Europska uljudba u NDH književnoj kritici

Mirnes Sokolović
Autor 2.5.2022. u 09:57

Izdvajamo

  • Post-holokaustovsko raspadanje i pometnja jezika – iskorištena je, po svim tim katedrama i institutima, da se rehabilitiraju i ponove uspostave izgubljeni kontinuiteti i umoljčane figure, koji su svoj poetski jezik bili priveli jednom politički okamenjenom šifrarniku, kao zidu iza kojeg su žrtvovani milioni ljudi i iz Evrope istrijebljeni cijeli narodi.

Povezani članci

Europska uljudba u NDH književnoj kritici

Foto: FB

Prelistavajući periodičku građu godinama kasnije, upoređujući napise, povjesničari literature konstatovaće naprimjer da „NDH književnokritička proizvodnja, poglavito ona koja je svoju konačnu svrhu vidjela u primjeni estetičkih mjerila, nije trpjela znatnu štetu“ (Ivica Matičević, Prostor slobode : Književna kritika u zagrebačkoj periodici od 1941. do 1945).

Eto dokaza da su, u nacionalnoj književnoj povijesti, na vrhuncima nacističkih zločina istovremeno očuvani neke od najvažnijih tekovina evropske kulture. Je li to autonomija kulture? Matičevićeva studija navodi dalje da su publikovani i kritički prikazi i eseji koji „u svojim pojedinim dijelovima iznose i kritiku izvanliterarne zbilje“. To dostignuće ispunilo je još jednu karakteristiku jer „književna kritika nije samo književna, usmjerena isključivo prema književnom djelu, ona je istodobno i presjek i slika cjelokupna društvena zbivanja“.

Na stranicama, naprimjer Hrvatske revije, kaže Matićević, pogotovo nakon odlaska Marka Čovića koji je napisao zadatke ustaškom književniku, kad uredništvo 1943. preuzmu iskusni modernisti Branimir Livadić i Olinko Delorko, bezuvjetna sloboda književnog stvaranja i kritičkog izraza postaće osnovica uređivačkog programa.

Čović, kao prethodni režimski urednik od 1941. do 1943. godine, zadao je smjernice pišući da „ustaška Hrvatska učvršćuje svoje mjesto u Novoj Europi svestranom suradnjom sa silama i tvorcima novog poredka. I naša kulturna suradnja pridonosi veliki i značajni udio međusobnom upoznavanju i zbliženju naroda te naše Nove Europe, jer utire temelje trajnom i produhovljenom prijateljstvu među narodima“.

Bile su to sve formule koje će godinama kasnije odati jednu sraslost humanih nadanja visoke evropske kulture sa kulturnim žargonom novog nacističkog poretka. S druge strane, Livadić i Delorko, kako naglašava Matičević, oglašavaće se „isključivo o književnosti budući da ih je ona jedino i zanimala, dok je Čović pokušavao neposredno promicati vladajuću ideologiju i političku vlast u književnom i kulturnom kontekstu. Posve je druga stvar što se to u »Reviji« za njegova uredničkog mandata i nije osjetilo previše, u književnoj kritici uopće ne“.

U Hrvatskoj reviji je, međutim, za Čovićeve vladavine objavljen prikaz Protužidovske izložbe koja je održana u maju 1942. u Umjetničkom paviljonu na Trgu Kralja Tomislava u Zagrebu. Tim povodom Ivan Raos će u tekstu pod naslovom Židovi – neprijatelji svih naroda pisati da je Hrvatski Državni izvještajni promičbeni ured, kao priređivač izložbe, uputio široke narodne slojeve „u sve skrovitosti, kojim se služilo medjunarodno židovstvo, da izrabi sve narode, a napose naš hrvatski narod“.

U osvit Konačnog rješenja Raos tako na stranicama Hrvatske revije posebnu pažnju čitateljstvu skreće da „zlokobna moć medjunarodnoga židovstva, njihovo nagomilavanje novca na grbači malih i velikih naroda čitavoga svijeta, njihova paklenska strašna i krvava pojava u povjesti čovječanstva, demonski nacrt kojim su mislili potpuno zavladati svijetom leži u podmukloj snazi njihove željezne organizacije. Stoljećima i tisućljećima ulijevaju strah u srž svih naroda, koji nisu znali, kako da im se opru“.

Poseban kvalitet te izložbe Raos će vidjeti u tome što je „protu-židovska izložba najviše zaokupljena nama samima, te posvećuje najveći dio razvoju Židovstva na hrvatskome tlu“. Posebno će mu biti zanimljiva slika Hrvatske, koja prikazuje koliko je veleobrtničkih, prevoznih, nakladnih poduzeća bilo u židovskim rukama.

„Dolaskom Nezavisne Države Hrvatske“, zaključuje Raos, „Poglavnik je uspješno digao masku s obezumljenih židovskih obraza, učinio kraj njihovome razornom djelovanju i nanovo podigao »Plot oko Israela« odstranivši ih jednom za uvijek od hrvatskoga narodnog, gospodarskog, privrednog i kulturnog života. Više ne može Židovsko kopito nemilosrdno trti posvećenu hrvatsku zemlju“.

– Kroz čitavu našu povijest nikada nismo u Židovu gledali prijatelja, nikada nam nije bio ni ravnodušan, nego smo uvijek stajali na braniku svojih prava tražeći izlaz da zbacimo s ledja izrabljivače. Nekoliko puta dalmatinski gradovi protjeraše Židove, ali su ih uvijek morali ponovno primiti, jer su svi brodovi, koji su opskrbljivali te gradove bili u židovskim rukama, te bi prestali uvažati žito i živež. Danas, kad se čitava Nova Europe jedanput zauvijek obračunala sa Židovima, nema bojazni da će se opet pojaviti, kao oni o kojima zavisimo, da nas izrabljuju i mrcvare – tim riječima na evropskom nivou Hrvatska revija najavljuje i daje svoj prilog po sofisticiranim i visokokulturnim stranicama jeziku koji će podstaći i civilizovano opravdati istrebljenje Jevreja u Evropi.

Kad godinama kasnije književni povjesničari, unatoč tim najordinarnijim antisemitskim frazama i propagandističkim pamfletima objavljivanim na istim stranicama, uzmu svoje povijesnopoetičke okulare i pogledaju u prošlost, sve će se to ipak činiti samo kao časopisi koje su sačuvali estetska mjerila i omogućili čak i kritičke prikaze izvanliterarne zbilje.

Da nisu možda ti ekskursi u nimalo literarnu i zlokobnu ulogu međunarodnog židovstva ustvari – te društveno-analitičke opservacije? Matičević je čak spreman da polemiše sa svim onim koji su se pitali nije li „osnutkom NDH u hrvatskoj književnoj kritici nastupio rez, prekid povijesti i gubitak kritičke svijesti“.

Uzmimo, međutim, da svim tim profesorima i nacionalno bitnim istraživačima takvi pamfleti nisu uopšte dostojni čitanja u procjeni uloge jednog časopisa, pa su zato spremni tvrditi da se na tim stranicama, na kojima su prelomljene i ovakve antisemitske filipike, „i ne osjeća previše“ promicanje vladajuće nacističke ideologije u kulturnom kontekstu.

Uzmimo, zaista, da ti štovatelji estetskih mjerila u uvezivanju poetičkih kontinuiteta, koji čine jednu povijest nacionalne književnosti, u podizanju autonomije književnosti, doista i ne uzimaju u obzir to što časopis, koji je „kontinuitetom i ozbiljnošću u predstavljanju hrvatske književnosti izgradio prepoznatljivi karakter“, odašilje kulturne utiske u prikazima izložbi korespondirajući sa najprisutnijim i najjačim političkim žargonom tog vremena.

To je glosarij u ime kojeg su već tada, do kraja godine 1941., dok uredništvo Hrvatske revije ne preuzmu iskusni modernisti Livadić i Delorko, formacije Einsatzgruppe, Wermachta i Vojne policije, lokalnih kolaboranata, poubijali milion Jevreja istočno od granice Molotov-Ribentrop.

Ako smo na polju čiste književnokritičke i poetičke opservacije, možda nije zanemarivo da je u istom godištu objavljeno i jedno razmatranje hrvatske moderne lirike u vidu komentara antologije koju je 1942. u Milanu na talijanskom jeziku priredio prof. Luigi Salvini „najrevniji talijanski kroatist i neumorni radnik na kulturnom upoznavanju hrvatskoga i talijanskoga naroda“.

Salvini će u tom kontekstu uspostavljati uobičajene evropske međukulturne latinske sinkretizme, među narodima podobnim u novom poretku, tako će pisati o presudnoj stvaralačkoj vrlini „dubrovačkih pjesnika“ koja je „crpla svoju hranu ne samo u stalnom čitanju talijanskih pisaca, nego i u familijarnosti s latinskim i talijanskim jezikom, kojim su mogli također i pisati i umjetnički se izražavati“, iako je „njihova stvaralačka sposobnost bolje došla do izražaja u hrvatskim djelima“.

Salviniju će to svjedočanstvo jednog kratkog i sretnog razdoblja, biti posebno važan „jer se sjaj protegao i u susjedne zemlje, gdje je već turska invazija sva kulturna nastojanja svela na skupno i bezimeno životarenje, tako da se stoljećima nitko nije mogao nadati u kakav preporod umjetnosti i pojavu pjesništva“.

Nasuprot tim zakržljalim nimalo latinskim kontekstima, do danas se osjeća „intuicija, koja se iz dana u dan sve jasnije očituje kod hrvatskih pisaca, koji u mediteranskome svijetu, latinsko-rimskom, nalaze umjetničke i životne oblike ne samo bliske svojima, nego i poticaje onih stvaralačkih sposobnosti, koje su u hrvatskoj književnosti stvorile stoljetnu predaju i želju za neprestanim natjecanjem s književnostima Zapada, daje danas dubrovačkim pjesnicima intimnije značenje kod modernih pisaca“.

Presudnost sredozemne struje koja se pretvara u moderni humanizam, po Salviniju, osjećat će nasuprot sutonskih i socijalnih pjesnika i u uzdizanju lirike do najviših vrednota, do mističkih i religioznih vrednota kod Ujevića, u atmosferi aluzija, simboličnim prelazima evokacija kod Antuna Bonifačića (koji je bio hrvatski predstavnik u Goebbelsovoj Europskoj uniji pisaca), kao i u prožetosti antičkim i klasičnim sastavom stiha i mitološkim temama, kao čudesnom preporodu pjesništva natrunjenoga starim talijanskim utjecajima, kod Olinka Delorka.

Na istim stranicama, iz pera Krune Krstića, pisaće se i o tuđim utjecajima koji su ulazili u jezik hrvatskih književnika dolazeći iz: 1) iz dalmatinskih romanskih narječja; 2) iz latinskoga bogoslužja i latinske crkvene književnosti; 3) iz mletačkoga narječja; 4) iz humanističke latinske i talijanske književnosti; 5) iz jezika grčkih naseljenika na Jadranu; 6) iz turskoga jezika (s arapskim i perzijskim sastojinama); 7) iz turske i posebno arapske islamske književnosti, koju pozna i kojom se bavi jedan dio hrvatskih muslimana; 8) iz njemačkih narječja na sjeverozapadnoj granici hrvatskoga narodnoga tla; 9) iz jezika austrijske vojničke i građanske uprave za vrijeme Krajine i poslije do Preporoda; 10) iz madžarskih govora uzduž sjeverne i sjeveroistočne etničke granice; itd.

Autor će osjećati presudnim što je „dio tuđinskoga naplova izbačen nastojanjem čitavoga stoljeća iz suvremenoga književnog jezika, ali se u njemu zadržao priličan broj po tuđem uzoru načinjenih izričaja složenih od elemenata po korijenu hrvatskih riječi“. Budući da je u Jugoslaviji „sva državna vlast bila usredotočena u Beogradu“, bilo je evidentna i tendencija „posrbljivanja hrvatskoga jezika“, usvajanje „srpske jezične navike“.

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske autor daje posebnu ulogu članovima Pokreta za hrvatski književni jezik, kao državnom uredu kojemu je zadatak da, u saradnji sa znanstvenim ustanovama (Sveučilištem i Akademijom), ukloni nanos beogradskog jezičnog zakonodavstva iz suvremenoga hrvatskoga književnog jezika, u skladu sa »Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu« od 14. kolovoza 1941.

Hrvatska revija sve je prilježnija iz stranice u stranicu – književnost osvijetliti tako, ako je i umjetnost riječi, da to onda nisu bile kakve riječi, držeći bitnim kako su riječi uvezane u širem kontekstu sa drugim jezičkim nizovima i društvenim vidokrugovima. Tu su presudne europske korespondencije utemeljene na latinskim i modernim sinkretizmima.

Svakako izgleda poluslijepo signifikantnost koju Matičević pridaje izjavi jednog kritičara, istovremeno odjelnog pročelnika u Ministarstvu nastave i bogoštovlja, koji u prikazu Budakova djela naglašava kako »ne smijemo zaboraviti, da je književnost u prvom redu prvenstveno, a i samo umjetnost«, kao da je ta deklamacija krajnji domet i posljednja riječ tzv. autonomije književnosti, nedodirljivi kvalitet na stranicama jednog kolaboracionističkog književnog časopisa.

Kada Hrvatska revija piše naprimjer o Hasanaginici, kao ponosu hrvatskoga narodnoga pjesništva, izrazu estetskog i etičkog bogatstva hrvatske narodne duše, skrenuće pažnju i na privremeni poraz u međunarodnom javnom mišljenju, koji će se sastojati u tome što je talijanski opat Alberto Fortis uveo tu pjesmu u europski svijet, ne pod hrvatskim, nego pod morlačkim imenom.

– Morlaštvo je – piše Petar Grgec – poput afričkih plemenskih zajednica moglo biti uklopljeno u svaku tuđu državu. Zato su različiti tuđinski imperijalisti radije pogodovali njemu nego hrvatstvu, koje je od ranoga srednjega vijeka značilo uvijek nezavisnu narodnu volju i težnju za podpuno samostalnim vrhovništvom.

Tome porazu nije ništa manje odmogao ni romantizam kod svih europskih naroda koji je omogućiše Vuku, ne samo srpske nego i da hrvatske narodne pjesme prikaže Europi pod srpskim imenom, otkad je »Hasanaginica ubrojena u europskom svijetu među srpske pjesme“.

Dok jedan kritičar procjenjuje pripovijetke Alije Nametka, tada za autonomiju umjetnosti nije presudno ako ne napušta uvjerenje o estetskom kao temeljnom mjerilu u prosudbi književnih djela, ili što Nametka odvaja od ostalih iz kruga muslimanskih pisaca »kojima je želja za liečenjem družtvenih rana umanjila umjetničku dojmljivost njihovih pripoviedaka«, nego i to što se pisac Nametak po stranicama Hrvatske revije – gleda kao faktor u konceptu „odgojne romantike kod Hrvata muslimana“, o čemu Matičević ne govori.

Tako se reprezentira čudnovatost Bosne u kojoj čak „ne žive nikakvi repati dvonošci nego najčistija kerv hrvatske krvi“.  – Čudnovatost Bosne je možda u njenoj naravnosti, prirodnosti, dobri Bošnjani su otvoreniji, iskreniji i plemenitiji od ostalih Europejaca – idealizira se ta sredina u skladu sa novoevropsko-biloškom tipologijom.

Da se taj milje uobliči u taktu najnovije moderne uljudbe, Hrvatska revija promovira didaktički sentimentalni realizam koji se sastojao „u nukanju na svjetovno školovanje i privikavanje novom vieku jer bosansko-hercegovačka sredina, poglavito bosansko-hercegovački muslimani, bijaše ogrezla u moru krivo shvaćenih vjerskih tradicija, i koja zato i najsvjetlije produkte europskog duha u najmanju ruku preziraše“.

– Begovi i age – piše Ismet Žunić – s poluinteligentnim hodžama bijahu mozgovi sredine, i jadni su to mozgovi, koji smatraju da je u materialnom bogatstvu i rahatluku najveći cilj života, il pak u vječnom ibadetu i molenju raditi samo za onaj sviet. Tako najhrvatski seljaci vođeni tim jalovim i hereditarno obterećenim mozgovima i sami padoše u čamovanje, baruštinu lienosti i nostalgiju za nečim neostvarivim.

Ostaje činjenica, dakle, da se na stranicama Hrvatske revije mnogo polaže na uljudbu, od koje zavisi svo pjesničko stvaranje, o čemu naširoko piše i Zvonimir Katalenić, prizivajući gađenje jednog francuskog pisca na nepodopštine moderne Amerike, prenoseći „da su Američani roboti s čitavom svojom nudriuljudbenom misijom u svijetu, da su gori od crnaca, da su pošast za mirnu, staloženu i ozbiljnu Europu“, dok su „Francuska, njegov vrtić i njegova vila, Provenca i Bretagna, i ako stare, još uvijek zemlje, koje dišu čisti zrak slobodne uljudbe, kulture i umjetnosti“.

Sve to što Matičević, listajući i upoređujući svu tu periodiku godinama kasnije, ne komentariše toliko iz Hrvatske revije, kao časopisa koji stavlja kao svjetionik estetske prosudbe u NDH književnosti, sve to – i ti koncepti Salviniji o korespondencijama hrvatske i talijanske književnosti po osnovu latinštine, i to sumnjičenje stranih jezičkih uticaja i čišćenje od svega beogradskog i srpskog, i to određivanje morlačke odrednice kao faktora identitetarne diseminacije, i to pozivanje na estetsko i etičko bogatstvo narodne duše, i to romantiziranje bošnjačkog miljea po osnovu biološki inherentne plemenitosti iznimne u Evropi, koje se ipak mora uljuditi na osnovama novog vieka i svjetovnog školovanja, a protiv hereditarne obterećenosti – sve to ide glosarij Hitlerove Evrope koji povezuje rasu i prostor u tijelu jedne organske kulture koja u to vrijeme kombinuje naslijeđe Germana i Rimljana kao dva rasna i nacionalna elementa u čijoj su napetosti, zahvaljujući genijalnosti Ducea i Führera, uspostavljena između dva pola Osovine.

Latinski jezik kao jezik naobrazbe u toku 13 stoljeća koji leže između Vergilija i Dantea, okupljajući paradigmu evropske kulture, po Curtiusu, što će se osjećati u imperiju koji je obnovio Karlo Veliki, prenijevši samo rimsku carsku vlast na drugi narod, sada je iskorišten u cilju najordinarnije propagande kada Hitler nakon preuzimanja ode u Rim u posjetu Musoliniju imitirajući krunidbu srednjovjekovnih germanskih vladara, a grčko-latinska antiku bude proglašena univerzalno valjanom osnovom za evropsku kulturnu identifikaciju i duhovni preporod protiv svih marazama nacionalnog raskorijenjivanja, amerikanizma, međunarodnog jevrejstva i jezičke diseminacije.

Za to vrijeme Hrvatska revija sekundira o humanističkom sjaju i preporodu, o mističnoj inspiraciji koju je donio kulturni sinkretizam dubrovačke poezije i latinštine, nasuprot skupnom životarenju sredina pod (neevropskom) turskom okupacijom; o štetnom morlaštvu hrvatske kulture koja u afričko-plemenskoj maniri bez granica nije mogla uzeti učešće u evropskom okviru; o crnačkom robotskom amerikanizmu nasuprot koje stoje francuski i evropski čisti zrak uljudbe i slobode stvaranja; o humanoj i romantičnoj didaktici novog vijeka kojim treba uljuditi sve te orijentalizirane begove i age koji se pod svim tim fesovima, feredžama i turbanima nadaju samo napretku na onom svijetu.

Na stranicama Hrvatske revije, pod uredničkim palicama Livadića i Delorka, u vrijeme po Matičeviću bezuvjetne slobode književnog stvaranja i kritičkog izraza, naprimjer, prof Luigi Salvini 1943. pod naslovom Konac stoljeća objaviće jedan pregled talijanske poetike u pola vijeka između osvojenja Rima (1870.), do ulazka Italije u svjetski rat (1915.), što se smatra kao razdoblje unutarnjeg sređivanja nove države.

U toj istoriji uzdiže se jedan poetički tip vedra lica iznad književne Carduccijeve generacije i iznad D’Annunzijevih junaka, dok se „rađaju Talijani, koji su svršili proces nutarnje evolucije, prirodne poredbe s druge europskim kulturama i više su Europejci nego 50 godina prije, a da ništa nisu niekali od bitnih oznaka svoje vlastite tradicije“, potpuno u stilu novog kulturnog poretka kada predstavnici tek samobitne nacionalne kulture mogu participirati u evropskom okviru.

Sljedeća bitna tačka je, po Salviniju, futurizam – kao prva struja nove talijanske kulture – koji „uspijeva upravo na akciji da okupi oko sebe pisce i umjetnike tako različitih tipova, kao Folgorea i Papinija, kao Palazzeschija i Sofficija u uvjerenju, da će oni moći sami od sebe, ne obazirući se na tradiciju, uhvatiti kontakt sa životom, koji se činio kao izgubljen poslije ironije i očajnog plača sutonskih pjesnika Gozzana i Conzzinija. Taj će impuls Preko »Popolo d’Italia« (studeni 1914.) biti upravljen prema mladima pozivom od kojega se pokreće socialna borba prema novoj koncepciji solidarnosti koju će povesti Mussolini vičući:

– Ja idem! I opet idem — poslije kratkog odmora – a vama ja, mladosti Italije, mladosti tvornica i sveučilišta, mladosti po godinama i mladosti po duhu, mladosti, koja pripada generaciji, kojoj je sudbina odredila da stvara poviest, vama ja šaljem svoj proročki poziv, siguran, da će među vašim redovima naići na odjek simpatije.

To što Salvini poantira tim savezom futurističkog poleta i konkretne proklamacije novog fašističkog Vođe, odajući neizbježnu stopljenost pjesničkog jezika i političkog žargona, nikako neće ići u prilog plemenitom gajenju estetske prosudbe i slobode stvaralaštva – što je, po Matičeviću, kuriozum Hrvatske revije kao NDH književno-kritičkog časopisa, posebice u vrijeme Livadić-Delorkovo.

Bezuvjetna sloboda stvaranja još gore će se provesti kad antologičar nacional-socijalističke lirike, utemeljene na iskoni, Heinz Kindermann u istom godištu Hrvatske revije počne frazirati o volkisch književnosti napominjući da je sada „pjesnik kao sijač svoga naroda, to je sada novo životno geslo njemačke književnosti! Pjesničtvo je time sviestno dobilo nova zadaću u njemačkom životu, naime da daje smisao za izraz volje i za novi put jednog čitavog naroda“.

Dok Matičević piše o jednom časopisu usmjerenom prije svega na književnost i umjetnost riječi, za to vrijeme sa stranica istog tog časopisa se urbi et orbi proklamira da pjesničtvo „mora imati u narodu svoje uporište i iz zova naroda crpsti svoju životnu snagu, a narod mora spoznati njegovu pravu vriednost i tražiti ga“, a drugi pjesnik biće značajan po tome što je „uzpio izložiti glavni temelj svojih narodno-bioložkih predpostavki“..

Mora da to – kad bismo se šalili kao Matičević – znači staviti umjetničku dojmljivost ispred „želje za liečenjem družtvenih rana“, kako se prema ovom istoričaru književne periodike emanira kritički kvalitet na stranicama autonomno-čiste Hrvatske revije.

Dok se u prikazu djela Carla Schmitta piše o bolesti kulture koju donosi svako depolitiziranje života i povlačenje Države, konačni akcent u toj ariji proklamirane estetske prosudbe i slobode kritičkog izraza dat će afirmitativni prikaz života i djela Hansa Friedricha Bluncka, volksich žreca koji određuje narodnost kao silu pjesničtva, člana Pruske akademije od 1933, predsjednika komore za književnost (Reichsschrifttungskamurer), usrdnog radnika na uspostavljanju njemačkih kulturnih veza s inozemstvom, koji će 1938. prigodom svoga pedesetog rođendana „doživjeti mnogostruke počasti, a jedna od njih bila je i Goetheova medalja, koju mu je podielio Führer“.

Upravo će Blunck ostati cijelog života vjeran pletenju „protiv osjećaja izgubljenog rata i protiv one popustljivosti, s kojom se tada propoviedalo novo osvjedočenje, samo da bi narod zaboravio ono što mu je Versailles donio“. Dok drugi umjetnici slične provenijencije još tokom tridesetih godina budu priznavali ubilačku prirodu režima i distanciraju se, Blunck je – bilježe književni istoričari – zadržao svoju romantičnu sliku nacista Njemačke do kraja Drugog svjetskog rata.

Nikada ne priznajući dubinu svoje greške, neprekidno se nada „podmlađenoj demokratskoj domovini, i to u tradiciji svojih predaka“, od djetinjstva do odraslog doba vjerujući u slavnu i idiličnu prošlost Schleswig-Holstein i Donja Njemačke koji će jednog dana svojom tradicijom osvojiti svijet.

Nakon što se humanistički rječnik i svijetle tekovine evropske kulture isprepletu sa nacističkim žargonom novog evropskog kulturnog poretka, najjavangardniji među kritičarima nakon Holokausta, dovodiće u pitanje jezik kao univerzalni idiom kojim se mogu iskomunicirati svakodnevni događaji, najavljujući da prelazimo iz povijesne ere verbalnog primata i klasičnog razdoblja pismenog izražavanja – u fazu raspadnutog jezika, “post-lingvističkih” oblika i djelomične šutnje.

Zajednica tradicionalnih vrijednosti bila je rascijepljena, same riječi izokrenute i pojeftinjene, jer su klasični oblici i metafore popustile oblicima koji su sve izobličavali i unosili prekid komunikacije, a dolazilo je vrijeme da se umijeće čitanja i istinske pismenosti rekonstituira, ako se ne želi pasti u tišinu.

Bila je to prilika da se konačno raskrinka jedan humanistički rječnik, da se tu ukaže rez, prekid povijesti i gubitak kritičke svijesti. Posumnjalo se u sve verbalno-ideološke jezike koji su mogli biti dovedeni u vezu sa zločinima, bilo u privatnoj sferi ili na razini ‘civilizacije’ kao takve. Sve od humanističkog glosarija, što se nije dovodilo u vezu sa Holokaustom, a moglo je biti povezano, prethodeći, zvučalo je neuvjerljivo, kao kič, kao da se rekonstruiše ili rehabilitira praznina.

Cijela umjetnost, sa humanim energijama, kao emancipacija, postade sumnjiva. – A konačni rezultat će biti da će se evropska kultura opet okupi na principima samosvojnih nacionalnih kultura i časti nacija, koje ulaze u interkulturni dijalog i zalog humanosti, kao legitimni predstavnici.

Umiveni, ukazaće se stari spojevi riječi, u najboljoj humanističko-filološkoj maniri, svi ti zastarjeli sklopovi o intuiciji, o latinsko-rimskom i evropskom jedinstvu, o međukulturnoj saradnji, umjetničkim i životnim oblicima koji potiču stvaralačke sposobnosti, o ljekovitoj funkciji umjetnosti, formirajući tromilenijumsku tradiciju i želju za neprestanim napretkom u književnostima Zapada, okupljajući svijetli kontinuitet od antike do modernih pisaca.

Post-holokaustovsko raspadanje i pometnja jezika – iskorištena je, po svim tim katedrama i institutima, da se rehabilitiraju i ponove uspostave izgubljeni kontinuiteti i umoljčane figure, koji su svoj poetski jezik bili priveli jednom politički okamenjenom šifrarniku, kao zidu iza kojeg su žrtvovani milioni ljudi i iz Evrope istrijebljeni cijeli narodi.

Mirnes Sokolović
Autor 2.5.2022. u 09:57