj knjizi „ Globalizacija i nove realnosti“, koja predstavlja zbirku govora Mohameda Mahatira na ovu temu izmedju 1996. i 2002. godine (Izdanje: „Liljan“ Sarajevo, 2002.), se ova pitanja više puta pretresaju (strane 17, 41,42 i 47):

„ Do opadanja je došlo zato što smo bili zaokupljeni medjusobnim sukobima o u tumačenju naše vjere…Muslimani moraju upamtiti da su potpuno propustili industrijsku revoluciju. Dok su oni bili zaokupljeni debatom o tome da li je modernizacija spojiva sa islamom ili ne, dok su osuđivali jedni druge u vezi sa trivijalnim pitanjima nauke i religije, dok su razmatrali, godinama, da li se električna energija može koristiti u džamijama ili ne, Evropljani su bili zaokupljeni primjenom novih znanja na mašine, inžinjerstvo…Razvili su tehnike masovne proizvodnje, povećali su brzinu i kapacitet transporta… I dakako, proizveli su bolja oružja, i time dokrajčili Muslimansko carstvo. Industrijska revolucija je, zapravo, uništila Muslimansko carstvo… Sad gledamo kako informacijska era osviće u svijetu. A čini se da ćemo i tu revoluciju propustiti… 

Bilo to čudno ili ne, ali svaki put kada neke muslimanske zemlje pokušaju preduzeti pozitivne mjere kako bi sustigle razvoj ostatka svijeta i spriječili da budu pod dominacijom drugih, pojave se grupe muslimanskih fanatika koji će učiniti sve što mogu da učine muslimane zaostalim i ugroženim – sve u ime islama.Zapravo, ti muslimani što žele da mi i dalje budemo zaostali su izdajnici islama i muslimana… Ako već misle da svoju sudbinu trebamo prepustiti Allahu, čudno je da upravo oni preduzimaju korake da spriječe muslimane da sami sebi pomognu. Neka onda prepuste Allahu da nas zaustavi, ako On to hoće.“

Ovi navodi Mahatira na najbolji način, makar samo globalno, potvdjuju da muslimana danas među velikim imenima nauke, strategijskog i primjenjenog istraživanja, sa časnim izuzecima skoro da i nema.

Muslimani se osjećaju šikanirani i ugnjetavani, ali to je i zbog toga što su danas slabi za razliku od muslimana u prošlosti. Muslimani se moraju promjeniti za vlastito dobro, jer je nemoguće tražiti od onih koji ih podcjenjuju i ugnjetavaju da se oni promjene u njihovu korist.

Na kraju svoga članka Mahatir kaže:

„Nesposobnost da se razumeju i objasne stvarni i osnovni postulati Kurana donijela je muslimanima samo nesreću. Ograničavajući svoje čitanje samo na religiozne spise, a zapostavljajući moderne nauke, uništili smo islamsku civilizaciju i izgubili smo se u svijetu.

Ne smijemo nikad zaboraviti da Kuran govori: »Allah neće izmjetiti to što je loše u ljudima, ako se oni sami ne promjene». Mnogi muslimani to stalno ignorišu, a umjesto toga se samo mole Allahu da nas spasi i vrati nam prošlu slavu. Kuran, međutim, nije talisman koji možemo objesiti oko vrata kao odbranu pred zlom. Allah pomaže onima koji usavršavaju svoje znanje.“ 

Muslimanski svijet bi, po meni, morao imati svoju „renesansu“. Ne zatvarati se, otvoriti se naučnim saznanjima, školovati mlade, školovati i žensku omladinu, i više se sekularizovati. Ovo poslednje, u današnjim uslovima, je nažalost nemoguće.

Nisam veliki optimista. Muslimani se, nažalost, ne zanimaju pitanjima industrijske i informatičke revolucije. Zanimaju se pitanjima ko je pravi musliman, a ko nije. Iako je Kuran jedna knjiga (a ne dvije ili više), imamo desetine raznih struja u muslimanskom svijetu. Suniti i šiiti se medjusobno ubijaju, samoubice nose eksploziv medu ljude, jedni druge ne priznaju i nazivaju ih ćafirima. I unutar šiitskog i sunnitskog pokreta postoje  razlike. Sunniti imaju četiri imama, a šiiti dvanaest, učenje svakog od njih je drugačije. Potom su tu dalje podjele,  izmedju ostalog druzi, alaviovci i vehabije.

Medjutim, prorok Muhamed nam je prenio jednu – i samo jednu – vjeru. Uprkos tome, danas imamo izgleda hiljadu vjera koje, sve do jedne, tvrde da su islam.

Vraćam se na kraju na to šta je rekao Mahatir. Muslimani se moraju mijenjati ako hoće da promjene svoju poziciju u svijetu.

Foto: dreamstime.com