GELEM, GELEM

Ivo Anić
Autor 30.3.2016. u 15:24

GELEM, GELEM

Moje odrastanje uz mog djeda i moju baku, mise u Sv.Dominika i Cigane bilo je nešto posve razumljivo i prirodno, manjine, govorio bi moj djed, manjine moramo čuvati, one nam daju identitet i osjećaj ponosa, da smo se izborili za svijet u kojem nitko nikoga neće držati za manje vrijednog samo zato što nije Hrvat, što nije Srbin, Cigan ili Musliman. Moja se generacija izborila za to, ljudi su ostavljali svoja polja i pašnjake u Americi da ti sinko živiš u takvom svijetu, svijetu u kojem se poštivaju ljudi, a ne gleda ih se kao manjine ili kao manje vrijedne. Ljudi su isti, samo nisu svi imali šansu ni sreću da se rode okruženi ljubavlju, pogledaj našeg Jamezdina, bez obitelji, bez ljubavi i sreće, a opet dobri ga je Slavko prigrlio i dao mu svoju ljubav, budi čovjek dijete moje i poštuj svako dijete koje nije imalo šansu

Piše: Ivo Anić

Prolazi sinko vrijeme, sve će proći u ovoj dolini suza i sve što ostavljaš za sobom su djeca, ako ih sinko ne naučiš da budu ljudi kao da ni živio nisi na ovom svijetu, ako ih naučiš da mrze svijet će dobiti još jednog vojnika, a izgubiti mirotvorca, tvoj Isus je to rekao dijete, mirotvorci će sjediti meni s desna, govorio mi je Slavko oštreći nož na velikom brusu kojeg je okretao Jamezdin.

I prolazilo je vrijeme, moj grad se mijenjao i postajao velik, prevelik za nas djecu kojima je bio od pekare Reić do Varoša, do Starog placa koji je grmio te nedjelje. U Split je došla Zvezda, a u moj dvor Slavko, vrag bi ga znao za koga je navijao Slavko, krpio je „mantel-buvele“ jednako i nama hajdukovcima i Kolarima sa trećeg kata što su danas na balkon stavili Zvezdinu zastavu. Tog smo jutra imali svoj derbi u dvoru i Hajduk je razvalio Zvezdu sa tridesetak komada u mreži napravljenoj od kesa kumpira i dasaka kojima smo radili karete. Hajduk je uistinu razvalio Zvezdu taj dan i mi smo slavili okupljeni oko Cigana Slavka kojeg smo dočekali u dvoru zamrljanih bijelih dresova i razderanih koljena.

Slavko je bio stari i dobrodušni Cigan što je svoju pokretnu radnju i obrt doveo u naš dvor na radost cijele ulice. Slavko je dolazio jedared u pola godine i Slavka su voljeli svi, a posebno mi djeca. Da prolazi vrijeme bilo je očito, moj grad postajao je suvremeni socijalistički polis i rastao je neslućenom brzinom, sam centar gubio je svoju autohtonost, gubio je male obrte i radnje koje su ga činile gradom kojeg smo poznavali, svi ti radišni i inovativni ljudi više nisu imali svoju „varoš“ , svoj svijet koji je nestajao sa novim betonom i kranovima dizalica. Grad koji se iselio iz palače bio je novi grad, grad velikih kaskadnih naselja i grad kojemu nisu trebali ni Cigani ni kotlokrpe, grad čija djeca više nisu krpala „mantel -buvele“ jer su ih sada mogli kupiti u dućanima sportske opreme.

Kišobrani su postali jednokratni i mogli ste ih dobiti reklamno u novom, velikom trgovačkom centru „Koteks“, u dvoranama velikog sportskog centra otkrivali smo košarku i male sportove, mačevanje, dizanje utega i hrvanje. Moj grad postajao je velikim i hladnim gradom kojem više nisi poznavao ulice i male ljude koji su ga dojučer činili gradom. U samom centru nestali su frajeri sedamdesetih sa crnim klompama i smiješnim brkovima, kao što su nestale i djevojke u hipi košuljama. Moj grad dobio je kolorit i boje osamdesetih, šarenilo koje će zavladati kako gradom, tako i svijetom. Naš Slavko bio je hodočasnik jednog drugog doba, doba koje je bilo na odlasku, doba malih i prisnih varoši gdje bi ti ljudi iznijeli kafu i rakiju, doba u kojem su postojali i sajmovi i na njima ringišpili, oni na koje bi vas posjeo otac dok bi Cigan koji ga okreće vikao :

 „Zeka peka samo deset keka!“

Prolazi sinko vrijeme, sve će proći u ovoj dolini suza i sve što ostavljaš za sobom su djeca, ako ih sinko ne naučiš da budu ljudi kao da ni živio nisi na ovom svijetu, ako ih naučiš da mrze svijet će dobiti još jednog vojnika, a izgubiti mirotvorca, tvoj Isus je to rekao dijete, mirotvorci će sjediti meni s desna. To sam vas učio djeco, da nije bitno tko je zvezdaš ni tko navija za ajduka, treba djeco da budete ljudi i da poštujete svako dijete bilo ono kao ovaj moj naučnik sa šibicama ili kao vi djeca koja idete u škole i jednom ćete biti veliki ljudi. Bog za svakog ima svoj plan, osim za nas Rome, govorio je Slavko namigujući Jamezdinu koji je okretao biciklo na kojem se okretao brus.

Slavkov naučnik, mali Cigan Jemezdin ( kojem je Slavko nadjenuo ime po Jemesu Deanu velikom glumcu kojeg je volio i gledao u splitskim kinima, a skončao je mlad i na vrhuncu holivudske slave) prebirao je tri kutijice šibica ispod kojih je bila loptica od staniola. Jemezdina je Slavko našao odbačenog iza čerge koja je napustila jedan cirkus negdje u okolici Beograda, Jemezdina je, vrag bi ga znao zašto, majka ostavila možda ju je zaveo kakav Cigan holivudski glumac ili je samo bio neželjeno dijete. Jemezdin je imao ogromne kestenjaste oči koje su radoznalo promatrale svijet oko sebe i Jemezdina je moja baka oprala to jutro koreći Slavka da će se dijete razboljeti bez adekvatne higijene, pa je Jemezdin nenaviknut na sapun tulio sakriven iza Slavka trljajući oči koje su ga pekle od sapunice.

Moja baka bila je mudra žena no nije voljela da smo prljavi, pa nas je „bruškinala“ u svako predvečerje kada bi iza svojih utakmica Zvezde i Hajduka u dvoru ušli u kuću prljavi, blatnjavi i razderanih koljena. Jednom je velikom četkom oprala i susjedovog zvezdaša koji se krivio da su ga čuli i u susjednoj ulici. Slavko je popivši kafu koju mu je spravila moja baka prionuo na posao. Velikom crnom biciklu skinuo je prednji kotač i na njega sa dva vijka okačio veliki okrugli brus.

Susjedi su jedan za drugim dolazili noseći svoje noževe i kišobrane, Slavko je uz pjesmu radio svoj posao, oštrio sječiva, krpio „lumbrele“ koje je razderala bura i kotlove kojima je malim batom precizno zakivao zakrpe. Moj svijet još uvijek nije bio spreman za jednokratne kotlove u kojima se pušila bijela roba koju bi moja baka velikom drvenom kutlačom okretalai namakala, za reklamne kišobrane koje bi dobili s logotipom Mediteranskih igara u „Koteksa“ i za nogometne lopte koje ste mogli kupiti u bilo kojoj prodavaonici „Jugoplastike“. Moj djed je smatrao da kišobran njegova oca ima dušu, da „balun“ koji mi je darovao Ivica Šurjak ima posebne moći ( jer mi je kosa polako niz uši poprimala njegovu kao i širinu ramena koja sam provjeravao u okviru vrata), da se noževi ne kupuju nego čuvaju u familiji jer ih je ponio kao jedinu uspomenu  iz roditeljske kuće.

Prolazi sinko vrijeme, sve će proći u ovoj dolini suza i sve što ostavljaš za sobom su djeca, ako ih sinko ne naučiš da budu ljudi kao da ni živio nisi na ovom svijetu, ako ih naučiš da mrze svijet će dobiti još jednog vojnika, a izgubiti mirotvorca, tvoj Isus je to rekao dijete, mirotvorci će sjediti meni s desna. Isto to sam čuo tu nedjelju sa oltara u crkvi Sv. Dominika u koju me vodio moj djed i bio sam siguran da Slavko ima nešto mistično i nešto kao što je miris tamjana koji mi je ostajao na majici dugo nakon mise. U mom gradu mise su bile ponosne i na njih se išlo u svečanoj robi, baka bi me „obruškinala“, a Cigani su slobodno stajali ispred katedrala očekujući da im dobri ljudi udijele milodar ili da im naplate kakvu sitnu i malu uslugu, poprave kišobrane ili očiste cipele.

Moje odrastanje uz mog djeda i moju baku, mise u Sv. Dominika i Cigane bilo je nešto posve razumljivo i prirodno, manjine, govorio bi moj djed, manjine moramo čuvati, one nam daju identitet i osjećaj ponosa, da smo se izborili za svijet u kojem nitko nikoga neće držati za manje vrijednog samo zato što nije Hrvat, što nije Srbin, Cigan ili Musliman. Moja se generacija izborila za to, ljudi su ostavljali svoja polja i pašnjake u Americi da ti sinko živiš u takvom svijetu, svijetu u kojem se poštivaju ljudi, a ne gleda ih se kao manjine ili kao manje vrijedne. Ljudi su isti, samo nisu svi imali šansu ni sreću da se rode okruženi ljubavlju, pogledaj našeg Jamezdina, bez obitelji, bez ljubavi i sreće, a opet dobri ga je Slavko prigrlio i dao mu svoju ljubav, budi čovjek dijete moje i poštuj svako dijete koje nije imalo šansu. Razmišljao sam o tome gledajući Slavka kako lomi sir koji mu je dala moja baka i polovicu daje Jamezdinu, dječak je pohlepno jeo očito gladan. Razmišljao sam o tim djedovom riječima i koliko imaju sličnosti sa Slavkovim pogledima na život i na djecu. Jamezdin nije imao niti djeda niti igračke, Jamezdin je imao samo Slavka.

Svoje igračke, svoje nogometaše odlučio sam to jutro podijeliti sa Jamezomdinom, kutiju od cipela punu igračaka dao sam svom novom prijatelju, malom Ciganu koji se nije sjećao svoje majke koja ga je ostavila u košari na livadi s koje se pokupio cirkus.

„Ajde Slavko ostavi se filozofija ubi me reuma!“, viknula je baba Manda sa drugog kata i Slavko je pospremio svoj brus i svoje kišobrane i otvorio veliki starinski kufer u kojemu je skrivao svoje najveće tajne. Godinama lutajući po svijetu Slavko je izučio travarski zanat, pa je imao trave koje liječe i reumu i lumbago, trave koje zaliječe i bronhitise i upale zgloboba, tegobe kod mokraćnih kanala ali i tegobe oko potencije. Sav ponosan Slavko bi pjevao da je odzvanjala ulica:

„ Evo Slavka dobra ka kruva, ne plači curo Slavko ga napuva!“

Istina nama djeci i nije bilo toliko jasno što je to Slavko „napuva“ i što toliko mori splitske cure no mnogi su susjedi baš tu travu tražili od Slavka koja bi čudotvorno djelovala na njihovu muškost i pamtim da je susjeda Marija blagoslivljala Slavka slično kako je jednog doktora  blagoslivljala moja baka, a koji je mom djedu tabletama i terapijama izliječio prostatu. Nije mi do kraja bilo jasno što to toliko muči moje sugrađane dok nisam odrastao i prvi put vidio reklamu za prepate za potenciju, Slavko je trideset godina bio ispred svog vremena, Slavko je bio avangarda.

Nestalo je u vremenu mog dobrog Cigana Slavka i mog malog prijatelja Jamezdina, sva je prilika da su potražili zadnje ostatke svog vremena prateći ciganske čerge, cirkuse i varoši koje su još uvijek odisale na nešto staro i dobro, sva je prilika da su živi i zdravi i da još uvijek liječe ljude od potencije i krpe im kišobrane, iako će se mnogi nasmijati što ja na to gledam tako romantično ja zbilja vjerujem da je to tako jer život je znate puno veća i puno bolja prilika od ovog našeg skučenog u kojem živimo sami, a moj Slavko i moj Jamezdin uvijek su bili dio tog svijeta, onog širokog i onog šarenog, onog u kojem nema onih koji mrze, onih koji se boje da će od mog Jamezdina sa velikim kestenjastim očima dobiti uši.

Moje odrastanje uz mog djeda i moju baku, mise u Sv. Dominika i Cigane bilo je nešto posve razumljivo i prirodno, manjine, govorio bi moj djed, manjine moramo čuvati, one nam daju identitet i osjećaj ponosa, da smo se izborili za svijet u kojem nitko nikoga neće držati za manje vrijednog samo zato što nije Hrvat, što nije Srbin, Cigan ili Musliman. Moja se generacija izborila za to, ljudi su ostavljali svoja polja i pašnjake u Americi da ti sinko živiš u takvom svijetu, svijetu u kojem se poštivaju ljudi, a ne gleda ih se kao manjine ili kao manje vrijedne.

Ljudi su isti, samo nisu svi imali šansu ni sreću da se rode okruženi ljubavlju, pogledaj našeg Jamezdina, bez obitelji, bez ljubavi i sreće, a opet dobri ga je Slavko prigrlio i dao mu svoju ljubav, budi čovjek dijete moje i poštuj svako dijete koje nije imalo šansu. Tko zna koji Bog ima plan sa Jamezdinom, a koji s tobom, zato poštuj život, poštuj ruke koje rade bilo što.

Danas sam ja u svom gradu manjina, danas sam ja Slavko Cigan čije priče ne zanimaju nikoga doli onih koji su živjeli u tom prekrasnom vremenu. Moja manjina danas je šutljiva i nije joj jasno kako se svijet toliko promijenio da su oni koji bi Slavka i Jamezdina protjerali iz grada postali većina. Manjine i većine. To je moja stvarnost. Ljudi koji su isključivi i koji ne razumiju koliko je bilo važno jedenom dječaku odrasti uz Slavka, mog mudrog djeda i jednog malog Cigana Jamezdina sa velikim, tužnim, kestenjastim očima.

Mene su ti ljudi učinili čovjekom kakav danas jesam. Ako i jesam manjina ja ću pristojno i skromno prihvatiti svoj status, ako i jesam onaj koji treba da šuti ja ću vam ispričati svoju priču i šutjeti iza nje, ako ne shvatite njenu poantu trebali bi ste se duboko zamisliti kada krenete nedjeljom na misu u Sv. Dominika u kojoj ćete slaviti zemlju bez manjina i u kojoj neće biti ni Slavka ni Jamezdina pred njom da vam pruže ruku da sebi pokažete koliko ste dobri kršćani i ljudi.

Ako i jesam manjina ja ću i pred Bogom kazati da sam ta manjina i nikada se neću prodati većini ma kolike mi škrinje zlatnika nudili ili slavu cirkuskih atrakcija. Tužan je kume život ciganski, više nemamo Ciganska dvorišta ne zato što su u njima kume živjeli Cigani, već kume što su u tim dvorištima živjela djeca.

Idem, idem na daleki put
I upoznajem sretne rome
O Romi odakle ste,
Sa šatorima pokraj sretnih puteva?
O Roma, O narode romski
Imao sam nekada veliku porodicu,
Ali Crne legije su ih ubile
Pođite sa mnom romi iz cijeloga svijeta
Za Rome su putevi otvoreni
Sada je vrijeme, ustanite Romi svi,
Dići ćemo se visoko ako se potrudimo
O Roma, O narode romski

Ivo Anić
Autor 30.3.2016. u 15:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija