Feral Tribune: Država uzvraća udarac

Sven Milekić - BIRN
Autor/ica 5.7.2018. u 12:21

Feral Tribune: Država uzvraća udarac

U drugom dijelu teksta BIRN-a o listu Feral Tribunegovorimo kako je država uzvratila udarac kultnom antisistemskom listu, sasecanjem finansija satiričnom nedjeljniku preko tužbi i poreza.

Sven Milekić – BIRN

Feral Tribune je, nakon što je u junu 1993. godine počeo izlaziti kao satirični tjednik, čije je sjedište bilo u Splitu, brzo postao najistaknutiji glas protiv establišmenta na medijskoj sceni pod kontrolom vlasti.

Kada je izašla najpoznatija naslovna stranica Ferala, koja prikazuje polugole predsjednike Hrvatske I Srbije Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića zagrljene u krevetu, a koja je dobili priznanje širom svijeta, vlasti su brzo odgovorile mobilizacijom glavnog urednika Viktora Ivančića u hrvatsku vojsku.

Iako se ubrzo, Ivančić, nakon kraće vojne obuke vratio, Feral će u narednim godinama osjetiti gnjev države.

Otvoreni rat vlasti protiv Ferala

Viktor Ivančić započinje svoj radni tjedan odlaskom na sud pod policijskom pratnjom. Fotografija Lea Nikolića.

Čuvena naslovna stranica označila je početak ozbiljnih pokušaja vlasti da sasjeku Feral.

Vladini zvaničnici, kao i zvaničnici HDZ-a su izravno kritizirali Feral, optužujući ga za antihrvatsko izvještavanje u vrijeme kada je zemlja bila u ratu. Ali bilo je i svakodnevnih zastrašivanja susjeda i prijatelja članove redakcije.

Zatim je država krenula sudskim putem protiv Ferala.

„Svakodnevno su nama stizale tužbe po 10, 20, 50 hiljada maraka (njemačkih); to su bili milijuni maraka odštetnih zahtjeva. Kako god bi netko tužio Feral, naravno hrvatski sudovi su presuđivali u njegovu korist“ objašnjava Boris Dežulović, jedan od osnivača i urednika satiričnog tjednika.

Uz to, već 1994. godine odlukom tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić je Feralu nametnut poseban porez na šund, koji je obično bio rezerviran za pornografske sadržaje.

„Mi smo po tom porezu plaćali skoro 50,000 maraka poreza mjesečno više, pa tako deset mjeseci“, objasnio je Ivančić, dodajući kako je poslije Ustavni sud donio odluku kako je nametanje tog poreza Feralu bilo neustavno.

Logika iza nametanja tog poreza je bila upotreba polugolih tijela na naslovnicama, kao u slučaju naslovnice s Tuđmanom, Miloševićem, ali i nekih drugih.

Feral jedan dio prihoda od novina je gubio, jer im Slobodna Dalmacija – koja je bila vlasnik kioska za novine u Splitu – nije isplaćivala novce za prodane novine. Urednici lista su i u ovome vidjeli ruku države.

„Postoji jedan stenograma razgovora između Ivića Pašalića i Franje Tuđmana, u kojem Tuđman pita Pašalića kako ide ta stvar s Feralom, a on mu mrtav-hladan odgovori kako su uspjeli tiražiranjem smanjiti tiražu za desetak hiljada primjeraka,“ rekao je Dežulović.

Objasnio je i da su distributeri novina, u dosluhu s režimom, radili tako da bi nedovoljan, premali broj lista distribuirali u velike gradove – gdje je živio najveći broj čitatelja lista, a daleko preveliki broj u male gradove – gdje bi ostajalo dosta neprodanih primjeraka. Rezultat je bio pad prometa, što je imalo posljedični utjecaj na financije.

Istraživačko novinarstvo u neprijateljskom okruženju

Fotografija iz Feralovog teksta na kojoj se vidi kako ljudi kradu robu iz trgovačkog centra u Kninu nakon vojne operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. Foto: Hrvoje Polan.

Feral je nekoliko godina, do pred kraj 1990-ih predstavljao gotovo jedinu utjecajnu opoziciju HDZ-ovom režimu na medijskoj sceni.

Kada se 2000. godine, nakon smrti Tuđmana, otvorila mogućnost uvida u dosijee Službe za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, mnogi Feralovi novinari i urednici su naišli na dosijee o prisluškivanju.

Tajne službe su, kako vjeruju oni koji su radili u Feralu, vjerojatno i stajale iza događaja iz lipnja 1995. godine, kada su 3 muškarca u centru Splita uzimali primjerke Ferala s obližnjih kioska i javno ih palili.

„To je fascinantno jer su to radili satima u centru grada, to je trajalo i trajalo … i nitko im ništa nije smio reć’. Bila je i policija, koja je sa strane stajala i nije ništa napravila. Ti ne možeš u centru grada zapalit gradele i peć ribu, odmah bi ti došla policija“, objasnio je Ivančić.

Feral je imao dobre istraživačke novinare, koji su otvarali afere koje su uključivale i korupcijske skandale i razotkrivanje ratnih zločina počinjenih od hrvatskih snaga.

Jedna od takvih priča je bila razotkrivanje ratnih zločina koje su pripadnici pričuvnog sastava policije – pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, koji je 2017. pravomoćno osuđen za ratne zločine – počinili nad srpskim civilima u Pakračkoj Poljani 1991. godine.

„Zaustavite rat u Hrvatskoj“ – Feralova naslovnica koja se odnosi na popularnu pjesmu iz 1991, objavljenu tijekom hrvatske vojne operacije „Oluja“ u kolovozu 1995; „Sagradit ćemo još ljepši i stariji most“ – sarkastična naslovnica koja se odnosi na stari most u Mostaru, kojeg su uništile snage bosanskih Hrvata u studenom 1993.

Tako je bivši pripadnik te jedinice, Miro Bajramović, u rujnu 1997. godine ispričao detalje o tim ubojstvima u intervjuu 20-godišnjem novinaru Ivici Đikiću. Nakon ove priče, Feral je dobio i policijsku zaštitu zbog velikog broja prijetnji koje su dobili.

Jednako burnu reakciju izazvao je Feral i dvije godine ranije kada je u kolovozu 1995. godine napravio reportažu o pljačkama srpskih kuća i radnji u Kninu i okolici nakon hrvatske pobjedničke operacije Oluja.

„Sve ono što smo mi te 91′ gledali u Konavlima (jug Hrvatske), kad crnogorski rezervisti pljačkaju bogate kapetanske kuće, kad odnose frižidere, televizije i video-rekordere … sve smo to gledali 4 godine kasnije u Krajini“, rekao je Dežulović.

Krajina je bila pod kontrolom srpskih pobunjenika, ali kada su oni poraženi u operaciji Oluja, započela je orgija pljačke, objašnjva on.

Fotomontaža polugolih Tuđmana i Miloševića, ostala je jedan od Feralovih omiljenih motiva. Fotografija Lea Nikolića.

„Gledali smo konvoje, i pritom ne vojnika i rezervista, već civila, naših susjeda koji organizirano iz Splita odlaze autima, kombijima, busom, vlakom, čim god su stigli. Odlaze u Krajinu, ulaze u kuće i odnose sve živo, čak i štokove za vrata, štekere i utičnice. Jedna nezapamćena pljačka i ljaga na hrvatskoj savjesti“, dodao je Dežulović.

Nakon toga su dobili i kritike od dobronamjernih ljudi, jer je Hrvatska „oslobođena od okupacije“, ističe on.

Ivančić kaže da su Feralova otkrića „mahom bile stvari o kojima drugi nisu htjeli pričati, nije trebalo nešto naročito istraživati“.

„Samo je trebalo dignuti tepih i objaviti to što je pometeno ispod“, kaže kroz smijeh Ivančić.

„Mi smo jedno vrijeme bili praktički sami među slobodnim medijima i sve što smo objavili bilo je ekskluzivno. Nama se događalo da pet godine kasnije, drugi mediji objavljuju te iste priče koje smo mi objavili“, naglašava on.

Oči u oči s ratnim zločincem

Pilić priča o svojoj posjeti Vukovaru 1997. godine. Fotografija: Sven Milekić/BIRN.

Kao jedan od boljih Feralovih reportera, Pilić je 1997. godine posjetio Vukovar, koji je tokom rata bio pod opsadom i uništen od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih paramilitaraca.

Vukovar je tada bio još u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema pod okriljem UN-a.

Kada je hodajući Vukovarom iz jednog kafića čuo kako svira popularni Đorđe Balašević, ušao je unutra. Upoznao se s konobarom, koji ga je pozvao da dođe tamo navečer.

„Ja sam došao navečer i čim sam ušao, vidio sam da se konobar malo prepao, kao da mi govori, kao; idi van, idi van. Međutim, nisam ja to tada odmah registrirao”, kaže Pilić.

„Pogotovo jedan od njih koji je igrao flipere, bio je ogroman, velika kosa, brada”, ispričao je dalje.Nakon što ga je pozdravio i došao do njega, vidio je grupu od pet, šest muškaraca koji nisu „izgledali ni najmanje prijateljski“ raspoloženi.

U jednom trenutku je neki oficir UN-a ušao u kafić i taj ga je muškarac izbacio van i lupio ga nogom u stražnjicu.

Jedan od tih muškaraca je čuo dijalekt kojim Pilić priča s konobarom i pitao ga „je li on Hrvat“, na što mu je novinar potvrdo dogovorio.

“I onda je nastalo kao u filmu, kad muzika stane; sve stane, tišina. I taj što je igrao fliper dođe, gleda mene i govori: ‘znaš ti bre ko sam ja?’ Ja odgovorim da ne znam,” priča Pilić.

Osnivači tjednika: Ivančić (lijevo), Dežulović (u sredini) i Lucić. Fotografija Lea Nikolića.

“On govori: ‘pa ja sam bio na Ovčari i ti si sad došao ovdje’. ‘Pa što si došao?’“ rekao mu je muškarac.

Nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine, na Ovčari su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi ubili oko 260 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila.

Pilić objašnjava kako ga je spasilo to što mu je mozak brzo reagirao u situaciji opasnosti.

“Reka sam mu: „ja sam doša’ ovdje, jer cijeli život slušam da je Srbima gostoprimstvo i gost svetinja; i htio sam se uvjeriti jel’ to prazna priča ili ima nešto istine u tome“. I on je stao, gleda u mene par sekundi i kaže: ,’Jeste, dobro si čuo, neće niko da te dira’“.

A onda je rekao konobaru: „Daj čovjeku šta pije“, priča nam Pilić.

Smrt Tuđmana i teška vremena za Feral

Lucić – Feralov Google. Fotografija Lea Nikolića.

Iako su mnogi mislili kako će Feral izgubiti smisao postojanja nakon smrti Tuđmana u prosincu 1999. godine i silaska HDZ-a s vlasti već u siječnju 2000. godine, on je nastavio izlaziti do lipnja 2008. godine.

Feral je nastavio razotkrivati sve nedostatke vlade lijevog centra koja je naslijedila HDZ, kao i naslijeđeni nacionalistički narativ.

Predrag Lucić – Feralov Google Lucić, kao sastavni dio trija Viva Ludež, imao je ogroman udio u stvaranju Ferala – od pisanja satiričkih priloga, preko uređivanja čitavih rubrika do sastavljanja svakog broja.

Lucić je preminuo u siječnju ove godine, ostavivši iza sebe bogatu intelektualnu ostavštinu – u poeziji, satiri, novinarstvu. Iako je bio autor nagrađivanih zbirka satiričnih pjesama, nikada ni jedna nije našla svoje mjesto u javnim knjižnicama.

„Predrag, Viktor i ja smo uvijek bili i više od braće. To nije samo profesionalna veza; užasno smo povezani,“ dodao je Dežulović.

U svojoj kolumni u Novostima, u kojoj se oprostio od Lucića, Dežulović je napisao kako je Lucić svojim intelektom i znanjem služio kao služba informacija Feralu i da ga je njegova smrt ostavila bez pouzdanog izvora.

„On nam je bio Google. To je zaista nevjerojatno kakvu memoriju i kako organiziran mozak je Predrag imao,“ rekao je Dežulović za Lucića, aludirajući na njegovo ogromno znanje iz književnosti, umjetnosti, povijesti i politike, kao i memoriju svega što je ikad izašlo u Feralu.

„Predragova uloga je bila ogromna. Mi smo sve radili skupa. Predrag i ja bi znali razmišljati po dva sata o legendi ispod neke fotografije. Ne mogu to uopće artikulirati jer način na koji smo mi funkcionirali nije bio tipičan za novinske redakcije,“ rekao je Ivančić.

Feral je je sve teže funkcionirao tijekom godina, što zbog nametnutog poreza i izgubljenih tužbi, što zbog potpunog izostanka oglašivača – iznimka u medijskom prostoru.

„Jedna novina da izlazi 15 godina bez ijednog oglasa, ja mislim da je to valjda svjetski rekord“, rekao je kroz smijeh Dežulović.

U ranim 2000-im, liberalizacijom mainstream medija, jedan dio novinara Ferala otišao je u druge medije.

„Usprkos svemu tome, kvaliteta samog časopisa nije padala kroz godine. Mi smo se zapravo tada dosta izmučili, jer je duplo manji broj ljudi radio jednako kvalitetan posao. Taj kraj je zapravo mogao doći ranije već negdje 2005. a ne 2008. godine. To je zapravo bila jedna agonija, umiranje bolesnika od raka“, objašnjava Leo Nikolić, grafički urednik i dizajner Ferala.

Feral je duže trajao, nego što je objektivno trebao. Mi smo na čisti mazohizam izdržali 15 godina, kad gledaš okolnosti pod kojima smo radili; ne znaš da li ćeš moći ljudima isplatiti plaće. Stali smo baš kad više nije moglo“, rekao je Ivančić.

Iako je Feral dobio donacije od zaklade Otvoreno društvo i drugih inozemnih donatora, ta sredstva su se počela smanjivati krajem 1990-ih i gotovo su nestala 2000. godine.

Feralovo posljednje izdanje 20. lipnja 2008. godine; Feralov članak “Glede&Unatoč: Druga strana satire” iz 1996., u kom se analizira Tuđmanova ideja pomirenja koja je bila modelirana na konceptu španjolskog diktatora Francisca Franca. Fotografija Lea Nikolića.

Feral je također dobivao pozajmice od Media Development Loan Fund, MDLF, sa sjedištem u SAD-u, koji je početkom 2000-ih postao dio vlasničke strukture lista. No, pošto je uredništvo odbacilo prijedloge MDLF-a da se komerciliziraju, njihova je suradnja uskoro završena.

Feral je posljednjih godina napravio nekoliko pokušaja da se spasi od financijskog kolapsa, pregovarao je s Novim listom iz Rijeke i s hrvatskim najvećim izdavačem novina, Europa Press Holding, EPH. Ali su i jedni i drugi pregovori propali. Nazirao se kraj.

Tako je Feral 20. lipnja 2008. godine izdao posljednji broj s Charlie Chaplinom na naslovnici s naslovom „Put pod noge“.

Unatoč svemu, većina ljudi koji su radili u Feralu su ponosni i sretni na svoje iskustvo.

„Apsolutno da je vrijedilo, to je bilo najbolje razdoblje mog života,“ govori Pilić.

Nikolić kao model (desno) za još jednu Feralovu naslovnicu sa satiričnom fotografijom Tuđmana (lijevo). Fotografija Lea Nikolića.

Nikolić priznaje: „Mi smo na kraju zapravo bili poraženi”, no dodaje da su ipak trajali duže nego što su predviđali.

„Mada su svi mislili da ćemo trajati maksimum pet ili šest godina, mi smo ipak potrajali punih 15 godina“, naglašava on.

„Usprkos svemu nije mi ni najmanje žao da sam tada 1993. ugrabio prvu priliku, da svima pokažem ovo,“ zaključuje Nikolić pokazujući srednji prst.

Prvi dio BIRN-ovog teksta o tjedniku Feral Tribune: Turbulentna vremena hrvatskog tjednika Feral Tribune

Sven Milekić - BIRN
Autor/ica 5.7.2018. u 12:21