Gojerov nemir i hropac

tačno.net
Autor 8.12.2016. u 12:37

Gojerov nemir i hropac

Gradimir Gojer: Zbirka poezije „Pjesni iz Vallarse“

Pjesnik se u suštini bori za svoj umjetnički i ljudski identitet, ne prihvatajući svakovrsne bizarnosti koje se danas generiraju u društvu bez društva braneći postulate na kojima bi moglo počivati potpuno humanije i čovjeku bliže uređenje.

Piše: Zlatko Serdarević

Započeti ovaj prikaz o Gojerovoj najnovijoj zbirci poezije „Pjesni iz Vallarse“,  u kojoj pjesnik progovara temeljem svojih iskustava, promišljanja i doživljavanja ovog kataklizmičnog vremena, možda je ponajbolje uz citiranje riječi velikog Tina Ujevića a one glase: „Ne vidi svako isti svijet istim očima, svak u njemu vidi pogled vlastiti.“

Garadimir Gojer je vanserijski intelektualac, angažirani umjetnik polivalentnog a pozamašnog djela, publicist, esejist, libretist, novinar, neumorni stvaralac i kreativac, kosmoplita i mirovni aktivist. To ističemo iz razloga što je potpuno razložno u njegovim stihovima tražiti odbljeske tih osobina i uvjeriti se kako u njima progovara slobodno misleća ličnost spremana na avangardne akcionosti primjerene autentičnim intelektualcima, čiji životi intenzivno pulsiraju braneći svoje ideje i ubjeđenja.

Osnovne dileme zapretene u stihozbirci kao i sučeljene suprotnosti koje izviru, počivaju na jazu dva svijeta – pjesnikovog u nutrini njegovoj i onog oko nas.

Pjesničke rime na stranicama ove izuzetno prijemčljive i visoko estetiziranog tematskog bloka prefinjene elokvencije, zaparavo su slike njegove duhovne strukture. Njegov zbijen, čvrst i složen stih emanira istančan senzibilitet kojim sveobuhvatno i precizno registruje puninu savremenog  društveno-političkog trenutka, njegov sunovart u bezdan apokaliptičnog haosa. To se uvjerljivo pokazuje u pjesmi „Na galge me vodite“: O vi, prodani vjetropiri/ Ljepote življenja na / Način jeftinoće nepismenog/Establišmenta, elite bez pokrića!“

Unutrašnja stanja u rasponu od nirvane kad piše o ljubavi  i gradovima  sve do tmurnih pesimističkih prostora jasno se pokazuju i razobličuju dođemo li do posljednje pjesme nakon prethodno pažljivog iščitavanja cijelog knjižnog bloka.

Pjesnik se u suštini bori za svoj umjetnički i ljudski identitet, ne prihvatajući svakovrsne bizarnosti koje se danas generiraju u društvu bez društva braneći postulate na kojima bi moglo počivati potpuno humanije i čovjeku bliže uređenje.

Osnovne koordinate svijeta ove poezije, kreću se od osjećaja da mu život postaje tamnica, krletka u kojoj je potpuno spustan i obespravljen,  bez šanse da mijenja postojeće stanje besrama, kaljuštine, ljudskih nemoralnosti i raskola u svim vidovima i prostorima, do stanja ljubavne čežnje. Stiče se utisak da su neke rime nastale poput somnambulnog  silokvija nad svojom sudbinom. Ti razgovori sa samim sobom u noćima prepunih drhtavica, hropaca i pelina, koje ispisuje pjesnik lunarik, u biti su hrvanje s vremenom zla. Nastale su u dramatičnim stanjima svijesti, u stanjima posebne uznemirenosti zbog opskurne zbilje sa svim elementima haosa, poništenih vrijednosti i negiranaj čovjekoljublja.  Smrt  je čest motiv i Had kao vladar zagrobnog života su determinirajući paramtri psihološkog stanja povrijeđenog i uvrijeđenog pjesnika Gradimira Gojera. Had je često ponavljano ime i u prethodnoj zbirci poezije  Šekspirov sonet u Trapistima iz 2015. godine. U pjesmi naslovljenoj „Apage Satanas“ to se eksplicitno nazire: „Ostavljam poruke o/ Neizvjesnom, ali slućenom/ Kraju, koji ne dolazi.“ On nam podastire u kompleksnosti rima svu ozbiljnost i dramatiku življenja, u zemlji koju svi čereče i od nje prave karikaturu, premda je ona u njegovom srcu kosmička vrijednost, bogatstvo majčinskog  bljeska. Bježanje u zagrljaj apstraktne žene je traganje za idealom, za vizijom savršenosti, za umjetnikovim svijetom čednosti, humaniteta i iskrenosti. Često se ovdje isprepliće mitsko i životno – realno i irealno. On je okrenut temeljnom ustroju bitka čovjeka, vrijednostima ljubavi kao generirajućem faktoru svih čovjekovih akcionosti, smislu života, njegovom  izvoru i uviru. Gojer je  neumorni tragač za boljim, savremenijim, uzvišenijim, produhovljenijim svijetom.

Jednostavno želi poetični ustroj svijeta u kome se umjetnost ponajbolje potvrđuje. Ovo je iskrena poezija, magnetske privlačnosti, pisana ljubavlju i sa visokoestetiziranim stihovima koji djeluju sugestivno i omamljujuće. U njoj  Gradimir Gojer, kao potvrđeni kontemplativni poeta, dokazuje kako umjetnici mijenjaju svijet a da u stvari to nisu oni koji svijetom ili određenom zajednicama upravljaju. Svjestan je snage pjesničke riječi na tokove života, premda je poezija podobro  skrajnuta iz naših života pred naletima necivilizacijskog haosa. “Pjesni iz Vallarise“ je zbirka s pečatom intelektualnog atributa, sa nizom slojevitih značenja, uzvišenih ideala i nagovještaja.

Iz stihova izbija poput magme duhovna svjetlost autora, širina obrazovanja i kao takva ona ispunjava sve najbitnije kriterije koje posjeduje vrhunska poezija – uzbudljivost i univerzalni karakter. Samoća je vjerni pratilac umjetnika. Osjeća kako su i Dante i Petrarka bili usamljeni kao što je i sam. I kada mu u pjesmi nude dijalog s njim on odustaje jer se „Nemoć doba ovog u svijest uvlači. Sam sam kao oni.“ Intelektualna promošiljanja o današnjem haotičnom vremenu na gotovo svim meridijanima svijeta, zabrinutost za sudbinom planete, strah od  sveopšte kataklizme stvaraju u pjesniku drhtavicu i gnjev. „Ognjevi koji dolaze“ potvrđuju takava stanja: „Bojim se ognjeva koji/ Neminovno, nenajavljeno dolaze./ Bojim se kraja Europe,/One što je ne volim. /Bojim se ognjeva koje pale/ U retortama nerazuma./Bojim se našega kraja/ Koji nosi divljost, uništava komornost.“ Potvrda je ovo angažirane poezije i sjećanje seže do one obješene cokule Mirka Kujačića kojom je glasno kroz umjetnost vrisnuo snažnije nego stotine, tisuće glasova. Gojer je kroz poeziju kriknuo ostavljajući pisani trag o reakciji intelektualca na haos koji je poodavno počeo. Knjiga je struktuirana u nekoliko cjelina premda je u suštini sve jedna gojerovska pjesma. Navodimio samo jedan od tih segmenata naslovljen „Kako sam plakao“ sa jasnom namjerom da prepoznamo njegovo nutarnje stanje.

tačno.net
Autor 8.12.2016. u 12:37