Friedrich Nietzsche: O patosu istine

Povezani članci

• Pascal Bruckner: PORTRET AGRESIVNOG IDIOTA
• Najbolji filmovi iz Španije u Zenici i Tuzli – X ciklus španske kinematografije
• Italijanska post-kršćanska misao
• Poziv na pretplatu Robi K
• Kultna predstava ”HELVEROVA NOĆ” u Kamernom teatru 55
• Jirgen Habermas: Društvenoznastveni pojam krize

Jedan od Nietzscheovih predgovora neobjavljenim knjigama…

“Da li je slava odista najslađi zalogaj našeg samoljublja? – Ona je, kao požuda, povezana s najrjeđim ljudima te i u njih s najrjeđim momentima. To su momenti iznenadnih prosvjetljenja u kojima čovjek zapovjedajući svojoj ruci istu ispruža kao da time stvara svijet. Crpeći iz sebe svjetlo i isijavajući ga oko sebe. Tada ga prožme usrećujuća izvjesnost da ono što ga je izdiglo u najveću daljinu i udaljilo,…”

 Preveo: Dr. Samir Osmančević

Da li je slava odista najslađi zalogaj našeg samoljublja? – Ona je, kao požuda, povezana s najrjeđim ljudima te i u njih s najrjeđim momentima. To su momenti iznenadnih prosvjetljenja u kojima čovjek zapovjedajući svojoj ruci istu ispruža kao da time stvara svijet. Crpeći iz sebe svjetlo i isijavajući ga oko sebe. Tada ga prožme usrećujuća izvjesnost da ono što ga je izdiglo u najveću daljinu i udaljilo, dakle visina ovog jednog osjećaja, nijednom budućem pokoljenju ne bi smjela biti uskraćena; u vječnoj nužnosti ovih najrjeđih prosvjetljenja za sve koji dolaze čovjek osjeća nužnost svoje slave; čovječanstvo ga zanavijek treba i jednako kao što je onaj moment prosvjetljenja izvod i kvintesencija njegovog najvlastitijeg bića, on kao čovjek ovog momenta vjeruje da je besmrtan dok od sebe kao šljaku, lijenost, taštinu, animalnost ili kao pleonazam odbacuje i žrtvuje prošlosti sve drugo.

Svako nestajanje i propadanje gledamo s nezadovoljstvom, često s čuđenjem, kao da smo u njima doživjeli nešto u temelju nemoguće. Neko se visoko drvo slama na naše nezadovoljstvo i muči nas planina što se ruši. U svakoj novogodišnjoj noći ponovno ćutimo misterij proturječja između bitka i postajanja. To pak da trenutak najviše savršenosti svijeta nestane takoreći bez potomstva i nasljednika najsnažnije vrijeđa ćudoredna čovjeka. Njegov imperativ više glasi: ono što je negda bilo tu kako bi ljepše razmnožavalo pojam „čovjek“, to mora također vječno postojati. Da veliki momenti tvore lanac, da kao planinski vijenac kroz tisućljeća povezuju čovječanstvo, da je za mene ono najveće nekog prošlog vremena također veliko i da se sluteća vjera požude za slavom ispunjava, to je temeljna ideja kulture.

U zahtjevu da ono što je veliko treba biti vječno rasplamsava se strašna borba kulture; jer sve drugo što još živi viče ne! Obično, malo, prosto, ispunjavajući svaki kutak u svijetu poput teškog zraka na čije smo udisanje svi prokleti, dimeći se oko velikoga, ono se priječeći, pareći se, gušeći, muteći, varajući baca na put ka besmrtnosti kojim veliko mora ići. Taj put vodi kroz ljudske mozgove!

Kroz mozgove jadnih, kratkoživećih bića što izručena svojim potrebama uvijek iznova izranjaju do istih nevolja i s naporom se kratko vrijeme brane od propasti. Ona hoće živjeti, nešto živjeti – po svaku cijenu. Ko to među njima hoće slutiti onu štafetu (Fackelwettlauf) pomoću koje veliko jedino opstaje? A ipak se uvijek iznova probude neki koji se, s obzirom na ono veliko, ćute tako blaženim kao da je ljudski život nešto veličanstveno i kao da on mora važiti za najljepši plod ovog gorkog raslinja, da bi se znalo kako je jednom neko ponosno i stoički išao kroz ovaj tubitak, onaj drugi dubokoumno, treći samilosno, svi pak ostavljajući jedno učenje iza sebe po kojem svoju egzistenciju najljepše živi onaj koji je ne respektira. Kad je prost čovjek ovaj pedalj bitka uzimao tako snuždeno ozbiljno, oni su prvi znali kako da ga na svom putu ku besmrtnosti pretvore u olimpijski osmijeh ili barem uzvišenu porugu; često su se s ironijom spuštali u grob – jer što se to na njima moglo sahraniti?

 Među filozofimamoramo tražiti najsmionije vitezove među ovim ovisnicima o slavi koji vjeruju da će svoj grb naći kako visi na zviježđu. Njihovo ih djelovanje ne upućuje na „publiku“, na uzbuđenje masa i klicajuće odobravanje suvremenika; u njihovo biće spada to da se sami vuku ulicom. Njihova je nadarenost narjeđa i u izvjesnom pogledu najneprirodnija u prirodi, k tome i sama isključiva i neprijateljska naspram istovrsnih nadarenosti. Zid njihove samodovoljnosti mora biti od dijamanta kako ga se ne bi razorilo i razlomilo jer protiv njega je sve u pokretu, ljudi i priroda. Njihovo putovanje u besmrtnost je napornije i s više prepreka nego bilo koje drugo, a da ipak niko ne može sigurnije vjerovati da će dospjeti do cilja nego upravo filozof jer on uopće ne zna gdje bi trebao stajati ako ne na široko raširenim krilima svih vremena; jer neobaziranje na sadašnje i trenutačno leži u samom načinu filozofijskog razmatranja. On je u posjedu istine; kud god da se kotrljao točak vremena, istini nikada neće moći umaći.

Značajno je saznati da su takvi ljudi jednom živjeli. Ponos se mudrog Heraklita, neka on bude naš primjer, nikad ne bi mogao imaginirati kao dokona mogućnost. Zapravo se čini da je svaka težnja spoznaji po svojoj biti nezadovoljena i nezadovoljavajuća; u jedno takvo kraljevsko samopoštovanje, u jednu takvu neograničenu uvjerenost da se jest jedini prosac istine stoga možda neće vjerovati niko koga historija nije poučila. Takvi ljudi žive u svom vlastitom Sunčevom sistemu; u njemu ih se mora i tražiti. Čak su se i Pitagora, i jedan Empedoklo prema sebi ophodili s nadljudskim štovanjem, čak gotovo religioznom bojazni; no okov sapatništva povezan s velikim uvjerenjem o seobi duša i jedinstvu svega živog poveo ih je ponovno k ljudima, ka njihovom spasenju. O osjećaju pak usamljenosti koji je prožimao naseljenika efeškog Artemidinog hrama možemo samo slutiti skamenjujući se u najdivljijoj gorskoj pustoši. Iz njega ne izbija nikakav premoćan osjećaj samilosnih uzbuđenja, nikakva požuda za pomaganjem i spašavanjem: on je poput zviježđa bez atmosfere. Njegovo oko, plamteći okrenuto k unutra, gleda ka spolja odumrlo i ledeno, samo prividno. Posvud oko njega valovi ludila i naopakosti udaraju direktno u tvrđavu njegovog ponosa, no on se s gađenjem odvraća od njih. Ali i ljudi osjetljivih grudi izmiču jednoj tako tragičnoj larvi ; možda se takvo jedno biće može učiniti shvatljivijim u nekom zabačenom svetištu, među slikama bogova, pored hladne veličanstvene arhitekture. Među ljudima je Heraklit kao čovjek bio nepojmljiv; čak i kad su ga vidjeli kako se koncentrirao na igru bučne djece, on je pri tom u svakom slučaju promišljao ono što nijedan smrtnik u takvoj prilici nije promišljao – igru Zeusa, velikog svjetskog djeteta, i vječiti bol razaranja i nastanka svijeta. Ljudi mu nisu bili potrebni, čak niti za njegovu spoznaju; ništa mu nije bilo stalo do onog o čemu ih je, recimo, mogao ispitati i onog što su drugi mudraci prije njega pokušavali ispitati. „Sebe samog sam tražio i istraživao“, kazao je jednom rječju kojom se označavalo istraživanje proročanstva: kao da je upravo on i niko drugi bio taj koji je istinski ostvario i dovršio onu delfijsku rečenicu „spoznaj samog sebe“.

Ono što je do njega dopiralo iz ovog proročanstva on predstavlja kao besmrtnu i tumačenja vječno dostojnu mudrost, u smislu u kojem su besmrtni Sibilini proročki govori. To je dovoljno i za najudaljenije čovječanstvo: samo ako ga bude tumačilo kao proročanstva, onako kako to on, kako sam delfski Bog „niti govori, niti skriva“. Čak i ako biva od njega obznanjena „bez smijeha, bez kićenja i mirisa žalfije“, već više „zapjenjenih usta“, ono mora prodrijeti u buduća tisućljeća. Jer svijet vječno treba istinu, on dakle vječno treba Heraklita iako ga ovaj ne treba. Šta ga se tiče njegova slava! „Slava kod smrtnika što neprestano teku!“, kako s podsmijehom viče. To je nešto za pjevače i pjesnike, takođe za one koji su prije njega postali poznati kao „mudri“ ljudi – neka oni progutaju najukusniji zalogaj svog samoljublja, za njega je ovo jelo odveć prosto. Njegova se slava tiče ljudi, ne njega samog; njegovo samoljublje je ljubav prema istini – a upravo mu ova istina veli da besmrtnost ljudi treba njega, a ne da on treba besmrtnost čovjeka Heraklita.

Istina! Zanesenjačko ludilo jednog Boga! Šta se ljudi tiče ta istina!

I što je bila heraklitovska „istina“!

I kud je nestala? San što je ishlapio, što je s drugim snovima izbrisan iz čovječanskih izraza lica! – Ona nije bila prva! Možda neki bezosjećajni demon o svemu što s ponosnom metaforom nazivamo „svjetska povijest“ i „istina“ i „slava“ ne bi znao kazati ništa više od ovog:

„U nekom zabačenom kutku kozmosa svjetlucavo salivenog u bezbrojnim sunčevim sistemima bijaše jednom jedna zvijezda na kojoj pametne životinje izmisliše saznavanje. Bijaše to najarogantnija i najlažljivija minuta svjetske povijesti, no ipak samo jedna minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode zvijezda se ukočila i mudre su životinje morale umrijeti. Bilo je i vrijeme: jer iako su se prsili da su već mnogo spoznali, ipak su naposljetku, na svoje veliko nezadovoljstvo, odgonetnuli da su sve pogrešno saznali. Umirali su i u umiranju proklinjali istinu. Takve su bile ove očajne životinje što su izumile spoznaju.“

Da je samo životinja koja spoznaje, to bi bila čovjekova sudbina; istina bi ga dovodila do očajanja i uništenja, istina da je vječno proklet na neistinu. No čovjeku pristoji samo vjera u istinu koju je moguće doseći, na iluziju što se pouzdano približava. Ne živi li on zapravo putem tog što kontinuiranog biva obmanjen? Ne prešućuje li mu priroda najvećim dijelom, da, upravo ono najbliže, n. pr. njegovo vlastito tijelo o kom on ima samo lakrdijašku „svijest“? Zatvoren je u ovu svijest, a priroda je bacila ključ. Jao kobnoj pohlepi za novim u filozofa koji zahtijeva da iz svijesti-odaje kroz pukotinu jednom pogleda van i nadole: možda će onda naslutiti kako čovjek počiva na pohlepnom, nezasitnom, ubilačkom, u ravnodušju svog neznanja i takoreći na leđima tigra viseći u snovima.

„Pustite ga neka visi“, uzvikuje umjernost. „Probudite ga“, viče filozof u patosu istine. On sam, ipak, dok vjeruje da drma spavača ipak tone u još dublji magični drijemež – možda onda sanja o „idejama“ ili o besmrtnosti. Umjetnost je moćnija nego saznanje jer ona hoće život, dok ono kao posljednji cilj dosiže samo – uništenje.

Filozofija.net