GLAD

Povezani članci

• MARKO VERDONI (kako je nestala moja zemlja)
• “MALI MI JE OVAJ GROB“ DINE MUSTAFIĆA U SUBOTU PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• LIKAR – POVRATAK U BUDUĆNOST
• Izložba “Uborak – da nije žalosno bilo bi smiješno”
• JOVAN NIKOLAIDIS: Ko je tu, odavde je, naš je
• (SRPSKO)HRVATSKI NAŠ SVAGDAŠNJI

Glad je portret pisca u mladosti. U pismu svom prijatelju Brandesu povodom izlaska svoje nove knjige Knut Hamsun govori o procesu stvaranja zasnovanom na osobnom iskustvu, očajan, gladan u velikoj neimaštini svoj svijet sa samo jednom olovkom koju je izgubio u zalagaonici Knut svom prijatelju opisuje u jednoj rečenici.

O filozofskoj spoznaji puno toga ovisi, fizički i psihički u neprekidnom padu obrnuto proporcionalno diže se kreativnost, koncentracija, nadahnuće i poetika pa tu beskompromisnost možemo na neki način držati i ponosom, izraženi indivudalista, junak moje Gladi je antiheroj koji se poigrava sa granicama svoje volje.

Ali njemu nije cilj da postane javno priznat, perjanica generacije , da upravlja slobodom drugih ljudi. Lišen bilo kakve društvene kritike, okrenut sebi i micanju granica osobne kreativnosti, on je upravo zbog toga suvereni individualist i zato moj junak koji usprkos teškoćama stvara, piše. U tom pismu Knut uspoređuje sebe s Dostojevskim jer kao i kod njegova junaka Raskoljnjikova u Zločinu i Kazni usprkos gladi i bijedi u kojoj živi on pokušava da piše. I sam individualista upornost i narcizam svog junaka Knut ne doživljava kao negativnu osobinu već je pokušava istaknuti smatrajući da je ta karakterna osobina jedini preduslov slobode.

Pisci koji vode mentalni život jakog intenziteta, naglašava Knut u pismu, svoj intelektualizam stavljaju pred bilo kakav oblik egzistencije i ono im postaje samom hranom, pomiče granice volje i sebi je samodostatno. Devet godina kasnije, potpuno imun na kritike i visoko društvo u kojeg ga s pravom pozivaju, a kojeg se gnuša Knut Hamsun 1920. dobija Nobelovu nagradu za književnost i ulazi u povijest kao najveći skandinavski pisac svih vremena.

U Gladi, napola autobiografskom djelu opisao je pad mladog pisca u ludilo kao rezultat gladi i siromaštva, u svom prvijencu Knut je svojim romanom uputio jasnu i nedvosmislenu kritiku tadašnjem društvu koje je potonulo u decentnost i ispraznost i koje nije dalo šansu svojim intelektualcima u strahu od kritike koja je neumitna kao intelektualna paradigma koja je svakom piscu bitna jer interpretira stvari i događaje koji opisuju jedno vrijeme i jedan narod.Mladi umjetnici i pisci neumitno se moraju suočiti sa svojim metafizičkim u ovom vremenu materijalnog i spremno odbaciti predrasude da bi spoznali svoju istinsku glad, glad za stvaranjem.

“Jedino me je, usprkos mojem gađenju na hranu, mučila glad. Opet sam počeo osjećati sramotni apetit, vučiju glad s kojom je postajalo sve gore i gore. Nemilosrdno je grizlo u mojim grudima, u njima se odvijao neki nijemi, čudni rad. Kao da su unutra nekakve životinjice uporno grickale, čas s jedne strane, čas s druge, da bi se načas sasvim smirile, te opet započele, zarivale se nečujno i bez žurbe i posvuda za sobom ostavljale prazne pruge.”

“Dremao sam i mislio, i neizdrživo patio. Našao sam jedan kamičak, očistio ga i strpao u usta da bih imao što da grizem; uopšte se nisam micao i čak ni očima nisam treptao. Ljudi su dolazili i odlazili, zvrjanje kola, topot kopita i razgovori ispunjavali su vazduh… Mora biti da sam bio nepojmljivo mršav. I oči su mi sasvim upale. Kakav li sam, u stvari, izgledao? Zar nije đavolja sudba da obična glad treba potpuno da unakazi živog čovjeka! Ja još jedanput osjetih bjesnilo, njegovu posljednju uzbunu, posljednju uzbunu, posljednji grč”.

Glad je permanentno stanje čovječanstva.

1952. godine većina Norvežana zabavljena je zimskim Olimpijskim igrama kada umire njihov najveći pisac ali ujedno i najomraženiji izdajnik u percepciji svog naroda, literarnom geniju na sprovodu je prisustvovala samo nekolicina ljudi uključujući njegovu obitelj. Odbačen i zaboravljen sa stigmom neprijatelja svoje domovine umro je kako je i počeo svoj rad, zaokruživši svoj život koncentričnim krugom gladi. Nacionalni heroj u osvit velikog rata i jedan od najomiljenijih pisca koji je uveo svijet u novu eru neoromantizma, eklatantni borac za ljudska prava i slobode umjetnika i književnika postao je ujedno i najomraženija ličnost svog doba, izdajnik svih nacionalnih težnji i stigmatizirani neprijatelj elementarne slobode.

Norveški narod svom velikom piscu nije zaboravio 1934. godinu kada je ovaj otvoreno podržao Hitlerovu politiku i krajnje reakcionarne pozicije koje je donio taj tvrdi germanski trend.

Svoje stavove Knut je u svojim osvrtima koje je pisao za nacionalni dnevni list objašnjavao kao prepoznavanjem pozitivnog u pojedinim aspektima nacional – socijalističke ideologije. Knut Hamsun u Hitleru je vidio borca protiv staleža protiv kojeg se borio i sam. Kafka je jednom govorio o čovjeku koji je imao potrebu da zadivi svijet time što je odbijao hranu, no ljudi su smatrali da je čovjek prevarant koji potajno istu uzima, Kafka je svog junaka smjestio u cirkus i ovaj je zgrožen zluradim komentarima, da dokaže istinitost svojih tvrdnji da umjetnik može živjeti bez hrane počeo pjevati. Pjevao je dan i noć dok nije umro dokazujući svoju tvrdnju. Kao i Sartr Knut se nikada nije pozivao na Nobelovu nagradu držeći zvanične počasti trivijalnima, zatvoren u svoju intimu i sve češća putovanja ili kućnu biblioteku dočekao je ulazak Nacista u svoju zemlju.

26. rujna 1943. godine Knut Hamsun na poziv samog Hitlera dolazi u Reichstag na svečani ručak povodom obilježavanja književnih dosega njemačkih intelektualaca, na domjenku ga dočekuje osobno Joseph Goebbels. U tišini koja je pratila Hitlerov monolog jedini Knut prekida tirade i rukom sa svog mjesta nasuprot Fuhreru odmahuje rukom na njegova blebetanja. To je, po kazivanju sudionika duboko povrijedilo Hitlera te ovaj nije mogao suspregnuti bijes, no na kasnija uvjeravanja svog ministra kulture o iznimnoj važnosti nobelovca za mirne odnose sa skandinavskom enklavom Reicha ovaj se uspio primiriti sugeriravši Goebbelsu da intelektualca svakako kazni te da mu odredi kućni pritvor. Uvidjevši svu ironiju i zabludu u veličanstveni cilj velikog vođe Knut se svakako pokajao no bilo je kasno, sam Hitler odbacio ga je kao pisca relevantnog da zastupa nacional – socijalističke ideje čijih se stvaki sam odrekao po programu reformi koje su ga i dovele na vlast prevarivši svoj narod da ga vodi u pravedniju i gospodarski snažniju budućnost, doktrina koju su prihvatili Nijemci kao nadu u bolje sutra, nadu u obračun sa staležima, parazitima i uhljebima Hitler je radikalno izmjenio pretvorivši u prvim godinama mandata obračun u hajku, antisemitizam i na koncu u genocid.

Knut Hamsun padom Hitlera i oslobođenjem Norveške odveden je u Grimstad, kućni pritvor samo šest kilometara od svog imanja koje je konfiscirano, iako još vitalni osamdesetogodišnjak pomagao se štapom i žalio na slab sluh. Svoje olovke i svoj pribor, cipele kojima se divio Goebbels zavitlao je niz strminu uzviknuvši:„Zbogom zauvijek moje vjerne suputnice vi ste jedini svjedoci koliko sam se zalagao za spas norveških umjetnika, mladih pisaca i radio sam to odvažno, nikada se ni okliznuo, ni zateturao, vi ste jedini moji svjedoci!“ Norveška javnost pisala je tih dana i zabavljala se kako je veliki pisac dobio slom živaca no on je sam opovrgavao te tvrdnje govoreći glavnim sestrama da u sanatoriju nemaju zdravijeg čovjeka od njega, zdravijeg i potpuno sigurnog u sve svoje greške i zablude. Osuđen od svog naroda zbog potpore marionetskom režimu i zbog kolaboracije te kvislinštva Knut Hamsun zauvijek prestaje pisati iako mu 1949. izlazi posljednji rad po zaraslim stazama koji je napisao u sam sumrak i pad Hitlerova režima koji ga je trajno obilježio kao jednu od najvećih ali ujedno i jednu od najkontroverznijih osoba i književnima skandinavske povijesti.

Jedino me je, usprkos mojem gađenju na hranu, mučila glad. Opet sam počeo osjećati sramotni apetit, vučiju glad s kojom je postajalo sve gore i gore. Nemilosrdno je grizlo u mojim grudima, u njima se odvijao neki nijemi, čudni rad. Kao da su unutra nekakve životinjice uporno grickale, čas s jedne strane, čas s druge, da bi se načas sasvim smirile, te opet započele, zarivale se nečujno i bez žurbe i posvuda za sobom ostavljale prazne pruge…

Glad će svakako ostati jedan od najupečatljivijih romana dvadesetog stoljeća, iznimna vrijednost tog djela čitaocu današnjice jasno i nedvosmisleno govori kolika je važnost upornosti i vjere u sobe kao i umjetnosti same koja je u pravilu osuđena na glad i na neimaštinu, na neprihvaćanje staleža koji su zabavljeni svojom decentnošću.

Glad je odlika i suvremenih umjetnika i glad je univerzalna, ni jedan se pisac današnjice osim ako nije krivo postavljen na pijedestal bezvremenosti ne može pohvaliti lagodnim životom i ni jednom piscu koji intelektualno teži savršenosti ni jedan režim ne daje potpunu egzistencijalnu slobodu jer sama umjetnost teži kritici društva, njenim anomalijama i sama umjetnost je prokazivanje, upiranje prstima u sve one koji lagodno žive na režimskim jaslama oprezno pišući u svrhu svoje egzistencije. To je osnovni razlog zašto su i danas intelektualci, oni koji prokazuju u egzilu, u posvemašnjoj bijedi i borbi da sebi osiguraju prostor i naknadu da pišu, da stvaraju, da kritiziraju.

Mnogi su književnici danas krenuli putem Knuta Hamsuna ništa ne naučivši iz njegova osobna života i grešaka. Na kraju svog života Knut je to shvatio, shvatio je da je svojim činom komoditeta koje mu je u jednom razdoblju omogućilo materijalno i priznanja izgubio srž, izgubio početak i izgubio glad. Ono najgore čega je kao starac postao svjestan bilo je da je izgubio svoje mjesto u povijesti koje mu je svakako pripadalo, mjesto uz Dostojevskog, mjesto uz Kafku, mjesto uz Jean – Paula Sartrea.

Danas kada smo svjesni da je nacional – socijalistička ideologija, kao uostalom i sve ideologije bezvremena i da se pojavljuje u društvima kojima kapitalizam permanentno projicira krize, jer kapitalizam je sustav koji počiva na doktrini krize, moramo biti iznimno oprezni i racionalno sagledati suvremeni položaj umjetnika, književnika i intelektualca. Oni racionalni kazat će da je to stvar izbora pojedinca, oni duhovni da je u pitanju prodavanje duše sotoni, no jedno je sigurno i jedno je nedvosmisleno.

Kao i Kunt Hamsun svaki intelektualac ima pravo na izbor, na izbor bespogovornog služenja vlasti koja ga neumitno udaljava od svog poslanja ili jasnog određenja i svrstavanja u disidenta koje mu nudi samo progon, samo nesigurnost i strah od režima i koja mu na koncu nudi glad, glad koja je jedini preduslov slobode. Ta razlika čini intelektualce posebnima i ukida granice vremena, oni prvi osuđeni su na zaborav i marginalnost, oni drugi svojom gladi za istinom osuđeni su na vječnost.