Ferida Duraković: Multietničko tkivo u BiH već je razoreno

Goran Sarić
Autor 15.8.2017. u 10:33

Izdvajamo

  • A ako ste spremni da sebe i svoje najdraže založite za ono što je vaše privatno opredjeljenje, valja vam odgovarati za to opredjeljenje siromaštvom i odricanjem. Ja niti živim od pisanja, niti mi to pada na pamet. Važniji mi je osmijeh moje kćeri kad je odvedem na more od svoje profesionalne zarade nego sve književne nagrade, za koje znam da ih nikad neću dobit – ali ne zato što sam loša spisateljica (naprotiv), nego zbog svijesti o odnosu snaga u književnom regionu.

Povezani članci

Ferida Duraković: Multietničko tkivo u BiH već je razoreno

Foto: fb

Boriti se za unaprijed izgubljenu stvar pjesniku je mnogo primjerenije i plemenitije u ovoj lijepoj i silovanoj zemlji – a namjerno odlično zabetorniranoj državi tri priglupa konstitutivna naciona – nego da napokon ušutim i priđem stadu. Previše bi to bilo lako, no meni je previše godina da se tome predam, toj podobnoj šutnji, a premalo da odustanem od toliko toga što sam naučila i shvatila, da odustanem od sebe sposobne. U okupiranom Sarajevu sam 1992.  godine tako čvrsto vjerovala u tu muliti-kulti priču da mi je te vjere, uzaludne i divne, ostalo taman dok me ima.

Razgovarao: Goran Sarić

Možda ste u prvoj fazi i bili više kontemplativna pjesnikinja, ali mi se čini da ste zadnjih godina sve više društveno angažovani. Ako je tako, tome je sigurno doprinijela i pat-pozicija u kojoj se naša zemlja godinama nalazi. Smije li umjetnik, i javna ličnost uopšte, biti gluh i slijep na dešavanja oko sebe?

Imjetnik/ca smije sve, i svašta, trebalo bi da se izražava (kao i svi slobodni ljudi, možda i više od njih) bez ograničenja, cenzure i autocenzure – eto zavedoste me na idealistički teren! Da, bila sam na sebe usmjerena pjesnikinja – sama sebi poetička meta i cilj – ama i to je legitiman stav. U mom slučaju, ono što me pregazilo u ratu 1992-1995. odredilo me kao ženu, pjesnikinju, prijateljicu, kćer, sestru, intelektualno biće, suprugu i majku – ne zato što je bilo užasno, a jeste, nego što je bilo otrežnjujuće, otrežnjujuće do bola i radosti spoznaje o tome gdje sam, s kim sam a protiv koga i šta me čeka. Neprocjenjivo je to iskustvo: uzeti svoj život u svoje ruke – barem onaj komad koji zavisi od tebe – i reći: Sad ne znam šta hoću, ali znam šta neću.

Veoma ste kritični prema razaranju multietničkog tkiva u sredini u kojoj živite i sve češćim pojavama nametanja novih vjerskih (ovdje: islamskih) običaja i pozdrava u sredinama u kojima žive ljudi raznih nacija i vjera. Kolika je šansa da se tkivo skladnog zajedničkog života u nas sasvim razori, tj. da se djeca u BiH, koja žive u manje-više, etnički čistim sredinama, odviknu drugog, drugačijeg?

Mislim da je to tkivo već razoreno… Možda je bilo razoreno i prije nego što sam ja to shvatila, ne bi me iznenadilo, ja imam “kasno paljenje”…  Samo što ja i krug mojih prijatelja to nismo shvatili niti prihvatili ni do danas. Ne odustajem, ne želim da odustanem. Uostalom, boriti se za unaprijed izgubljenu stvar pjesniku je mnogo primjerenije i plemenitije u ovoj lijepoj i silovanoj zemlji – a namjerno odlično zabetorniranoj državi tri priglupa konstitutivna naciona – nego da napokon ušutim i priđem stadu. Previše bi to bilo lako, no meni je previše godina da se tome predam, toj podobnoj šutnji, a premalo da odustanem od toliko toga što sam naučila i shvatila, da odustanem od sebe sposobne. U okupiranom Sarajevu sam 1992.  godine tako čvrsto vjerovala u tu muliti-kulti priču da mi je te vjere, uzaludne i divne, ostalo taman dok me ima.

Dugo ste bili sekretarica PEN Centra u BiH. Kakva iskustva nosite sobom iz tog perioda? Meni se čini da naš PEN baš i nije dovoljno aktivan, rijetko se čuje njegov kritički glas?

Želim postavi u PEN Centru sve najbolje, znam koliko treba rada i truda da se sve to održi – svojih dvadeset dvije najbolje radne godine dala sam osnivanju, održavanju, postojanju, nastojanjima, uljuđenju i svađama, kao i previranjima u Centru – pokušavajući da gradu, svijetu i dnevnoj politici  pokažem koliko je važno da Bosna i Hercegovina ima svoj, jedinstveni centar – a BiH je bila jedina u Jugoslaviji koja nije imala svoj centar (pokušaji Predraga Matvejevića i nekoliko domaćih pisaca da se formira BiH PEN Centar završili su 1980-ih optužbom da se hoće formirati “muslimanski PEN”!).. Ne osjećam baš da sam uspjela, ali Centar ipak postoji, potrebno mu je resetovanje i re/dekonstrukcija: PEN Centar u BiH nisam bila samo ja nego pet predsjednika/ca, najmanje 40 članova Upravnog odbora, finasijske nevolje i nepostojanje političke volje da sve to radi kao u susjednim centrima – mada moram biti realna i reći da neki susjedni centri postoje već 70 godina pa im je lakše… Porođajne muke našeg centra su, evo, prošle, dijete je već završilo studije – da vidimo hoće li samo sebi naći posao, hoće li ga neko zaposliti ili će propasti zbog nedostatka volje, pameti, potpore i para…

Ovdje ne mogu da ne spomenem spor velikog pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana s tom institucijom, u kome je on u negativnom kontekstu spominjao i Vaše ime. Možete li nam nešto više reći o tome?

Mogla bih Vam o tome govoriti najmanje pet dana po osam sati a da me niko ne prekida. Ali neću. U međuvremenu sam izučila, osim ostalih škola, i visoku školu za gospođe, pa mi moj status ne dozvoljava da se bavim nižim, hohštaplerskim  oblicima ljudskih odnosa i prljavštinom koja me zapahnula i dobro ugrozila na mjestu na kojem sam provela 22 godine. Sapienti sat.

Je li to od početka bila svjesno izabrana strategija? Znam da ste jednom izjavili kako ste Vašem gimnazijskom učitelju Marku Vešoviću kazali da bi mu puno bolje bilo da piše dobru poeziju, nego što se preko novina svađa sa, u slobodnom prevodu, ništarijama.

Naravno da se nisam javljala, i da je to bila svjesno izabrana strategija: rezultat sve te šutnje je moj sadašnji, naknadni strah od kontakata sa živim piscima i spisateljicama, neki oblik alergije – njih u mom životu ovog trena ima samo nekoliko, i oni su od mene mlađi 15-20 godina. Ja ih bezmjerno poštujem, jer niti sam ja isprljala njihov život niti su oni isprljali moj, naprotiv!  Marko je bio moj gimnazijski profesor, moj prvi učitelj poezije, moja djevojčicasta književna ljubav – i o tome bih mogla govoriti danima – ali koga se to u stvari na javnoj sceni  tiče? Samo tračara i zaludnih blefera. Ovo što čitamo nisu književne polemike nego privatne frustracije povrijeđenog ega. Ja tu nemam šta da tražim. Kafana majka u književnosti  presušila je kad je umro Dario Džamonja.

Čitav rat ste proveli u Sarajevu. Šta je za Vas značilo ratno iskustvo?

Ove sam godine napunila 60. Kad je počeo rat, bilo mi je 35. Rat mi je učinio sve najgore, rat mi je učinio sve najbolje. Neka svako ovu izjavu iščita kako umije, sukladno svojim iskustvima i mjerama. 

A je li Vas iznenadio? Jeste li vjerovali u “cement” bratstva-jedinstva, ili, ako hoćete, komšiluka, ili ste odmah znali da je gotovo? Ja sam, recimo, tu bio beskrajno naivan, i to dvostruko: kad je rat počeo, mislio sam da ćemo svi ustati i otjerati one koji bi da nas dijele, ali i kasnije, kad je UN našu zemlju proglasio nezavisnom i suverenom državom. Mislio sam, naime, da će Ameri i NATO odmah doletjeti i okončati opsadu Sarajeva i drugih naših gradova. Jeste li i Vi bili takva naivčina?

Naravno da sam bila naivna! Pa nisam imala nikoga ko će me povući za rukav i reći: Bježi, ovdje će biti pokolj! Laže svako ko je ostao u BiH a kasnije javno rekao da je znao šta će se dogoditi – on ili je bio naivčina ili partijski ideolog.

A sad o nečem mnogo važnijem, naime, o Vašoj poeziji. Skloni ste kratkoj formi, pa i haikuu. Otkud ta naklonost prema jednoj kod nas ne baš često korištenoj književnoj formi?

Život sve brže teče kraju, za roman niti imam volje niti snage, za ostalo još i mogu naći vremena ako više sile odluče da mi ga produže… A ti zen trenuci su me uvijek pratili, u ratu posebno – pa u stvari nismo ni imali ništa nego te zen trenutke koji su nam spasili pamet. 

Poznata ste pjesnikinja, dobitnica više uglednih nagrada, Vaša je poezija prevedena na dvadesetak jezika. Može li se kod nas živjeti od pisanja?

Nigdje u svijetu se ne može živjeti od pisanja, osim ako vas ne zapadne sjajan urednik i skup izdavač, koji će od vas napraviti zvijezdu pa ćete svi zaraditi: vi, urednik i i zdavač. Toga na ovim našim sitnim i nebitnim tržištima nema; ima samo napuhavanje tiraža (od sve skupa 500 primjeraka!) i ignorantsko pretjerivanje tipa “on je nominovan za Nobelovu nagradu” a da se ne znaju ni pravila nominacije – ali to će pisati na koricama knjige. Tugo moja… A ako ste spremni da sebe i svoje najdraže založite za ono što je vaše privatno opredjeljenje, valja vam odgovarati za to opredjeljenje siromaštvom i odricanjem. Ja niti živim od pisanja, niti mi to pada na pamet. Važniji mi je osmijeh moje kćeri kad je odvedem na more od svoje profesionalne zarade nego sve književne nagrade, za koje znam da ih nikad neću dobit – ali ne zato što sam loša spisateljica (naprotiv), nego zbog svijesti o odnosu snaga u književnom regionu. 

Šta je, po vama, osnovni zadatak pjesnika: postavljati pitanja, ili davati odgovore?

Pisati. Pisati. Pisati. Ne bitno objavljivati, nipošto. Samo pisati – ako shvatite taj imperativ, sve će jednom leći na svoje književno mjesto. Pa makar to bilo i za pedeset godina, kad o nama budu ili ne budu pričali neki novi klinci.

Ferida Duraković i Ahmed Burić gostuju na kulturnom Ljetu u Herzegovina Lodges, na Boračkom jezeru, 24.8. 2017. godine.

————————————————————————–

FERIDA DURAKOVIĆ, (1957) Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1980. godine. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. godine i za nju dobila nagradu Književne omladine BiH i nagradu ”Svjetlosti” za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila još Oči koje me gledaju (1982), Mala noćna svjetiljka (1989), Srce tame (1994), Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji (2008), Putnici kroz (ne)vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (s Fadilom Nurom Haver, 2011) i knjigu kolumni Pokret otpora (2012). Piše kratke priče i knjige za djecu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Mikijeva i Amilina abeceda, a Ezopove basne i Vjetrov prijatelj s Mirzom Hasanbegovićem). Godine 1999. objavila izabrane pjesme na engleskom The Heart of Darkness (White Pine Press, Fredonia, New York), za što je dobila nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, PEN New England, USA. Poezija i proza prevedeni su joj na dvadesetak jezika. Niz godina radila kao izvršna direktorica PEN Centra u Bosni i Hercegovini.

 

 

 

 

Goran Sarić
Autor 15.8.2017. u 10:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija