Glas njegov još traži jeku

tačno.net
Autor 12.11.2014. u 16:27

Glas njegov još traži jeku

 

Augustin Tin Ujević (5. jul 1891 – 12. novembar 1955) je jedan od najvećih pesnika na prostorima bivše Jugoslavije. Svojim pesnikom smatraju ga i Srbi i Hrvati.

Ovaj, u međuratnom književnom periodu, istaknuti i osobeni pesnik, rođen je u Vrgorcu, nedaleko od Makarske. Filozofiju je studirao u Zagrebu, Beogradu i Parizu. U književnosti se javio originalnim i nadahnutim stihovima pred Prvi svetski rat, ali najplodniji period njegovog književnog rada pada u razdoblje između dva svetska rata. Originalan talenat, snažan i plodan stvaralac, on je svojim prisustvom u međuratnoj književnosti živo uticao na njen tok i razvoj. Nadovezujući se na Matoša, koji mu je u mnogo čemu bio uzor i učitelj, Ujević se brzo razvio u potpuno originalnog književnog stvaraoca – pesnika, kritičara, esejistu i feljtonistu. Dobar znalac više stranih jezika, pesnik snažnog senzibiliteta i prefinjenog ukusa, on je sa strogošću i savesnošću vršio izbor iz stranih književnosti i iz njih prevodio (M. Prust, Rembo, Po, Meredit, Konrad i dr.).

Za života su mu izašla dela:
• Lelek sebra (1920),
• Kolajna (1926),
• Dva glavna bogumila (1931),
• Nedjelja maloljetnih (1931),
• Auto na korzu (1931),
• Ojađeno zvono (1936),
• Ljudi za vratima gostionice (1938),
• Skalpel kaosa (1938) i
• Žedan kamen na studencu (1954).

(izvor Vikpedia)

OSLOBOĐENA AFRODITA

Kojim riječima, ovako prigodice, govoriti o pjesniku Ujeviću?
Nisam bio uz Tina u tragičnoj, a jedva primjetljivoj, njegovoj borbi sa smrću. Ali i u onih nekoliko kratkih, i kao slučajnih, posjeta riječ je vodio život iako smo svi (a on najdublje i najpouzdanije) znali da se polip razaranja zario u krvotok i u disanje. Tin je savladao smrt, preskočio je, zatvorio se u tišinu i mir, u unutrašnji grč, u sebe samoga, u život, kao maslina ili kamena litica u noć.

A i sad, kad je mrtav, vidim ga samo živog. Jednu gromadu koja lebdi. Visoki razgranati jablan u svemiru.

Raširio je krila. Prevladao je, prevario je smrt dobacivši joj ugljen, a zapaljenu glavnju nemira i riječi darovao je životu. Mudri, djevičanski, pobješnjeli, krotki, mračni, bezumni i trijezni, u sukobu i u jedinstvu, u stvarnosti, iznad, iza i ispred nje, pribijen na križ bez odgovora. Razapeta Afrodita.

Javio se u književnosti skoro na samom početku ovog našeg stoljeća. Od tada leleče i zvoni, pobunjena, zvučna, ojađena, mukla, mirisna, mnogobrojna, elementarna, razorna riječ, koja nalazi smisao u sebi samoj, koja se umnožava, relativna u svim dimenzijama.
Savremeni naš Muzagetes, nevjerni vjernik, vitez mučeništva, heautonthimenumeros, boem, poliglot i erudita, sa ožiljcima sukoba i okršaja na skrivanu licu, napisao je svoje blistave stranice onda kad su njegov život i poezija bili nerazdruživo sjedinjeni. Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Glas njegov još traži jeku.

Biografija Tinova, već juče mutna od legende, traži da bude istražena, dokumentirana i napisana, jer će vrijeme unositi sve više nesporazuma. I njegovo pjesničko djelo traži da bude sakupljeno. Dosad objavljene knjige ne sadrže sav njegov rad.

Lirika Tina Ujevića otvorila je i otvara mnoštvo pitanja i odgovora, a i ono što nije ni pitanje ni odgovor nego ona sama. Objavljena ljepota. Očitovanje ljubavi i sna.

Jure Kaštelan – Delo, decembar 1955.

Miomir Čolaković

 

Rade Serbedzija & Tin Ujevic: Pobratimstvo lica u svemiru

 

tačno.net
Autor 12.11.2014. u 16:27